Težački život nekad i danas

Kovač Stjepan Komušar (1)

Piše Ivan Ročić  /10.11.2011./
Sportska iskaznica iz 1925. godine

I tako dok ja i profesor Horvatić sjedimo i pričamo uz kavu, ponekad se mislima vratimo u prošlost, u dane  djetinstva. Prisjetimo se ljudi, malih ljudi a koji su svojom pojavom i svojim radom dali pečat jednom davno prohujalom vremenu.

Ovaj puta ispričati ću vam priču o jednom kovaču, o kovaču koji je bio mnogo više od toga. Riječ je o Stjepanu Komušaru (rođen krajem 19. stoljeća, umro sredinom 20. stoljeća) koji je imao kovačnicu u Bidrovcu. Kovačnica se nalazila neposredno uz obiteljsku kuću, na cesti prema Površnici, u kojoj je do 1945. godine bio i dućan, i gostionica i pekara.
Kao dijete imao sam strah i strahopoštovanje prema njemu. Uvijek je za mene bio nekako tajanstven u crnom radnom odijelu sa crnim šeširom na glavi, crnim garavim licem, crnim debelim cipelama, s crnim kliještima u jednoj i velikim crnim čekićem u drugoj ruci. Stariji su nas male  plašili govoreći da je kovač Komušar vilenjak, čudak i čarobnjak i da može zločestoj djeci svašta učiniti, a da je njegova žena, koju smo zvali Kovačica, coprnica koja kravama uzima mlijeko.
Dakako ništa od toga nije bilo istina, naprotiv on i njegova žena bili su vrijedni i radišni ljudi. Bez njih mnogo štošta u ta vremena u selu ne bi funkcioniralo. Bez kovača je tada život na selu bio nezamišljiv. Ta tko bi izradio ili popravio plug, lopatu, srp, kosu, grablje, sjekiru, kramp, obruč, zaprežna kola, tko bi potkivao konje.
Stjepan je bio vrlo nadaren čovjek. Kada bi se u selu teliila krava (na svijet donosila mlado) i kada bi zapelo kod telenja, uvijek je Komušar bio pozvan da pomogne kravi i teletu. Kada bi neka krava otišla u kvar, prenajela se djeteline, napuhnula se i prijetilo joj uginuće, Komušar bi priskočio u pomoć. Imao je kirurški alat, koji je sam izradio, kojim bi onda spasio život ugroženoj životinji. U mladosti bio je sportaš. Bavio se konjičkim sportom.
Prošla su ta vremena kada su kovači uz pomoć vatre, čekića i nakovanja, odnosili pobjedu nad robusnim grubim  željezom. Ne odzvanja selom više ritam kovačkih udaraca, novo moderno industrijsko doba ukralo je dio tanji kovačkom zanatu i potpuno ga potisnulo u zaborav. Sve od Baćuna pa do Vidovca nema više niti jedne kovačnice.
Osobna iskaznica
Kovač Komušar s pomoćnicima
Stara kuća i kovačnica uz kuću

Vidovečki metlari
Piše Ivan Ročić /21.07.2011./
U prošlim vremenima, želeći se narugati nekom mještaninu Vidovca, često se rabio izraz „Vidovečka mekla (metla)“. Danas je to palo u zaborav. Odakle potječe taj “pogrdni“ naziv pokušati ću pojasniti u daljnjem tekstu.Vidovec je početkom prošlog stoljeća, kao i mnoga okolna naselja, bio siromašno selo s cca 600 stanovnika. Ljudi su se pretežno bavili poljoprivredno – stočarskom proizvodnjom za vlastite potrebe. Škrta bregovita zemlja i rijetki pašnjaci nastali krčenjem šume bili su jedva dostatni za puko preživljavanje.

Pritisnuti bijedom i neimaštinom, morali su osmisliti dodatni izvor prihoda. Ideja im je bila tu na dohvat ruke. Marija Bistrica. Svaki stanovnik Vidovca, barem jednom godišnje pohodio je ovo Marijinsko svetište u Zagorju. A tu u Bistrici je sve vrvjelo od životne radosti: medičari, svjećari, licitari, birtaši, vrteške, ljuljačke , štandovi s drvenim igračkama… Sve je bilo na prodaju i sve se dobro prodavalo.

Tu je sinula ideja Vidovčanima. Ako mogu igračke praviti Zagorci iz okolice Marije Bistrice, zašto ne bismo mogli i mi. Nama Marija Bistrica nije daleko a i Zagrebački sajmovi su na dohvat ruke pa bi se moglo upotpuniti kućni proračun.
Pojedinačni pokušaji izrade igračaka su uglavnom neslavno završili. Previše se vremena trošilo na izradu jede igračke te je financijski bilo neisplativo. Ubrzo su uočili da jedino serijskom proizvodnjom u velikim količinama mogu konkurirati Zagorcima i ostalim obrtnicima sa šireg Zagrebačkog područja. Zato već 1922. g. osnivanju zadrugu za proizvodnju dječjih igračaka. Zbog razjedinjenosti, nestručne radne snage i slabe organizacije zadruga propada.

Godine 1928. Oblasni odbor donosi odluku da se u Vidovcu osnuje škola za industrijsku proizvodnju dječjih igračaka. U školu se upisuje dvadesetak pretežno mlađih Vidovčana koji pod vodstvom učitelja Josipa Krauzsera iz Slovačke uspješno polažu završne ispite. Učitelj iz Slovačke stavlja naglasak na izradu kompliciranih trodimenzionalnih igračaka kakve se proizvode u Češkoj i Slovačkoj ali ta proizvodnja zbog slabo opremljene radionice propada i Vidovčani se okreću starom načinu proizvodnje, k proizvodnji plosnatih drvenih igračaka u čemu su mnogo uspješniji.
Pored proizvodnje dječjih igračaka Vidovčani proizvode i druge predmete iz drveta: koševe, košare, metle, drške za alate koje uspješno plasiraju na tržište. Prodaju ih na proštenjima, sajmovima i u trgovinama. Zadruga uspješno djeluje sve do početka Drugog svjetskog rata kada zbog ratnih događanja proizvodnja opada.Po završetku rata nastavljena je proizvodnja ali nikada nije dostigla prijeratnu razinu. Godine 1956. Zadruga se neuspješno pokušala spojiti s Poljoprivrednom zadrugom Markuševečka Trnava da bi 31.05.1956. zadruga i formalno prestala postojati.Danas ima malo živih Vidovčana koji se još sjećaju Prve hrvatske zadruge za proizvodnju dječjih igračaka pa neka im ovaj prilog malo osvježi sjećanja a mladi Vidovčani neka saznaju nešto više o Prvoj zadruzi njihovi očeva i djedova.Lijepi pozdrav, IR
Strina se vraća sa potoka

Koja smirenost i vedrina, iako je lavor potrgan od pranja ! Snimka iz 1955. g


Parnjište nasuprot mlina - Pranje u društvu je lagodnije.

Tadijina Marija ide s prigledom

Marija Skuzin snimljena 1947. g. ispred svoje kuće na Markuševečkoj cesti, nasuprot groblja, spremna da krene, za Trnavu u posjetu svojoj kćeri Jagi koja joj je rodila unučicu.

Kosci moji

Težak posao u polju ali vedar osmjeh na licu.
Snimak iz 1948. g. s lijeva: Franjo Ročić Unter, Mirko Ročić Postolar, Jaga Hadžić r. Ročić, Mirko Jantol Čućek, Mirko Jurković Šnajderov.
Pionirska željeznica Maksimir-Dotršćina (Novaki)

Od 1948. do 1953. vozio je pionorski uskotračni vlak kojim su se služili i mještani našega kraja.
Kosci

Godina je 1970. U rano jutro kosci (Ročić Slavko Použec, Jurković Franjo Šimunov i Ročić Franjo Unter)se već vraćaju sa košnje. Prizor za Trnavečke ceste kod Šanteka.
Zvonko

Zvonko (Canzin) cepa drva

Zvonko Šimunjak – Nostalgija

Zvonko Šimunjak

Ja i župnik Krešimir Ivšić

Epilog

Moj prilog o velecasnom Kresimiru Ivsicu mogli bi svrstiti u rubriku o „Starom Markusevcu – Poznati ili zasluzni markusevcani” ili jednostavno receno, ljudi koje su skoro svi Simuncani poznavali bez obzira na njihov osobni predznak.Prilog je nastao iz dubine mojeg vec pomalo mutnog sjecanja, kada sam kao dijete, djecak, izmedju devete i dvanaeste godine, skoro savaki dan bio u crkvi; Kada je zupnik skupa sa mojom mamom kovao planove za moju buducnost. “Prvo u sjemeniste, a posle bumo videli” znal je zupnik reci.

Nista mi nije bilo tesko. Imponiralo mi je da se jedan tako vazan covjek interesira za mene malog klinca. Bil sam prvi pred crkvenim vratima, cak i prije Stipice. Jedino je zvonarica od Krsica dolazila ranije zvoniti.
Pomagal sam joj pri zvonjavi, a kad je vidjela da to meni ide i da redovito dolazim dala mi je dvadeset Dinara za svaku jutarnju zvonjavu – cak i za “Zornicu “ -. Ona nije vise dolazila rano, a ja sam si za te novce uvijek kupil pogacu kod Ljube “Paradajzove” i stangu sarenog zukera.

Sve je to tako lijepo islo sve dok priroda u nama ne pokrene proces promjena. Od djeteta-djecaka napravi mladica-muskarca. Sama pomisao da kao sjemenistarac ne smijem imati djevojku, a kao zupnik zenu, nije mi bila prihvatljiva i moja vizija, moje buducnosti nije se vise poklapala sa planovima zupnika. U meni nije vise gorjela vatra, cak je i mali plamicak poceo titrati i mogao se svaki cas ugasiti.

I zupnik je primjetil da nisam vise onaj mali “Zvonkec”, koji prije svake mise cita naglas liturgiju da ne bi sto zaboravil. Zbunjenost u mojoj glavi bila je sve veca, a Draga Matacunova je bila ravna ljepoticama sa filmskog platna. U usima vise nije bio pjev andjela vec su se javljali demoni kojima su nas plasili i govorili su nam: ”Ak njih slusas i onu stvar radis, onda ces oslijepit”.

Tako jednog jutra pri “Ranoj Mejsi” za jednog pokojnika napravio sam neku gresku tako da su se i prisutni morali nasmijati, a zupnik je pocrvenio u licu. Meni su noge zaklecale i sve sto se dalje zbivalo nestajalo je zamagljeno u tunelu moje svijesti.
Misa je nekako zavrsila i stigavsi u Sakristiju sjeo sam se za mali pianino, na kojem mi je zupnik davao satove sviranja. Podigao sam teski drveni pokopac, a zupnik iza mene udari po poklopcu koji uz tresak padne i zamalo mi prste zdrobi. Dade mi kathekizam i veli: “Prvo nauci ovo”. Presvucem se, izadjoh iz sakristije i za sobom sam zatvorio vrata. Bio je to moj zadnji direktni susret sa zupnikom.

Ako jedan dasak vjetra ili zamah krila jednog leptira moze utjecati na klimu u citavom svijetu onda sigurno i jedan “susret “ moze obogatiti i usmjeriti smisao tvog zivota.

Ja sam zahvalan zupniku Kresimiru Ivsicu za taj susret sa njim.

Zvonko Simunjak

Više o župniku Krešimiru Ivšiću iz pera Zvonka Šimunjaka pročitajte u rubrici Portreti naših mještana >>> u pasusu Krešimir Ivšić župnik markuševečki od 1955. do 1989. g.

Nostalgija ne, mozda bas ne nostalgija, ali …

Bok Ivane, moja generacijo,
U tvojem zadnjem javljanju pises mi da se u mojim tekstovima osjeca nostalgija.
Nostalgija, ……. ne, mozda bas ne nostalgija, ali naravno da sam se zamislio nad tom rjecju i sada razmisljam o njoj i pokusavam prodrijeti u dubinu smisla te rijeci, tog pojma i u slijedu svih mojih sjecanja trazim mjesto u koji bi ona, poput nekog kljuca usla i otvorila mi svijet mojih sjecanja, moga djetinjstva.
Takvo nesto desilo se u prici “Alica u zemlji cudesa”.
Za razliku od te divne bajke, moj zivotni put nema karakteristike jedne bajke. To je put jednog covjeka, pomalo radoznalog i uvijek spremnog da prihvati novo ne odricujuci se starog. Ni jednu stanicu mog zivota ne mogu nazvati “ceznjom”. Ipak, Kada u mislima stignem na jednu od njih, zastanem, pustim da me draz maste oblije, da prostruji mojim tijelom. Misao je jedini nacin putovanja, brzinom svjetlosti, izmedju prostora i vremena. To je vremeplov iz kojeg ponekad silazim. To cinim i sada. Silazim na jednoj stanici moga djetinjstva.
Markusevec je moje djetinjstvo. Prolazim u mislima po svim tim putevima i stazama od Bacuna preko Rijeznice i Jarka, slusam zubor potoka Mrzljak. Prisjetih se vjestica i mojeg “susreta” sa njima. Kucam na vrata Stefa Pindeka. Pred pragom navejano lisce, a izmedju štoka i vrata ispleo pauk svoju mrezu kao cuvar vremena. Vidim da na ova vrata vec dugo nitko nije usao. Preko puta kapelice Srca Isusova, iz Sitarovog Melina, dopire miris frisko sameljenog kukuruznog brasna. Hmmm… sto bih si rado pojeo krisku kuruznog kruva, ili ga zalio sa kiselim mlijekom, a tek zlijevka. Krenem Vumeljem pored svoje kuce; Zastajem, osluskujem u nadi da cu cuti neki, samo meni poznati glas, zvuk ili bar mijaukanje nasega macka. Da ce mati otvoriti vrata i pozvati svog Zvonkeca, kojeg vec dugo nije vidjela, da udje.Tisina je, a kuca kao da mi prkosi. Zatvoreni prozori i vrata su kao zatvorene usne moje majke koja ne zeli pokazati bol samoce. Neda, da moja, u njoj zatvorena sjecanja i osjecaji prodru do mene. Ipak osjecam da me znoj oblijeva, trnci mi se podizu po kozi, oci mi se pune suzama, a u grlu me steze. Sto da velim toj starici, nagrizloj vremenom, kako da joj zahvalim na svemu, na toploti ognjista i mojem divnom djetinjstvu. Osjecam tugu, tugu sto sam je napustio skoro prije pola stoljeca na milost i nemilost susjeda i vremana, ali nostalgiju, ne, nostalgiju ne osjecam. Uvijek moram nekud zurit. Cak me i u mislima tjera zurba, pomanjkanje vremena, a vrijeme je vjecnost. Trebalo bi ga biti u izobilju; pa zar mi nismo dio vjecnosti? Ne nismo, bar ne na ovom svijetu. Treba ici dalje. Krenem Brezovankom i Descevcem, zastanem kod Lideja da posjetim prijatelja Canzu, a onda stazom kroz Prostjesinu prema Trnavi. Spustam se prema Rocicima i zastanem kod kapelice sv. Vidu.
Uvlacim se u uski prolaz izmedju gostionice i kapelice, gledam u reljef Majke Bozje. Osjecam ne samo skucenost prostora vec i tjeskobu svojih misli. U glavi mi pocinje film sa kraja pedesetih.
Mala sakristija pored kapelice. U njoj ja, zupnik Kreso Ivsic i moj ministrantski kolega Budek Stjepan. Tjesnost prostorije nas ujedinjuje. Osjecam nervozu mojeg kolege, a i meni je srce skocilo u grlo. Zupnik to primjecuje. Daje nam upute, ohrabruje nas: “Decki se bu v redu”. Zna da je to nase prvo ministrantsko sluzbovanje. Prvu pricest imamo iza nas.
Liturgija je na latinskom.
Gloria in excelsis Deo
et in terra pax hominibus
bonae voluntatis.
Laudamus te, benedicimus te,
adoramus te,glorificamus te.
Gratias agimus tibi

Malo ljudi stane u kapelicu. Zato je vani sve puno. Novo postavljeni crkveni zbor, a s njim i svi vjernici pjevaju, nadglasujuci zubor trnoveckog potoka i klopotanje Rocicevog Melina.
Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
Blažena si, jerbo sva si čista,
zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista,
noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.

Prepoznajem glas svoje sestre Dragice. Onako pognute glave, kriomice ispod oka trazim svoju mamu. Najdem je u vuglu kod vrata. Drzi za ruku mog mladjeg brata Branka, a sestra Barica stoji uz nju. Pogled majcinih plavih ociju govori mi da je sretna, ponosna je sto njezin Zvonkec stoji pred oltarom, a kcerka andjeoskog glasa pjeva u zboru.
Ivane to je samo jedan frgment mojih sjecanja iz djetinjstva. Kad bih pisao dalje napunio bih ti blog do vrha. Mozda kojom drugom prilikom, ako se pokaze neki povod, ak me netko ili nesto povuce za jezik.
Srdacan pozdrav tebi i svim Markusevcanima.
Zvonko Simunjak

Hermann Hesse
“Muskarac od pedeset godina”

Stovani gospodine Rocic,
Ne znam kakav su utisak ostavile fotografije iz moje arhive na posjetitelje Blog-a i vas osobno. Ne bih zelio da stvorim dojam narcistoidnosti.

Naravno da sam na svakoj slici i ja i da dogadjaji vezani uz te slike su
moji osobni dozivljaji, moje subjektivo vidjenje tog vremena.

Mene u Markusevcu skoro nitko vise ne pozna niti ne znaju da postojim, poneki me se sjecaju, ali to sjecanje je dosta izblijedjelo.

Vidim da profesionalno i znalacki vodite ovaj Blog a ipak ste samo
volonter entuzijast. Bas to mi se dopada i ne bih zelio da vam upropastim vas trud. Zbog toga vam necu zamjeriti da me stopirate uz jedan odredjeni “Feedback”.
Nakon sto sam se javio Carliju pada mi napamet da sam ja ipak izbrisan iz sjecanja Markusevcana i da su godine ucinile svoje. Da bi me netko ipak prepoznao kad se pojavim u Markusevcu, saljem jednu svoju sliku novijeg datuma sa pozdravom i posvetom mojoj generaciji Markusevcana.

 

Moj omiljeni njemacki pisac i pjesnik je nobelovac
Hermann Hesse (1877 – 1962)

Muskarac od pedeset godina Od koljevke pa do groba
To ti je pedeset doba,
a onda pocnes da umires.

Propijes se poblesavis,
zapustis se, poblentavis,
i kosa ti ode k vragu.
Zubi ti ispadaju, a umjesto da uzivas
mlade cure si prizivas,
citas knjigu od Goetha

Ali jednom prije kraja
uhvatit cu si jedo curce,
Svjetlih oci, kovrdzave kose,
prigrlit ju njezno u narucje svoje,
ljubit usta, grudi, lice
podic cu joj haljinicu i skinuti gacice.

E pa poslije u ime Bozje
I smrt me odnijet moze. Amen
/preveo Z. Simunjak/

Jos neobjavljeni prijevod posvecujem svojim markusevackim pajdasima iz sezdesetih. /Srdacan pozdrav, Zvonko Simunjak/

 

Markuševec na HTV1

6. kolovoza 2009. na HTV1 u sklopu emisije Hrvatska u živo televizija se povremeno direktno uključivala u prijenos iz Markuševca. Emisiju je u Njemačkoj odgledao i Zvonko Šimunjak. Evo njegovog pisma na tu temu.

Bok Ivane,
eto prije nego sto krenem na spavanje pa rano ujutro na put, bacio sam pogled na Blog. Bas mi je drago da si stavio jucerasnju emisiju onako po poglavljima da si svako pogleda ono sto ga zanima.

Obradovao sam se vidjevsi Stefa Rocica u prilogu o Mlinovima. Da ostario je, pa isto kao i ja. Moj problem je u tome da su u mojoj glavi uglavnom likovi iz mladih dana, pa gledajuci sinoc sve te ljude na TV-u dodje mi kao da vidim u njima njihove starce, a moji pajdasi i pajdasice samo sto se nisu pojavili iza vugla sa tamburama i pjesmom.
Kolike slicnosti, kolika zbunjenost u mojoj glavi.

Mora da se u Markusevcu moralo nesto desiti 70-tih ili kasnije, jer slusajuci predstavnike drustva pa i same tamburase, a posebno 1. primu Lada (u mojem sjecanju malog “Krcka” mislim da su ga tako zvali), sve je to tamo sa Tamburama pocelo pocetkom 70-tih sa Antunom Baricem u ono vrijeme bracist u Ladu.

Pa zar se 70-tih godina tim deckicima nije reklo u cije su stope oni stali. Odgovorno tvrdim “Da nije bilo nas ne bi bilo ni Ex Panonije, ni Gazda i svih ostalih”

Da je prvu Bisernicu u Markusevac donio Stjepan Rocic. On je svirao na njoj i svojom svirkom pokusao je pobuditi interese kod nas. U tome je i potpuno uspio.

Nas prvi Ucitelj sviranja bio je Ivica Potocnik, najmladji od troje brace Potocnik. pitajte Krcka dali su mu ta imena poznata. Kad Ivica Potocnik odlazi u vojsku, dovodi Antuna Barica Baju i preporucuje nam ga. Jedno vrijeme radili su zajedno. Ivica nas je poducavao tehnici sviranja, a Bajo teoriji, notama.

Na inicijativu Ivana Jantola i Stefa Rocica, uz svesrdnu podrsku direktora skole druga Franjevica, osniva se tamburaska sekcija u Osnovnoj skoli Markusevec. Kad je Bajo bio sprijecen onda sam ja uskakao i vjezbao sa klincima.

Gledajuci iz daljine na svoje rodno mjesto, osjecam da mi je blizu, ali u nizu sjecanja na prosle dane kao da se otvaraju stare rane.

Kao sto rekoh; O tome cu drugom prilikom. Ali jos jednom, vidjevsi tebe, moja generacijo, shvacam da nasa mladost nije bila izgubljeno vrijeme.

Lijepi Pozdrav, svakako mi pozdravi Stefa.
Zvonko Simunjak

 

Antwort

Hallo Ivane,

kao prvo zelim Tebi i Nadi i cijeloj tvojoj familiji i svim citaocima ovog bloga, u upravo pocetoj Novoj 2010 Godini srecu i zdravlje.

Tebi osobno zelim puno uspjeha u tvome volonterskom radu. Zelim ti da tvoj Blog
pridonese osvjescivanju nasih Markusevcana da bude mjesto na kojem se susrece
proslost i buducnost. Proslost kroz sjecanja zapisanih od nas starih, a buducnost vizijom nasih novih narastaja.

Providnost i mudrost, znanje i postenje, radjanje novih ideja za novo vrijeme i nove izazove, trebalo bi biti opredjeljenje novom narastaju.
Treba dati odgovore na pitanja iz proslosti i to poglavlje vezati zlatnim nitima,
zaklopiti i zapecatiti ga. Vratiti mir u glave napacenog naroda.
Neka proslost pripada proslosti a sretna buducnost nama svima bez razlike u vjeri i
rasi, spolu i politickom opredjeljenju.

Tako nam Bog pomogo.
Zvonko Simunjak

PS: kriza je zahvatila i nas. Dosla je naredba da se ostatci dopusta potrose do
karaja 12. mjeseca. Ja sam imao 12 dana tako da sam zadnja tri tjedna morao ostati kod kuce. Na radost moje supruge mi se kod kuce pokvario kompjuter. Odlucili smo da preko bozica ne nabavljamo novi . Poslije bozicnih praznika je sve upola jeftinije.
Eto zbog toga se nisam mogao opsirnije javiti. A kako vidim moj sogor Mirko je bio jako marljiv.

 

Ime Šimunjak na njemackom


Pitanje u komentaru ove rubrike: „Kako se moje prezime izgovara odnosno cita u Njemackoj?“ ima odredjenu poantu, koju ja bas u odgovoru ne zelim slijedit, vec ostajem cisto na objektivnom odgovoru, a ne osporavam subjektivnost gledanja citaoca.
Ovo je mozda i prilika da se dobije mali uvid u „nase probleme“ sa kojima se mi u tudjini susrecemo odnosno za sebe mogu reci “sam se sretal”
Njemacki jezik poznaje samoglasnik “Š” koji je jako cest, ali se pise sa slozenicom od vise slova Š = SCH, Č = TSCH i jos neki drugi glasnici i samoglasnici. Da ne ulazim u samu sustinu njemackog jezika koji sa svojom gramatikom spada u „tesko gradivo“.
Tastatura njemacke pisace masine nema tih “nasih slova” tako da je naknadno unosenje “kvacica” bilo neizbjezno. Osim toga to se unasalo rukom pa je prema tome i izgled jednog dopisa, molbe ili zivotopisa izgledao prilicno neuredno. Ne samo stil vec i urednost jednog dopisa, a pogotovo zivotopisa, imaju vaznu ulogu o ishodu namjere koja se zeli postici njime.

Pored toga uvijek je bilo dodatnih pitanja: “kako se to cita, dali je to apostrof sa dugim ili kratkim izgovorom itd, itd”? Bilo je to davno prije cetrdeset godina i nije bilo jednostavno pored svih problema i neznanja jezika baviti se time i jos k tome objasnjavati na njemackom jeziku kojeg jos i dobro ne razumijes, a kamoli da ga govoris.
Kaze se: “Vrijeme lijeci sve, navika preuzima svakidasnjicu” tako i u mom slucaju. Nakon par godina kad mi je dosadilo to vjecito ispravljanje, sto je nekad dovelo i do neugodnih situacija, covjek se privikne na novi izgovor, ne obraca vise paznju, udje mu u uho i tako ostane.
Znaci od mojeg prezimena Šimunjak postao je Simunjak, a ne Schimunjak.

Buduci da su svi dokumenti i diplome ispisane na Simunjak ne smijem ni pomisliti da vrsim neku preinaku pogotovo zbog toga ne, jer sam njemacki drzavljanin.
U ostalom ja sam prihvatio podneblje u kojem zivim i respektiram sve njegove posebnosti i ne pada mi na pamet da ga prilagodjujem sebi, jer ja sam taj koji je dosljak i koji se mora prilagoditi kraju u koji je dosao, ako tamo misli ostati.

Moj govor je onakav kakav je bil prije 40 godina u Markusevcu. Ja nisam bil podlezan promjenama koje je donosilo vrijeme i novi dotepenci, te mozda zbog toga uocavam stvari koje su Vama svima u neku ruku normalne.
Za mene je Markusevec MARKUSEVAC, jer tako su ga nasi stari pisali sto mogu dokazati dokumentima iz 18-tog stoljeca.

Za mene je Krizma FIRMA i ja nisam nikad imal Krizmu vec sam isel na FIRMU, a
Hamici su za meine PAVLEKOVICI, jer Hamica nikad nije bilo u Markusevcu. Naprosto me cudi da ljudi to tako ZDRAVO za GOTOVO uzimaju. Ima tu jos primjera, ali o tome drugi puta.
Vas Zvonko Simunjak Turesov

 

OKUD Prigorec – Bili smo složni u pjesmi i plesu u muzici i u radu

Akcija OKUD Prigorec u veljači 1967 prilikom rušenja pregradnog zida

Na slici su: Ledjima okrenut je Željko „Šepekov“, u tačkama sjede Rudolf Pavleković Charli i Slavko Kobasić Gary, a vozi ih Ivan Sitar Štruca. Sa lopatom u ruci je Rudolf Puntarić, a brigadir sa kapom na glavi a la „Stari Pjer Ivica Precel“ je Zvonko Šimunjak Zvonac.
U drugom redu su: Josip Kobasić Švrco, Stjepan Kobasić Crni, Branko Kobasić Dugi, Mučnjak Ivan i Zvonko Cokol. Na prozoru vise Marijan Kršić Mišo i Zlatko Poslon Slavek, a ispod njih je Dubravko Franjević Ante.

Kao posljedica zapaženih uspjeha Omladinskog kulturno umjetničkog društva «Prigorec» , ne samo u našem kraju već i u velikom djelu SFRJ, brojnost društva se znatno povećala. Za potrebe uigravanja koristili smo prostorije stare škole u kojima se više nije održavala nastava.

Stara škola je bila na mjestu današnje ambulante, a činile su ju tri sobe veličine ca. 5,0 m x 8,0 m. Prva, srednja i zadnja soba. Visoke su bile oko 4,0 m. Povezivao ih je dugački hodnik širine cca. 1,5 m na cijem je početku bila mala zbornica , a na kraju zahod sa čućavcima. Na katu iznad učionica bila su dva mala stana u kojima su stanovale učiteljske obitelji Žagar i Čabrajic

Iako je svaka soba (u nasem govoru riječ učionica se nije upotrebljavala tako da se u opisu služim našom izvornom rječju „soba“) sama za sebe bila prilično velika, za uigravanje većih koerografija bile su ipak premale.

Dobili smo odobrenje, ali ne i novac, od općine Maksimir za unutarnju adaptaciju tih soba. Morali smo sami zasukati rukave. Nije nam trebalo dva puta reći i mi smo vec u veljači 1967 prionuli na posao.

Pregradni zid izmedju srednje i zadnje sobe je začas pao. Kada se prasina slegla vidjeli smo da to nije dosta i da tu ima još puno posla. Prve dve sobe imale su parket, a zadnja običan vec natruli pod od planjki. Trebalo je organizirati materijal i zanatlije.

Tu nam je pomogao gospon Vojvoda. Nije rodjeni Markuševčanin, ali zbog svoje finoće i dobrocudnosti bio je prihvacen “kak domćci” sto je u ono vrijeme jako puno značilo. Kao vojnik sluzio je svoj vojni rok u Markuevcu “Šupletarki” i tu ostao oženivsi jednu markusevacku snejšu od Šimunkovica. Njegova kćerka Biserka, lijepi mali vražiček, (kao odraslu djevojku ili ženu nisam je nikad srel) bila je naša najmladja plesačica.
Gospon Vojvoda je bil glavni ekonom Tehničke skole u Klaicevoj. Baš u to vrijeme škola u Klaicevoj je dobila novi namještaj, a mjenjao se i parket. Ko naruičeno za nas, a možda je i gospon Vojvoda to malo požuril.

“Nigdar ni bilo da nekak nibilo, nigdar ne bu da nekak nebu”

Onako o Markuševcu
Bok Ivane,
uvidjevsi da se po internetu i na mnogim drugim javnim stranicama o Markusevcu pisu svakojake izmisljotine, odlucio sam da u par nastavaka, uz salu, ali sa ozbiljnom pozadinom, zauzmem jedan drugaciji stav. Pokazat cu da Markusevec nije bil nista zaostaliji ili siromasniji od drugih podsljemenskih krajeva, dapace da je bil puno dalje od ostalih krajeva ondasnje Kraljevine Hrvatske.
Nemoj se zgrazati na par prostih rijeci. Nije to sirenje pornografije. Danasnja mladez ima pristupa puno prostijim rijecima, filmovima i slikama. Ove napisane rijeci su dio naseg folkorfolklora i kao takove moramo ih prihvatiti i cuvati.
Pozdrav

 

Zvonko Simunjak: Bedastoce o, -i u Markusevcu

Glava Prva:  Onak kak je mozda negdar bilo

Onako, kad imam malo vise vremena jedrim po internetu bez nekog odredjenog cilja. To je kao da jedris na moru uz vjetar. Moras jedriti cik-cak linijom da bi se kretao unaprijed. Tako me dovede moje jedrenje i na sluzbene stranice grada Zagreba. Dobro su uredjene, mozda cak i bolje od nekih web-Stranica zapadnih gradova. Ima korisnih informacija za gradjane, a ima i informacija kje su napisane samo onako da se nesto napise, onom “cuo nacuo” i “rekla kazala”. Dovoljno je samo da se jedna izmisljotina puno puta ponovi, a ako dolazi iz pera ili usta jednog svecenika onda tu nema nikakove dileme. To postaje cinjenicom pa bila to i najveca bedastoca.

Sad cu dalje pisati onak kak se govori u podsljemenskom kraju:
na kajkavstini  Sestincani, Remecani i Bukovcani (a kaj oces)
na kojkovstini Gracanci i Bacunci (koj pak ti zmisljas?),
na kujkovstini Simuncani –Markuvsevcani i Trnovcani- (kuj bi ti stel).

To je govor mog rodnog kraja, bezbriznog djetinjstva, konzerviran u meni i obavijen patinom starom pola stoljeca,. Danas kad dojdem u Markusevec vidim, da se nije samo mjesto promijenilo, vec su se i ljudi, a sa njima se i njihov govor promijenio.
Namjera mi je da se kroz moje pisanje nesto od tog govora sacuva za buduca pokoljenja. Zbog toga cu se sluziti izvornim pojmovima i imenicama pa makar one bile i obicne prostacine.

Eto tak ti ja citam na internetu na sluzbenim stranicama grada Zagreba o opcini Podsljeme.
To su Sestine, Gracani i Markusevec.

I citam ti ja, da se Sestincani zbog tog zovu Sestincani, jer su placali sestinu svom gospodaru, -znaci bili su kmeti-, da su Gracanci bili mesari i tkalci, a morali su biti i jako bugati, jer su si v Zagrebu kupovali hize –kolko ja znam oni su se navek jako valili i se mi se cini da je to se napisal jedan  Gracanec. Mojsti se cak Kosec zove?
Simuncani, to ti je pak bila puka sirotinja. Sirumaki da se Bogu smiluju. Gracanec pise dalje; Simuncane je njihov gospodar novacil za vojsku –znaci za peneze-, a bogme, bogec moj to ti jen vlastelin ni tak delal.
Poglec, naj bit bedast, ovak ti je to bilo ak je tak bilo kak je Gracanec napisal:

On, Vlastelin,  ti je dosel na svom konju sa jos par svojih fakina –onda su ih zvali stitonose- tam na pijac pred cirkvu -pre je malko selebetaril sa zupnikom- te ti on, onak po domaci veli: “Muzi Simuncani, moramo iti tam i tam i moramo tim i tim dati malo po pizdi  –onda jos nisu govorili pic..- (mojsti je cak i rekel da trebaju ici na Gracance, jer oni imaju pune penez)!”
A muzi Simuncani si u jen glas “I D E M E” –samo da zbrisu od svojih bab-.
“Ne netrebam vas pak tolko” veli velikas, “ti Nacek, ti si kljakav ti ostani dom, Jandras ti imas hebrave noge i nemres pesaciti, ak imas konja onda mores ijti z nami, jer zgledis ko zver i si te se bojiju cim te spaze. Tebi su Juda zajni put vu Turoplju jajca odrezali, kad su te lovili z turopoljkom. Ti ostani doma pri svojim volima”.
Tak ti on skupi dobru hrpu , a bilo ih je jos kaj bi teli ic, jer bilo je dobrog pljena i strajnskih bab. Onda bi ti se oni stali v krug  oko vlastelina i taj je onda brojil –ne jen, dva, tri, jer su bili nepismeni vec:

Ti muz doma bus
Guske race jebel bus

Na terega je dosla rec “bus” moral je izajti z kruga i ostat doma. I se tak dok ih nije imal dosta. Teri su ostali v krugu ti su isli s njim.

–eto sad znate od kud ta brojalica-, nek se zapise za entografski muzej da deca znaju kak je negdar bilo, a bit ce toga jos vise i se se to nek zapise-

Ak je tak bilo, a sigurno je tak bilo, onda Simuncani nisu bili kmeti vec slobodnjaki.
Jeno je sigurno, bili su nepeismeni kak i si drugi  –bumo kesnese videli do je pre navcil pisat-.
Kad si nepismen onda ne znas ni do ti je otec, ni otkud si, a bogme pak ne znas ni kak se zoves. Ak pak znas kak se zoves, onda ne znas zakuj se tak zoves.   Tak ti je to bile punih par stoljet dok nije 1957 u Sveti Simun (Markusevec) dosel zupnik Kreso.

On ti je pak se napacke okrenul. Zabranil je svadbene veselice na pijacu pred cirkvom. Srusil je korus, jer su se gore decki i puce samo stipali, prodal je orgulje i pocel je graditi obrambeni zid oko cirkve –da se najde, mojsti buju pak Turci dosli. Nisu dosli Turci vec Bosanci, a to ti je kumek moj dragi jeno te isto-.
Kad sam bil mali onda sam cul kak su tam zene plasili da idu Turci:

Bejste babe,
idu vam Turci,
z velikami kurci.

A babe su onda rekle:

Im nek dojdu, mi se ne bojimo,
nase pizdave nesu tak gizdave.

Spotal ti je zupnik se vu nedeljnoj propovedi. “Si ste raskalaseni, kak je tu privami tak je bilo pre u Sodomi i Gomori, a znate kaj je Bog napravil od ta dva grada”.
Najvec je spotal one kaj su se sake nedelje tukli delje vu staroj basti i onda bi oni, teri su bili slabsi, si bejzali vu cirkvu. Ne da se mole dragomu Bogu, da im on da pameti, nek da se skriju pred svojim progoniteljima. Tam ih niko ni diral. Znali su ostati po celu noc vu cirkvi. To je tak bilo kod zupnika Ormusa, ali kod Krese?

Tak se zupnik Kreso jedne nedelje pred vecer, poslje vecernice stal na vrata od cirkve, a ja, njegov ministrant, stojim onak do njega da mu drustvo delam. I stoji ti on tak, a sigurno je i Bog bil snjim, jer se nije nicega i nikuga bojal. Onda se najemput,  dolje z baste cula dernjava. “Im ja pogledat kuj tu je!“ .Zbrisem ti ja pre nek je zupnik mogel pisnuti. Taman ti ja dojdem do lipe, kad se sora preselila z baste (tam de je denes samoposluga) na cestu. Trgaju se letve z fackove ljese, a tak socne su kleli da su se sigurno si pravednici z groblja vu grobu okrenuli –mislim da ih bas ni bile prevec-.
I vidim ja jena druzba tambura po jenom, a taj se bogme neda. Mase on a ovi ti padaju oko njega ko snoplje. Bil je taj bogme veliki i jaki. Kad on vidi da ih ide jos vise i to sa fackovim letvama, bejz on uz breg prema cirkvi. To vam je bil Zvonko Kustenjski, a za njim su letili Brezovani: Cavek, Spempek, Cvikar i jos neki. I bejzi ti moj imenjak spram cirkve i hoce proletit kraj zupnika, da pobegne vu cirkvu. A zupnik ni pet ni sest zvizne Zvonka ljevim aperkatom da su mu se noge zdigle z zemlje i on ti se samo skljokal. Sad doletiju Brezovani, a zupnik se stane spred Zvonka, rasirenih nogu onak ko “Cro-Pop”.
Kostenjski je jos navek lezal na zemlji i sigurno je slusal kak tici cvrciju, a mojsti je i zvezde brojil.   I veli zupnik Brezovanima: “Koji se priblizi bu zavrsil kak i ovaj dolje, ni makac, sram vas bilo, se vas bum oglasil!” Bogme se Brezovani jake prestrase i razijdu se, a kad to vidi Zvonko Kostenjski skoci ti on na noge i bejz.
Poslje ti ja pitam svog oca: “Tajta zakuj ni nisti stel Kostanjskom pomoci kad su ga Brezovani tamburali?” “Je sinek moj, on ti ima hizu pri Simbuki, a to ti ni ni Descevcu ni Trnavi, pak se onda nisti ni stel mesati”
Danas je to pitanje rjeseno. Simbuki spadaju pod Trnavu, jer se k njima ide kraj hize od Vide Rocica bicikliste, a njega pak Trnovcani nebi za nis dali.

Zupnik je bil veliki i jaki. Poslje toga imali su ljudi jos vise respekta pred njim. Bili su ko misi kad je on nekaj rekel. Bil je on i u cuzi. Na desno uho je slabo cul, bilo mu je zaraslo, jer su ga u cuzi tukli. Tak su mu pri spovedi samo vu ljeve uve saptali. Imal je smisla za pravicu, a male za salu. Mene je znal cvrknuti po glavi kad sam nekaj zabusaval. Onak poslje mejse vu sakristiji da nisti ne vidi.

Poslje sam cul, da je cela sora bila zbog Maricke Kurekove, kuj ju je Spempek ozenil.  Jee Maricka je bila prava zenska. Bilo ju je ljepe videt i spreda i straga, a bogme i njene se tri sestere su bile ( mojsti jos uvek i jesu) prave ljepotice. Domaci znaju tere su te, a dotepenci ne moreju se znat.

I tak vam je zupnik, kad nije imal vise kaj uredovat pocel pisati o Markusevcu. Vele da je napisal i nekakovu knjizicu, monogramiju. Ja ju nigdar videl ni cital nisam, a ak je nesti ima nek mi ju posudi. Bum za njega zmolil tri Ocenasa.

Servus i do drugi put kad Vam bum pisal kak je zupnik od Simuncana zmislil Markusevcana i za kaj Simuncani imaju malu cirkvu, kak je Gracanec napisal.
Zvonko Simunjak

Zvonko Šimunjak – Nostalgija (2)

Podsljemenski motivi slikara Slavka Tomerlina 

Autor Zvonko Simunjak /24.02..2011./
Poslije Naste Rojc predstavljam vam slike covjeka koji je puno vremena proveo u nasem kraju. Proucavao je nase obicaje i nasu narodnu nosnju. Nas podsljemenski vez vjerodostojno prenosi na platno oslikavajuci ga suncem natopljenim bojama. Fine strukture veza i dinamika obicaja dise zivotom ljudi ondasnjeg doba, nasih predaka.
SLAVKO TOMERLIN (1892.-1981.), Akademski slikar
Rodjen 2. ozujka 1892 u malom selu Kešincima kraj Djakova. On je slikar narodnih obicaja svoje Slavonije, Sokadije, a dolaskom u Zagreb zavoli Prigorje, Podsljemenski kraj i stvara mnoge vrijedne i lijepe slike naših ljudi i obicaja. Svoj je zanat ispekao na akademiji u Pragu. Isto kao i Nasta Rojc i on je ucenik Vlahe Bukovca, njegove šarene škole koji ne odbacuju tradiciju gradjanskog slikarstva i ne priklanjaju se novim tendencijama u slikarstvu. Realist koji svojim kistom oslikava pejsaze i u njih implementira i naglašuje folkornu karakteristiku, zapostavljen je od hrvatske slikarske avangarde. Danas su njegove slike jako trazene. Kad se koja pojavi na nekoj od aukcija u svjetskim poznatim kucama postize vecu cijenu nego neki drugi u hrvatskoj renomirani hrvatski slikar.
Iako je dozivio 90 godina i vec dvadesetih godina XX stoljeca u Osijeku otvara slikarsku skolu, o njegovom je zivotu jako malo zapisano.
Slavko Tomerlin je umro 26.sijecnja 1981 godine u Zagrebu.
Ispred kuće u Sv. Šimunu
 U Gračanima
 Prigorsko selo
 Seljačka obitelj
 Na Dolcu
Proštenje u Sv.Šimunu
Proštenje u Šestinama
Proštenje u Remetama
 Dječje kolo
Drmeš

Zdenec života, ne kulturnog već onog pravog

Piše Zvonko Šimunjak
Napis na zidu pored negdašnjeg zdenca u centru Markuševca, uklesan u staru bijelu mramornu ploču: OVAJ ZDENAC SAGRAĐEN JE DOPRINOSOM KR. BANSKE UPRAVE ZA BANOVANJA GOSPODINA BANA DR. IVE PEROVIĆA 1933.Uvijek kada se objavi neki novi prilog moje, vec pomalo izblajhane, mozdane celije pocinju pretrazivati po spremistu nagomilanih uspomena iz moga djetinjstva. Tako i Ivanov prilog o zdencu u centru Markusevca vraca me u kasne pedesete i u rane sezdesete, kada sam svojoj bolesnoj baki i starom dedi kod Cokola nosil vodu sa tog zdenca ili kak smo ga mi zvali „Čujčekovog izvora“, jer je bil nasuprot Čujčekove hize.
Danas nepojmljivo, ali u ono vrijeme je to bila svakidasnjica. Zime su bile puno hladnije sa puno vise snijega, a ljeta topilja sa dugim susnim periodama. Tada su i duboki bunari kod Kote ili kod Mikleca znali presusiti pa hajd uzimaj kante, ampere, brente, skaf ili pak samo obicnu litrenu flasu i nizbrdo čez jarek kraj skolskog vrta (danas djecji vrtic) po vodu na zdeenec. Onda natrag vijugavom stazicom uz strminu. Ruke se sa svakim korakom izduzuju i na kraju imas osjecaj da se onako stojecki mozes po stopalima pocesati.Ali i to je proslo; dosao je „gradski vodovod“, na zdencu su se jos samo prale cipele prije nego se islo na autobus.
Zabetonirani bunar postao je nase omiljeno sastajaliste. Onako bez cilja visjeli smo na Cesti (tako smo zvali centar Markusevca) ili na Seljecici, bogu krali dane i prodavali zjake. Gledali smo tko prolazi, trazili zrtve za nasu zaebanciju. Interesantno, nismo imali nikakovih planova za sat kasnije, sutra, a kamoli za buducnost. Spontano bezbrizno djetinjstvo ljeti i zimi iz dana u dan.

Jednom nas je jedna nasa cura (iz Descevca je i necu joj reci ime) nagovarala da kamenujemo njezinu suparnicu, iz Utovca Ivku Vlahovic, osvete radi. Preuzela joj je decka, Brezovana. Mislim da je to onaj drugi s lijeva na slici od Branka Lukacina. Naravno da takvo nesto ne bi nikad ucinili nekoj nasoj, ali po “Licanima” (tako smo zvali radnike iz kamenoloma) ak je doslo do šore izmedju domacih i njih tu nije bilo problema. Vudri i crta, razbjezi se na sve strane. Kamena je bilo dosta. Ceste nisu bile asfaltirane. Posvuda prasina, a kad prodje neki od rijetkih automobila ili kamiona za Pecinu (kamenolom), ili za šupletarku (vojna kasarna u sumi sa mrtvom strazom) nisi vidjel prst pred nosom.

Kamioni koji su dolazili iz pravca Maksimir za kamenolom morali su kod zdenca, prije skretanaj u ulicu Mrzljak, presaltati u nizu brzinu. To je bio nas trenutak. Potrcis za kamionom, uhvatis se za trugu i skocis na pufer. Voznja je trajala do vrha Djuranovovog klanjca, a ponekad i do samog kamenoloma.
Nisu to bili kamioni kao danas. Uglavnom stare “Rage” kojima smo dali i posebna imena. Skatula, Kistra, Kvocak. Tu i tamo koja Praga i FAP. Nije bilo bas bezopasno sresti se sa jednim takvim cudovistem u Djuranovom klanjcu. Malo pa se neki od njih strovali niz klanjec u potok kod Pilatusevog melina. Kad bi mu kocnice odkazale onda je sofer skakal napravil par luc, dobro se razbil al je ostal ziv. Nije nikad ni jedan stradal. Gazili su nase kokosi i race kada su ove prelazile cestu prema potoku. Ak se doznalo koji kamion je to bil, onda smo ga znali sasuti kamenjem i bjez u Rastinu. Jednom je, kod Kotovice, “Kvocak” zakacil Vesnu od Zlate Muslimankine i odbacio ju je u jarek kod Simunjakove potocine. Zavrsila je u bolnici sa prelomom noge, a kvocak se vise nije pojavljival na nasoj cesti.

Ljeti smo bili bosih nogu. Hodati po debelom sloju prasine je poseban uzitak. Ponekad si rasjeces stopalo na ostre kamene spice ispod prasine. Ali to je bilo samo na pocetku ljeta. Kasnije su nam stopala postala tvrdja od đona. Debljinu koze smo testirali ubodom pcele. Uhvatis pcelu za obadva krila, nasliniš si mjesto na peti, prisloniš je i ona pusti svoj zalac. Ako zalac udje duboko u kozu, onda nesmijes ici bos u šumu. Za provjeru nase hrabrosti “cijepili” smo se sa pcelinim ubodom u rame. Na srecu nitko od nas nije bio alergican na prasinu ni na pcelin ili osin ubod.
Bili smo zdravi ko drijen.

A onda jednog jutra u trnacu do zdenca neka uzurbanost. Dolaze decki sa tackama, kopacama, motikama i sta ti ja znam sto sve nisu nosili. Znamo, to su nasi Brezovani vatrogasci. Neki si je oblekel i uniformu i vudre oni sjeci “nase” jabuke, kruske, sljive, nasu hranu koja nam je omogucavala cjelodnevni boravak na Cesti. Mislite da je neko kod kuce vodil brigu o nama? Figac, “dosel bu domov kad mu zakruli vu zelucu”. Vizlasta i usukana djecja tjela nemirnog duha trazila su svki dan neku novu razbibrigu, izazov. Debelih? Neee debelih medju nama nije bilo, a betezni nismo nigdar bili.
I tako su decki pilili, sjekli, kopali, a mi ih prvo promatrali i cudili im se pa im se pridruzili. Oni stariji u uniformama daju komande. Djorđe Ciglenecki, najmanji rastom najvise je šimfal i galamil. Kak se ono veli “Mali tic, veliki kric”. Bil je glavni u uniformi sa podfrkanim hlacama i Titovkom na glavi.
Bio je to pocetak gradnje vatrogasnog doma. Betonska je konstrukcija brzo izrasla.Napravljena su cetiri boksa kao garaze za vatrogasna vozila, stavila se deka i onda je opet sve stalo. Vrijeme je prolazilo pa i godine. Na betonskoj konstrukciji vec su pocele rast vrbe, a ostatak trnaca je je zarasel u kupine. Za nas je to bilo dobro, imali smo se gdje sklonuti kad je padala kisa, a i zmislili smo si i neke nove igre prilagodjene tom prostoru. Kad je vec izgledalo da nece bit nista od tog pothvata i vatrogasnog doma, kada su se i vatrogasci prestalaji sastajati, to betonsko ruglo u centru Markusevca od opcine Maksimir preuzme novo osnovano poduzece “pp Maksimir” . I eto umjesto vatrogasnog doma napravljen je novi moderni restaurant u prizemlju, a na katu nova kinodvorana sa pozornicom. Sve je to bila zasluga naseg covjeka Vide Rocica Prkusa i njegovog tajnika Kobasica od Dugoga otac, koji su bili na celu “pp Maksimira”.

Kasnije kad smo vec bili veliki klipani, zdenac je i dalje bio nase sastajaliste, ali sto se onda desavalo oko i na zdencu……Ne, nema smisla o tome dalje pricati, bar ne na ovom mjestu, zato lijep pozdrav i do iduceg citanja.
Vas Zvonko Simunjak

 

Podsljeme i podsljemenski motivi slikarice Naste Rojc

Piše Zvonko Šimunjak /03.02.2011./

Ako krenete iz Dubrave u prvcu sjevera prema Zagrebackoj gori, pored telekomunikacijskih tornjeva na vrhu gore, pogled ce Vam privuci dvije markantne tocke uklopljene u krajolik divne ritmike nepravilne sinusnoidne krivulje ciji pocetak na zapadu oznacava silueta Medvedgrada, a na istoku turbulentnost krajolika zavrsava u bljesku pecine Pečovje. Sve sto je izmedju tih dviju točaka je kompozicija boja i zvuka pisana rukom stvoritelja u kajdanku vjecnosti sarenih boja i veselih nota.

To je Prigorje, Podsljeme od Sestina do Vidovca, raskos krajolika obasjanog suncem. Ritam drmesa sa sljemenskih strmina, cetveroosminske polke i sestosminskog marsa, razlijeva se prema Savi u blagom trocetvrtinskom taktu valcera. Ta raskos, boja i zvuka ne prolazi nezapazeno ocima i uhu mnogih nepoznatih i poznatih, a danas vec zaboravljenih umjetnika nasega roda.

Inspirirani ljudima i njihovom nosnjom, obicajima i svakidasnjicom, krajolikom prekrasnih boja i mirisa, osluskivali su zubor podsljemenskih potoka i klopotanje njihovih melina, divili se mladim snehama i njihovu svakidasnjicu zadrzali su na svojim platnima i u kajdankama. Svojim su kistom zaustavili vrijeme, a muzikom ga ozvucili za nas, za vjecnost.

O muzici vam necu pisat. Poznate je bolje od mene. Nas je kraj, hvala Bogu, pun izvrsnih muzicara, a novi podmladak dolazi iz nepresusnog izvora osnovne skole u Markusevcu. Bilo bi steta da taj izvor presusi. Htio bih samo spomenuti dvojicu nasih ljudi, jer „da njih nee bile, nebi nigdar tak bilee“, a to su Stjepan Rocic Pindek i gospodin Franjevic ondasnji upravitelj osnovne skole.

Ali vratimo se mojoj namjeri. Zelja mi je da Vam skrenem paznju na ljepote naseg kraja koje u sivilu dana i pod teretom briga ne zapazete. Zbog toga nije nikakvo cudo da, iz tezackim znojem napijene zemlje, nicu gradjevine neprimjerne konfiguraciji okolisa i mentalitetu domaceg covjeka . Mozda se mentalitet covjeka promjenio, a ja to nisam primjetio, nisam shvatio, jer sam daleko i u mojoj glavi su slike jednog proslog, drugog vremena koje polako nestaje, a sa njim nas Kumek i nasa Kumica.

Ostat ce samo ona “rekla kazala” i prica ce poceti sa “Bilo jednom u Svetom Simunu….”, a nasa mala cirkvica, na koju bi trebali biti ponosni jer je najstarija u kopnenom djelu Hrvatske, nestat ce u sjeni nakaza “urbanih vila” ciji su graditelji neki drugi ljudi iz nekih drugih krajeva, nekog drugog mentaliteta i imena. A kak je negdar bile? Pogledajte si na slikama akademskih slikara sa pocetka 20.Stoljeca: Naste Rojc, Slavka Tomerlina i drugih.

Nasta Rojc *1883 Bjelovar, +1964 Zagreb
Pripadala je «Zagrebačkoj šarenoj školi» koju je utemeljio Vlaho Bukovac tako da ovdje prikazane slike su i nastale u njezinom “Šarenom razdoblju”.
Slika 1- Njezin Autoportret


Slika 2- Crkva u Markusevcu 1924

Slika 3- Sestincanka


Slika 4- Simuncanka


Slika 5- Svadba u Sv. Simunu


Slika 6- Hladni posao


Slika 7- Simuncan

Slika 8- Na cesti

Nada

Autor priloga Zvonko Šimunjak
Vec sam u svojim prijasnjim zapisima napisao da je mladi zupnik Kresimir Ivsic pokrenuo mnoge aktivnosti u nasoj zupi. Izmdedju ostalog osnovao je “Pjevacki zbor zupe Svetog Simuna” koji se po svojoj brojnosti i kvaliteti procuo i u drugim zupama pa su bili cesce pozivani u gostovanje.
Kao uspomenu na jedno takvo gostovanje moja sestra Dragica sacuvala je slike koje mi je ustupila da se objave na Blogu Markusevec.
Ja u tim njezinim slikama, a i u slikama Branka Lukacina, pored njihove ljepote, vidim i njihovo povjesno znacenje. Te slike opisuju, bolje nego stotine rijeci, vrijeme u kojem su nastale.
Petnaest godina poslije rata, a na slikama se vidi nova generacija koja je vjerovala u bolje sutra.
Ta je generacija rodjena u toku Drugog svjetskog rata. Mnogi su od njih dozivjeli traumu u zadnjim danima rata kada se kroz Markusevec povlacila sva moguca soldateska. Tada su nase ceste, putevi i staze bile posute lesevima vojnika i civila mnogih nacija, a najvise vlastitie hrvatske.
Cesta izmedju Horvatica do Meducina je bila zatrpana vojnim materijalom i ljudima po kojima su sa Medvedskog Brega nemilosrdno tukli partizanski mitraljezi i haubice.Jednoj od ovih mladih djevojaka –Simunkovic Nada, mati joj je od Rocica, su poslije rata, u tihoj noci, novi vlastodrsci odveli oca.
I sada ju vidim na ovim slikama razdraganu i veselu. U drustvu svojih kolegica prebrodila je tu tesku traumu.
Nada je bila najbolja kolegica moje sestre Dragice. Iako sam ja za njih bil “mali klinac“ –sedam godina mladji- gledao sam da se nekako uvucem u njihov krug.
Jednom poslije nekog filma u novoj “Kinodvorani Markusevec”, stajale su djevojke, veselo pricajuci, jer je i film bio veselog sadrzaja, pridjem svojim sestrama, a Nada vodeci glavnu rijec, vidjevsi me veli: “Pa Zvonko ti mi izgledas ko Antony Perkins”. Pridje mi, zagrli me i poljubi u obraz, mene malog klinca pred svim tim curama.
Pa kako da zaboravim Nadu kad je bila prva cura koja me poljubila.

A sada da se vratim slikama. Slike su snimljene 28.09.1961. godine u Luki kod Marije Bistrice


Na posmatraca ove slike prenasa se razdraganost i veselje ovih lijepih i mladih djevojaka.
Druga je Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Dragica Simunjak, Dragica Otorepec, Ivka Spoljarec


U prvom planu: Stefica Puntaric, Dragica Simunjak i Nada Simunkovic
Iza njih je familija Puntaric Stefica i Drago sa ocem.


Otorepec Dragica, Otorepec Stanko, Simunjak Dragica, Simunjak Branko Brckin i Simunkovic Nada


Djevojke se nekome “rugaju”
Slavica Spoljarec, Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Vjerica Jelekovic, Otorepec Dragica i Ivka Spoljarec


Na hrpi oko drveta. U sredini su Stefica Puntaric i Slavica Spoljarec. Sa lijeve strane su Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic i Ivan Pernar. Na desnoj strani drveta je Ivka Spoljarec Dragica Otorepec i Vjera Jelekovic


Ustimavanje i ispiranje grla


Zajednicka slika zbora zupe Sv. Simuna u Luki

Tajta (otac)

Piše Zvonko Šimunjak« Tajta, a kuj si ti delal v ratu? »

Otprilike tako je glasilo pitanje koje sam postavil svome ocu kada smo u skoli trebali napisati nesto o NOB-u za otvorenje spomenika u centru Markusevca.
« A zakuj me te pitas, sinek ? «
Kak je razgovor dalje isao, vise se ne sijecam, al se dobro sjecam da se o ratu nije nista ili pak jako malo govorilo. Ak bi se i poveo razgovor uvijek bi neko dobacio: “ Im deej suti, kuj pak ti znas, gde si ti bil?”
Pedesetih su godina ljudi jos zivjeli u strahu. Jos su svjeza bila sjecanja na dogadjaje poslije rata kada su mjestani bili odvedeni i nestajali su; Mnogi za uvijek.
“Mrak ih je pojel”, znal sam cuti. Ostale su udovice sa malom djecom, nezbrinute od strane drzave.
Na srecu u ono se vrijeme familija jos drzala skupa i medjusobno se pomagala i sto je bilo jos vaznije za jedno tako veliko mjesto, nije bilo podjele na partizane i ustase. Onih prvih nije bilo –zbog toga i nema nikakovih imena na spomeniku-, a druge si mogao na prste jedne ruke izbrojiti. Ti su nestali jos za vrijeme rata.Markusevec je veliko mjesto, danas, a i prije je bilo; Selo na rubu grada sa 2500 stanovnika, gdje svako poznaje svakoga i svi su bili povezani rodbinskom vezom u trecem koljenu. Gledalo se da sneja dojde iz drugog zaselka. Brezovani se zenili sa Descevcanima, Descevcani sa Utovcanima, Utovcani sa Bacuncima. Samo su se Stefanovcani zenili medju sobom. A moj Jarek…….?
Jarek su prvi naselili Simunjaki.
Imali su puno zenske djece koju su onda zenili siromasni decki iz drugih zaselaka i svi su ostajali u Jarku, sto inace nije bio obicaj, jer je zenska uvijek napustala rodnu kucu i dobila bi tzv. “zenski dio”.Prvo su dosla braca Sitari i ozenili su dvije Simunjacke. Za to su dobili od Simunjaka veliki komad zemlje. Od danasnje kapelice “Srca Isusova do broja 8 ulice Sitari (ta se ulica u moje vrijeme zvala Vumelje, jer se njom islo “vu meljavu”). Kasnije ih je dolazilo sve vise, a zemlje za dijeliti je bilo sve manje i onda su se stare supe i stale pretvarale u stambeni prostor. U jednoj bivsoj stalici 3 x 3 metra zivjelo je osam osoba.
“Sva simunska sirocija je dosla u Jarek, da sam znala ne bi nigdar tu dosla”, znala je reci moja baka Kata Bukovcanka.
Tako se u Jarku na jednom malom prostoru na duzini od nekih 100 Metara naslo imena iz svih krajeva Markusevca pa i dalje. Sitar, Jantol, Rocic, Otorepec, Cik, Antolovic, Krsic, Pavlekovic, Poslon i Topolovec. Skoro sva ta imena imaju svoje zaselke na podrucju Markusevca.
-O Jarku i Simunjakima, jalu i zlobi pisat cu posebno-

Veli se: “Da u svakom zitu ima i kukolja” Pa se tako prema toj logici i medju markusevcanima naslo ljudi koji su poput Jude, koji je za saku dukata prodao Isusa, prokazali svoje mjestane.
Tko su bili ti dousnici, sto su oni dobili za svoja prokazivanja, od jdenog kukavickog rezima. Kako su oni spavali imajuci na savjesti Simunkovica, Puntarica, Habusa, Selendica, za koje bar ja znam da ih je noc progutala?
Da nije bilo zupnika Ormoza ta bi sudbina zatekla i moga oca Mirka Simunjak zvanog Tures po svom ocu koji je bio jak ko Tur (izumrli turopoljski bivol).
Zupnik je moga oca skoro dvije godine skrival na Farufu. Bio je njegov konjusar za vrijeme cijelog rata, izjavio je zupnik.

Moj otac Mirko Simunjak rodjen 1921 godine imao je 20 godina kada je stupio u njemacku vojsku i prema otpusnom dokumentu iz nje otpusten u Maju 1943 godine –vidi sliku-. Sto je on stvarno radio u ratu skoro pune dvije godine i gdje je sve bio? Neznam nije mi nikad pricao, ali da je njegova jedinica bila u sastavu 6. Armije generala Paulusa koja je zavrsila kod Staljingrada i da je on za dlaku izbjegao pakao Staljingrada, to mi je jednom rekao.
Kako je bilo moguce da jedan vojnik u najboljim zivotnim godinama, bude otpusten kao vojno nesposoban, iz aktivne sluzbe u vrijeme kada se jos ne nazire kraj rata? Taj “Kunststück” _tu umjesnost izvela je moja baka Kata Simunjak-Simunjak (bila udana za dva brata) rodjena Grbavec iz Bukovca/Remeta.
Baka je rasprodala svoje imanje, velike livade i njive u Nartu na Savi, Culincu i u Remetama. Potplatila je njemacke vojne doktore u Zagrebu (kasnije je moj tata bio prijatelj sa njima i “zahvalan do groba” kako je znal reci) i isla u njemacku Komandaturu u Zagrebu. Bila je cak i kod obersta (pukovnik) Ivana Markulja sa kojim je bila u rodu, a on je bio prvi regimentskomandat hrvatsko-njemacke postrojbe. I tako moj otac dolazi iz Stokeraua u Zagreb, javlja se u Komandaturu koja ga stavlja u pricuvu i salju ga kuci kod matere kao hranitelja.Pocetkom 1970 godine moj otac posjecuje moju sestru Baricu u Mönchengladbachu i u jednom restoranu u kojem je radio moj sogor Mirko Tot, kao “Stammgosta” prepoznaje svog bivseg obergefrajtera (vodnik), nijemca iz Mönchengladbacha. Bio je to dirljiv susret pricala mi je sestra. Vidjali su se skoro svaki dan i pricali ko dva ratna druga. Ja u to vrijeme jos nisam bio u Njemackoj.
U 80-tim mi jednom veli moj otac da bi htio da ga povezem do Stokeraua kod Beca gdje je bio stacioniran sa svojom jedinicom. Obecao sam mu da hocu jedog dana, ali sad ne mogu: “Imam dijete stvaram familiju, jos se skolujem “. “Naravno imas prav” rece mi otac, “Kasnijecemo ima vremena”. Danas kad imam vremena i mogucnosti oca vise nema. Umro je 1993 u 72. godini zivota.
Jako mi je zao sto mu nisam ispunio tu zelju.
Hrvatski zrakoplovci na istocnom frontu u sastavu 369 pukovnije. Bili su stacionirani na Aerodromu Gumrak. Njihovi pothvati usli su u anle njemackog zrakoplovstva. Letjeli su na Messerschmittovim zrakoplovima. Natporucnik Galic odlikovan je Njemackim krizem od zlata. U zracnim je borbama srusil 38 ruskih aviona.

Jedan tatin Kamerad povratnik sa istocnog fronta.
Generalfeldmarschall Paulus kapitulirao je 31. Sijecnja 1943 godine. Kapitulaciju potpisuje u Moskvi u robnoj kuci „UNIMAG“.
Od svih zarobljenika najgori tretman su imali pripadnici 369 pukovnije. Njih su Rusi po najostrijoj ruskoj zimi, bez hrane i tople odjece pjesice tjerali od Staljingrada do Moskve. Tu su ih satjerali na jednu livadu gdje nije bilo nikakovih zgrada ili supa. Da bi se zastitili od hladnoce i ostrog vjetra golim su rukama kopali rupe. Bila je to osveta Rusa za sve poraze koje su im nanjele hrvatske postrojbe. Prema njemackim sluzbenim izvjestajima zadnja se predala hrvatska “369 pukovnija”, jer su ostali bez streljiva.
Ipak iz “Staljingradskog pakla”, prije kapitulacije, Njemci izvlace 1000 hrvatskih vojnika da udju u sastav novo osnovane divizije “Teufelsdivision” na hrvatskom “Vrazjadivizija” kako bi svojim ratnim iskustvom pomogli ugusiti divljanje “Boljsevickih bandi” na prostoru bivse Jugoslavije.
Hrvatska Mornarica. Malo se zna o Hrvatskoj Mornarici za vrijeme NDH. Ugovorom izmedju Mussolinija i Pavelica Hrvatska nije smjela imati oruzane snage u Jadranskom Moru. Da bi zaobisao taj talijanski veto Slavko Kvaternik izdaje nalog za osnivanje dobrovoljcke Hrvatske pomorske legije u Varni na Crnom Moru. 17.07.1941 pocinje obuka i vec 30.09.1941 biljeze svoj prvi ratni podvig.
Nisu imali velikih brodova, ali sa svojim malim brodovima znali su dobro zaprasiti neprijatelja.
Prvi zapovjednik je bio Kapetan Andro Vrkljan, a kasnije ga zamjenjuje Kapetan Stjepan Rumenovic.
U Listopadu 1943 Hrvatska Pomorska Legija je prebacena u Trst i tu se preostali hrvatski mornari razmjestaju na njemackim brodovima.
Hrvatski vojnici u paklu Staljingrada.
U analima povijesti “Bitka za Staljingrad” cita se da su Nijemci najtezu bitku vodili u i oko tvornice “Crveni Oktobar” (Fabrik “Roter Oktober”) . Medjutim to nisu bili Nijemci vec Hrvati.Čingi-Lingi TancCitajuci lijepo napisane i slikama obogacene priloge Zvjezdane i Ivana Santeka upoznao sam jedan dio naseg kraja u kojem nisam nikad bio, a ni u snu nisam slutio da je tako lijep i raznolik.
Pećina „Konjska glava“ iznad Vidovca mi je oduvijek privlacila pogled na putu od Maksimira prema Markusevcu. Nisam ni znao kako se zove ta iz daljine bljeskajuca kamena ljepotica. U mojoj bujnoj masti vido sam u njoj lik okamenjenog konjanika „Polagane Smrti“ iz stripa Andrije Maurovica. Putem slika na blogu, spoznao sam da je 20 metara visoka stijena Gorsko zrcalo u Trnavi nešto najljepse na Medvednici a Tisova Pec je bio samo pojam, onako samo da Trnovcani iz nje dobivaju vodu kak smo i mi dobivali nasu od Mikulasa. Za Gorscicu sam cul da kraj nje moras proc ak ides pjesice na Mariju Bistricu, a ja se nisam nikad uputil na taj dugacki put.

Moj najdublji prodor u trnavecki kraj je bila Povrsnica. Tamo sam isao sa Stankom Otorepcem Pekovim ili sa Zeljkom Poslonom koji su malom konjskom zapregom, konjem “Sivim”, svako jutro vozili kruh i pecivo za tamosnju prodavaonicu. Uglavnom je to bilo u ljeti za vrijeme ljetnog raspusta kad smo mi klinci iz susjedstva pomagali u Otorepcevoj Pekari.
Ili smo pak isli sa Stefom Pindekom na njegov posjed na Rocicevom Bregu na Zrnetini. Od tamo smo na malim drvenim kolima vozili, repu i burag za njegove svinje. Najinteresantnija nam je bila voznja tim drvenim kolima. Cetvero nas se moglo sjesti. Onako jedan iza drugog a Stef je sjedio naprijed i nogama drzal rudo kojim je upravljal. Zadnji je imal debelu batinu koju bi, prema nasoj presudbi, trebal gurnuti medju zadnje kotace ak bi trebalo bremzati. Hvala Bogu nismo nikad morali bremzati, a jurili smo iz Meducina prema Trnavi skoro sve do Horvatica. Nezaboravna voznja uz ruzenje drvenih kotaca i nasu vrisku i pjesmu o onda popularnoj pjesmi od Paul Anka “Diana”.

O Dijana volim te
Skini gace molim te,
Ako neces moja bit
onda hojdi lepo vrit
O please stay by me Diana

Ljudi koji su putem prolazili samo su se krizali.

I kod Kormana smo znali doci. Korman Drago je od starih radiaparata napravil radioodasiljac i mi smo se odmah ubacili i poceli nasom zajebancijom na radiovalovima. Za prosle Sisvete smo ja i moja Visnja bili u posjetu kod nasih prijatelja Maje i Garija u Gracanima. Gary je sacuvao moj originalni tekst koji sam pisao rukom za jednu nasu emisiju. Obecao mi je da ce mi napraviti kopiju i poslati je E-mailom.
Kasnije je Dragec imal problema sa policijom, jer naravno stanica „Slobodno Prigorje“ nije bila prijavljena, a mislim da se i nije mogla prijaviti. Bilo je to 1967. godine. Cini mi se da je to bila prva i do danas jedina radiostanica u markusevackom kraju.

Kasnije smo kao tamburasi ili sa kompletnim OKUD Prigorec nastupali u Bidroveckoj skoli. Bilo mi je interesantno gledati Bidrovcane kako plesu na narodnu glazbu. Sve onako sitnim koracima, brzo se okretali i poskakivali. Cinilo mi se kao da su na baterije. Probali smo ih oponasati ali bez uspjeha. Njihov smo ples prozvali “Cingi-Lingi Tanc” i ponekad u sali uhvatili smo se po dvojica i poskakujuci i vrteci se rekli smo da tancamo “Cingi-Lingi”.

Vas Zvonko Simunjak

Božićna nostalgija
Bok Ivane!
Evo napisao sam opet nesto iz svog sjecanja. Mislio sam samo onako par recenica, al ono kad pocnes pisat sve se pocinje nizati i nadovezivati da jednostavno ne mozes prekinuti. Znam da ljudi ne citaju dugacke, zamorne tekstove, ali ja pisem ono kak je nekad bilo, kako sam ja to dozivjel i kroz pisanje se vracam u svoje djetinjstvo, svoj rodni kraj, kraj kao da je bio na kraju svijeta, a ustvari tako blizu i onda kada si i sam jako daleko. Cak je i Goethe napisal:
Warum in die Ferne schweifen,
wenn das Gute liegt so Nahe .
Sto bi na hrvatski prevedeno znacilo:
Zasto za tudjinom zudit
ak je dobro tako blizu.Sa ovom Goetheovom izrekom
zelim tebi i svim citaocima bloga sretan Bozic i sve najbolje u Novoj 2001. Godini
Du sollst nur dein Glueck ergreifen
savjetuje dalje Goethe /Zvonko Šimunjak/
Vrijeme je Došašća
Piše Zvonko Šimunjak
Vrijeme je Dosasca, a Bozic samo sto nije zakucao na vrata. Imam jos toliko “vaznih” stvari i stvarcica da sredim. Hvata me neka nervoza i napetost te se pitam: “Sto si ne uzmem malo predaha, sto ne sjednem i zapalim si jednu svijecu na Adventskom vjencu, i pustim da krene svojim tokom ono sto ne mogu promjeniti, a ono sto mogu ostavim si za kasnije.
“Ima vremena” cul sam cesto od starih u mome djetinjstvu.
I uzmem si vremena. I eto smjesten udobno na kaucu, uz casu crnog vina gledam kroz prozor u vrt, osvjetljen i okicen sarenim lampionima po smrekama i raslinju. Snijeg koji pada daje carobnost Visnjinog truda; Da Visnja si je dala puno truda. Mrak se polako spusta, a moja mirnoca hvata ritam disanja i prepusta me mojim mislima. Internetska veza izmedju uma i duse je prekinuta, ostajem “offline” i dusa odlebdi u bozje krilo otvarajuci mi nove il pak stare svjetove:
Jedna stara uzrecica govori: “Ak dusa svoj mir nadje, otvaraju se drugi svjetovi”Bozic u svijetu moga djetinjstva pedesetih i ranih sezdesetih godina.Za Bozic je uvijek bilo hladno. Bar meni je bilo. Dal zbog slabe zimske odjece ili je stvarno zima bila ostrija nego danas? Ne znam, al ipak mi se cini da je bilo hladnije sa puno vise snijega.
Zimsku smo odjecu dobivali vec za Sisvete. Uglavnom su to bile Bakanđe, cipele na koje nam je Piskač ili Šuco pribijal cveke i potkovice.
Kod poledice su se na noge vezale krampiže ili bi se obicnom krpom obmotala cipela.
Obavezan je bil i zimski kaput; Velik da bude najmanje za dvije zime, a težak valjda da me vjetar ne odpuhne kad malo jace pripuse. Uvijek su me boljela ledja kad sam ga malo duze nosil. Ishrana nam je bila sezonska, sto znaci da u zimsko vrijeme nije bilo velikog izbora. Ispod snjega vadil se matovilec, iz podruma se nosil krumpir i cikla koja je bila zemljom pokrivena. Al je zato bilo je vise mesa.
Danima je cijelim podsljemenskim krajem odzvanjalo jezivo cvilenje svinja. Svaka je kuca imala svoje kolinje. Posvuda velike krvave lokve na bijelom snijegu, a hrpe dlaka i papaka je cekalo juzinu da ih voda odnese.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Putevi i staze se nisu cistili od snijega, vec se prtilo po sijegu. Onaj koji je prvi ujutro morao izaci iz kuce napravio je prt prema stali, kokosinjcu, šekretu ili ako je morao ici na posao, prema autobusu.
Kasnije u toku dana kada je snijeg prestao padati svako bi pred svojom kucom napravio siri prolaz naslagao snijeg na hrpu koje su tada stajale sve do proljeca.
Bilo je nekad toliko snijega da ni ralica nije mogla proci. Autobus nije vozio, a oni koji nisu htjeli prtit prema tunelu ostali su u restauraciji. Uz vinjak, kuhano vino, kuhanu rakiju i gemiste nije trebalo dugo da stimung poraste. Bila su to lijepa u bijelo uvijena jutra kad se restauracijom vec u osam sati ujutro orila pjesma.

Ljudi su imali vise vremena za sebe, za Boga i za druge ljude. Vrijeme nije bilo novac, a covjek je covjeku bio covjek.

Predbozicne zurbe nije bilo, a nije bilo ni trgovackog bljestavila. Nekako je duhovna dimenzija Bozica bila jasnija. Ljudi su se vise duhovno pripremali za Kristov dolazak. Postilo se i nije se konzumirala odredjena hrana. Kvatre odnosno prosni dani u adventu su se postivali.
Odgoj djece je bio preko hlacnjaka i sibe -koju si si moral jos i sam donijeti- te preko raznih prica o mrtvacima i duhovima koji su uglavnom camili u pemlici ili na najžu – tamo gdje se cuvala hrana-
Da djeca za vrijeme prosnih dana ne bi dosla u iskusenje te se popeli na tavan i uzeli si kobasice, pricala im se

Prica o Kvatrama /Napomena urednika: Kvatri u rimokatolika su vremena posta./

“Imbra je bil dobar covek. Volil si je malko popiti kak i si drugi, al isto tak si i dobro pojest. Nije se bas držal božjih zapovjedi, a vu cirkvu isto tak nije precesto isel. Njegva Jaga ga je stalno opominjala i prokazivala mu da ga božja kazna, pre il kesnese, stigla bu.
Jaga je pak bila jake pobožna. Držala se verskih obicaja. Saki den je isla na mejsu, a pred božic, rano jutre u pet vur, na Zornicu.

Za posnih dana, a posebno na Kvatre nije bilo mesa vec uglavnom se jel pori luk, tenfani krupir i kuhali se rezanci sa bažuljom.
Bas na same Kvatre si je Imbra zaželel jeden buncek sa tenfanim krupirom -porog luka nije mogel zmisliti-. Celi dan mu je krulilo vu želucu a na vecer vec nije mogel zdržat i veli ti on svojoj Jagi :
« Cuj ženo, celi dan samo prdim od rezanca i bažulja ; Ja si moram pojest jen buncek pa kam pukle da pukle. Bum isel za Božic na spoved i zmolil bum ak treba i sto Ocensov i se bu opet vu redu”.
« Naj mužek, strela božja vute pukla. Bus same nesrecu na nas navlekel. Dej se strpi do sjutra”.

Neee, Imbra se nee mogel strpit. Ode u stagelj, zeme lojtru, donese ju vu hižu i popne se na najže.
Jaga, tera je ostala kod lojtre cuje na najžu nekakvo mrmljanje i veli ona Imbri na najžu: “Dej se požuri, nas boju susedi videli i precasnom tužili”.
Sa najža dojde odgovor: “Oglabam, oglabam”.
Pak nakon nekog vrenema: “Dej Imbra, kuj delas tak duge?” Opet z najza: “Oglabam, oglabam”
I trejti put, kak je Jagi postalo se nekak sumnjivo, a mljackanje na najzu sve glasnije, veli ona: “Kriste Bože, priskoci nam u pomoc!”
I z najža, uz veliku buku, pisćenje i ruženje, padne hrpa kostiju. Nisu to bili bunceki, vec su to bile kosti od Imbre, kuj su ga Kvatre oglobale.
I zato deeco najte ijti za Kvatre na najže po kubase.”

Za Mikulinje su se cistile cipele i stavljale se na obluk. Po noci je dosel sveti Mikula i donesel nam je bombona 505 ili cokoladicu “Zivotinjsko carstvo”. Osim toga tu je i obavezno bila brezina siba. Medjutim sibu nije donel Mikula vec Krampus, a njega smo se jake bojali. Pa kak i nebi kad smo saki cas malo dobili sa sibom. I u skoli smo bili kažnjavani sa packama –crtalom po dlanu- ili ti je vucitelj navlekel uha. Zenske uciteljice nisu bas mlatile, ali si kod njih onda moral stati u vuglu ili u zapecku.

Onda je dosel Badnjak. Pekli su se kolaci. Uglavnom oni za koje nije trebalo jajca, jer vu zimi kokosi nisu nesile. Makovnjaca, orahnjaca i obavezna tenka gibanica. U rolinu se pekel komad svinjetine, a mi smo imali rac pa se onda napravila i raca sa mlincima. Hm kaj je bilo fino, a mast ti je samo curila niz bradu. Obrisal si se uglavnom sa rukavom od rubace ili vec kaj si imal na sebi. Si smo bili isti i niko se pred nikim nije moral sramit.

Bozic bez bora nije bil Bozic i si su ga morali imati. Znaci svi su isli u lozu, visoko gore sve do ispod Puntijarke. Tam su rasle najljepse jelke. Nije se sjekel mali kržljavi boric , neee sekli su se vrhovi jela pa si mozete zamisliti kako je izgledala mlada borova suma poslije bozica.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Lugari Ščempić i Ferenčak su imali pune ruke posla.
Vu jesen su vrebali babe kuj su nesile lestinju, ne da ih kazne, jer to nije bilo zabranjeno, vec da ih povale u lestinju.
Sad su u zimi cekali muze da ih vudriju po dzepu. Kazne su bile velike.
Prije Bozica se u zdjelice stavila psenica i zalila vodom. Do Bozica je proklijala i kao simbol obnove zivota stavljala se pod bor. Slama koja je bila simbol Isusova rodjenja u stalici, donijela se u kucu i raspostrla ispod stola po podu:

Sve je imalo nekog smisla i sluzilo je nekoj svrhi.

Jabuke kojima se kitil bor su se pojele, mlada isklijana psenica stavila se van da je tići pojedu, a slama se na svijećnicu nosila u trnac i svaka voćka je dobila malo slame da bi na godinu bolje rodila.
Osim vec spomenutih jabuka bor se kitio raznim nakitom. Ljudi su si sami pravili razna zvjezdice i lamete od staniolpapira. Bilo je i staklenih kugli, a na vrh se stavljal turenj koji se cuval kao obiteljsko blago.
Najdraži nakit na boru su mi bili cukeri. Zamotani u raznobojni staniol, osvjetljeni plamenim jezicima iz kuse (manja okrugla pec na drva) u vuglu sobe, bljestali su u noci i prizivali me da prekrsim “sedmu bozju zapovjed”. Bilo je to tesko moralno opterecenje za mene, buduceg svecenika.
Jemput, na spovedi, kad nisem imel nis drugog za spovedat rekel sam zupniku da sm kral cuker sa bora i da sam onda u papir od bombona zamotal komad krede koju je pak skoro moj brat Branko progutal.
Svijece koje su se pricvrscivale sa kvacicama za ves palile su se samo kad je zupnik dosel sa svojom ekipom da blagoslovi kucu i ukucane.

Vec odmah na drugi dan Bozica zupnik je napravio plan i objavio ga na velkoj mejsi na koji ce dan poslije Tri Kralja doci u odredjeno selo. Obilazak je trajal do svijecnice kada se bor rastepel i skuril. Za tu zgodu su se ljudi s

Zvonko Šimunjak – Nostalgija (3)

Pismo Charliju 

Piše Zvonko Šimunjak /21.12.2011./
Hallo, bok Charly,
Moja generacijo, moja mladost, moja ludost; Vrijeme koje bih tako rado vratio da ga proživim još jedamput. Oprosti što kasnim sa odgovorom.
Drago mi je da si se javio, da mi pišeš o Štefu, Garyju, Dugom i drugim pajdašima. Drago mi je kad te „čujem dee mi veeliš“ „da te reportaža o Štefu dirnula i ponukla te da prizoveš još jednom sjećanja iz davne tvoje, … naše mladosti“.
Da štefov je posjet i meni je puno značio. Pričali smo šetajući se uz Rheinu, ili kod kuće, satima do kasno u noć. Uvijek se našla neka nova tema koja bi počinjala sa: „Čuj se sječaš ti….. one, onog“; Već dugo, dugo nisam toliko pričao sa jednom osobom. Stvarno, okrenuli smo puno kamena iz prošlosti i ispod njih našli mnoge dosad skrivene tajne. Neke stvari smo pojasnili, a o nekima je bilo interesantno čuti drugačije viđenje. Bilo je to jedno putovanje vremeplovom, ali ovaj put nisam bio sam, a poznato je kad se u društvu putuje, putovanje je ugodnije.
Pričali smo, smijali se, a bogme i zaplakali.
Da možda to zvuči čudno, ali tak je bilo….. a trijezni smo bili:
Budući da Štef nema kompjuter molio me da mu ispišem moje priloge na blogu. Neke sam mu i pročitao:
Sjedimo na terasi ispred kuće. Divno je predvečerje, dan kada se jednostavno moraš odmarati, kad se opušteno svališ u fotelju, zadovoljan sa sobom i svijetom oko sebe, i osjećaš se kao “paša” kojemu ženica servira cappuchino i čašicu slavonske šljive. Za razliku od paše koji ima cijeli harem na raspolaganju, onda si i sve te žene raspodijele taj veliki posao; Ja imam samo moju Višnju.
Višnja se sjeda k nama i ja čitam priču o „Sitarovom melinu“.
Štef sjedi mirno i sluša, a ja osjećam da je u mislima daleko, daleko negdje iza svih tih brda, ravnica i rijeka što nas prostorno dijele, a mjereno vremenom to je običnih četrdeset godina.
Kako ja čitam, Štef sve dublje propada u fotelju i vidim, oči su mu svjetle, a Adamova jabučica poskakuje gore dolje; Guta slinu. Štef je stari indijanac, koji ne pokazuje svoje osjećaje, ali ipak vodeni pritisak u njegovim zjenicama probija membranu i sitna srebrena kap otkotrlja se njegovim, još uvijek, mladenačkim licem. I moja Višnja sjedi i sluša, a misli su i njoj odlutale u ravnu Slavoniju, jer i ona je pečelbarsko dijete, i ona se sama uputila u daleki svijet; Iako njoj radnje iz priče nisu poznate oči joj blješte ko jaglaci rosom natopljeni i suncem obasjani. Pitam ih: dali da nastavim? Klimne Štef glavom, ne mogavši ni riječ izgovoriti.
A onda nastavim sa “Nostalgijom I.” u originalu, ne fragmentiranu i skraćenu kako sam je na blogu objavio i dođem do mjesta: “Krenem Vumeljem pored svoje hiže; Zastajem, osluškujem u nadi da ču čuti neki, samo meni poznati glas, zvuk ili bar mijaukanje našega mačka; Da će mati otvoriti vrata i pozvati svog Zvonkeca, kojeg već dugo, dugo nije vidjela, da uđe.
Tišina je, a kuća kao da mi prkosi.
Zatvoreni prozori i vrata su kao zatvorene usne moje majke koja ne želi pokazati bol samoće. Neda, da moja, u njoj zatvorena sjećanja i osjećaji prodru do mene. Ipak osjećam da me znoj oblijeva, trnci mi se podižu po ruci, oči mi se pune suzama, a u grlu me steže. Što da velim toj starici, nagrizloj vremenom, kako da joj zahvalim na svemu, na toploti ognjišta i mojem divnom djetinjstvu. Osjećam tugu, tugu što sam je napustio skoro prije pola stoljeća na milost i nemilost susjeda i vremena, ali nostalgiju, ne, nostalgiju ne osjećam.
Uvijek moram nekud žurit. Čak me i u mislima tjera žurba, pomanjkanje vremena, a vrijeme je vječnost. Trebalo bi ga biti u izobilju;
Pa zar mi nismo dio vječnosti?
Ne nismo, bar ne na ovom svijetu.
Treba ići dalje.
Krenem i malo podalje na Šimunjakovoj Potočini stoji strina Dora. Raširila je ruke kao da me želi zagrliti, da mi se još jednom zahvali, za šlape, mekane, -kak da hojdim pu mahovini-.
Tolike zahvalnosti ni prije ni poslije doživio nisam, a takva jedna malenkost.
Kad mi je rekla: “Ne mi nigdar ništi nikaj poklonil”, morao sam dobro stisnuti zube da mi suze ne poteku.
Sve je to samo jedna vizija, a osjećam strininu prisutnost tu uz mene.
Idućeg ljeta strine Dore više nije bilo.
Moram nadoknadit vrijeme, ubrzati svoju žurbu. Prolazim uskom stazom pored našeg voćnjaka i već iz daleka osjećam miris rascvjetanih trešanja i marelica, a preda mnom se otvara divna slika našeg jarka, obasjanog zalazećim suncem koje kao da mi svojom zlatnom zrakom pokazuje smjer u kojem moram ići.
Voćke su u punom cvatu. Njišu granama kao da mi mašu, pozdravljaju, valjda iz zahvalnosti što sam im prošle zime donio božićne slame da ih okrijepim i utješi me, da izdrže; Zima će brzo proći i bit će nam svima toplije i bolje. I njih zebu noge kao i mene u mojim poderanim cipelama.
Iz Klanjca se čuje žubor potoka Mrzljaka i kukurijekanje Nacekovog pijetla. Sve to stvara idilu jednog scenarija iz vrta zvanog Raj.
Ne Charly, dalje nije išlo. I meni je grlo presušilo, a riječ nije više mogla biti izgovorena.
Sjedili smo svi troje opušteno, zatečeni svatko svojim mislima i osjećajima.
Lijep pozdrav tebi, Zorici i svim čitaocima bloga
Čestitam vam sretan Božić i želim Vam blagostanje i mir u duši i sa Bogom. 
Sretno Vam Novo Ljeto 
Vaš Zvonko Simunjak

Hallo Zvjezdana, 

Piše Zvonko Šimunjak /14.12.2011./
„Amarcord“ je odličan Fellinijev film 
hvala ti na pozdravu i znaš podigla si mi malo perje, ha, ha. Napisala si moje ime u istoj rečenici sa Felinijem. Ne, ne, neću se uobraziti. Felini je nedostižan. Taj njegov film je bil stvarno dobar i ja ga se sjećam, ali meni, onako u povjerenju, se u ono moje pubertesko doba najviše dopao „La dolce vita“ sa Anitom Ekberg i da nije bilo tog filma ne bi možda gledao niti jedan Felinijev film, jer u ono je vrijeme filmskim ekranima dominirao John Wayne sa svojim kaubojima. Tako sam poslije „La dolce vita“ išao u svaki Felinijev film sa određenom dozom iščekivanja. Međutim nisam bio nikad razočaran, jer Felini je bio izvrstan pripovjedač koji bi sigurno i od ovih mojih skromnih, markuševečkih priča napravio izvrsno djelo.
Vidim da ste djelomično prošli „mojom starom stazom“ i pored groba, kojeg ja na žalost sad na slici ne mogu prepoznati. Sigurno bi moj brat Branko mogao nešto više o tome reći; Pitat ću ga. On je sad vlasnik te šume. Inače Medveščina je katastarska općina Remete i Šimunčani je ne poznaju pod tim nazivom. Ima, čini mi se, u Črnoj vodi jedna ulica sa tim imenom.
Često spominješ u svojim prilozima „Gornje njivice“, „Ferovec“ i šumu „Banja“, a i Ivka se toga prisjetila pa je spomenula kako je išla sa kravama na pašu, pa ću onda i ja u jednom od svojih idućih priloga napisati što me veže uz te šumsku proplanke, a veže me puno toga.
Lijep pozdrav
Piši i dalje, Zvonko

Stara staza

Piše Zvonko Šimunjak /22.11.2011./

Pjesma Stara staza u interpretaciji Safeta Isovića posvećena bolesnicima Brestovca
Zvjezdana je napisala lijepi prilog o bolnici „Brestovec“. Ivka se prisjetila svoga vremena provedenog na Brestovcu, a mene su podsjetile na moje rano djetinjstvo, na ta jedan dan moje mladosti sa kraja 50-tih, kad je mene i mog brata Branka naš otac poveo na Medveščinu da nam pokaze medje naše šume. Tada smo na povratku spuštajući se prema Gračanima prolazili pored lijepog kompleksa bolnice Brestovac, a otac nam je, onako usput, ispričao priču o jednom dogadjaju sa početka pedesetih vezanom uz bolnicu i njezine stanovnike, od tuberkuloze oboljele, sa malo izgleda na ozdravljenje.

Ponekad se sjetim te priče i onda mi je u ušima pjesma, uzročnik tog dogadjaja; I sada dok ovo pišem vrti se CD i melankolija pjesme me vraća na sljemenske strmine Prigorja, u moj rodni kraj gdje rojžice rasteju.

Kraj je mjeseca svibnja. Vrijeme je stabilno i sunčano, šuma predivna i rascvjetana i sve ko da zove ljude da se prošeću njome, da se nadišu mirišavog zraka, da isprazne pluća zamagljena od dima kojeg su se nadisali u svojim tjesnim sobićkima tijekom zime. Otac odluči povesti nas na Sljeme. Ispuniti nam dano obećanje, prošle zime, uz topli zapečak naše užarene peći.

Ja i moj brat, obadvojica još mali dečeci, presretni smo što će nas otac povesti na Sljeme. Bila je to za nas prava pustolovina. Od uzbudjenja nismo cijele noći mogli spati.
Krenuli smo rano od doma i pri Sitaru na pumpi otac natoči vode u svoju Wehrmacht čuturu i da nama da pijemo: „Dobro se napijte dečki bute se puno znojili“

Išli smo pored Kureka pa Mikulasa, onda iznad pećine prema Puntijarki. Današnjom stazom odnosno putem, nije se smjelo ići. Cijelo je područje pod vojskom opasano visokom žičanom ogradom sa stražarskim mjestima. Neka su mjesta opasana bodljikavim drotom. Na tim je mjestima krajem 40-tih bila mrtva straža. Pričalo se da je mnogo ratnih zarobljenika ostavilo svoje kosti u betonskim zidovima podzemnih bunkera.

Večer prije otec priprema provijant za cijeli sutrašnji dan. Skinuo je ruksak s najža i veli nam : « Kad si celi dan v šumi, onda bi i vuka pojel, bute videli ». Tad on odreže komad suhog špeka, zamota ga u novine i zove: « Jaga de imaš mladog luka? »;
« Pa kuj me zbog tog zoveš, im znaš de je luk; delje na vrtu ». Odgovori mu mati. Hm, mu nije bile baš po volji pak prekune vagon bogov – bil je željezničar, strojovodja-. Ipak ode on u vrt i iščupa luka, malko ga očisti, oguli i zamota u novine. Odreže hrgu kuružnjaka, zeme jedan suhi sir pak i to zamota u novine. « Imali bumo i kaj za čitat » si ja mislim.
Jee, tak je te bile; Drugog papira nee bile. Novine si čital, u njih se zamatalo i sa njima si rit brisal.

Steza, terem idemo, je široka, strma i podrta. Iz zemlje štrčiju veliki kameni isprani od kišnice i mi skačemo s jednoga na drugi il se na njih spopikavamo. Tud su nekad furingaši zvlačili drva, al sad ni traga semu tomu. Nema furingaša nema njihove psovke, pucanja bičem ni povika: “Bista Sivi!!! Ood Vranec!!!” Same divan miris mlade procvale i njegovane šume i tišina koju ispresjeca krič tiča.

“Kriči kriči tiček na suvem grmeku” 

Šuma je gusta, a ipak prohodna. Šumarija ju redovito čisti; Ustvari i mi, jer skupljamo šiblje i suvarke za potkurivanje ognja u peći. Dobro je čuvana. Dva lugara Šempić i Ferenčak bili su ko šumski duhi. Nisi smjel na njih ni pomisliti i na jemput se samo stvori kraj tebe. Bilo kojim putem da si pošel uvek si naletel na jenog od njih. Tak i sad:

U visini Bačunske pećine –kamenoloma – eto ti Šempića – bil je od Bačuna-. Nizak rastom s hebravim nogama, sa dvocjevkom prebacenom preko prsnog koša, i uvijek strogim, službenim pogledom, se sad njišući gaca spram nas. Savjesno je obavljal svoj posao bez milosti /1/. Stari činovnik prošlih vremena za koga je nositi uniformu bila čast. Sa njime nije bilo trte mrte. Naš otec i on su se dobro znali. Često su skupa šnapsali /2/ u gostioni kod Vide pri Šelandiću /3/. Tak se i sad ljepe pozdrave, male pospuminju, par reči kud i kak i veli Šempić ocu da dobre pripazi, jer ovog ljeta ima puno kač. Mi nastavimo uzbrdo, a Šempić nizbrdo govoreci da se mora probiti na “Gradiluščicu” /4/. Otac mu dovikne nekaj o Habušici na kaj Šempić samo rukom odmahne i mudro se nasmije.

Nakon vure hoda stigli smo do “Medveščine” do jednog groba sa drvenim križem. Grob /5/ je okićen friškim šumskim cvejtem, a križ bez natpisa. Malo mi je nelagodno, jer groblja smo se navek bujali. Ijti po noći samo pokraj groblja je bila velka hrabrost, a na groblje, sačuvaj Bog. A sad otec stavi svoj ruksak na grob i veli nam “Dečki stigli sme”. Ja i brat smo se malko pogledali, a otac nam veli: “Dečki najte se niš plašiti, im je poldan i mrtveci sad počivaju, a od ovog bogeca, kaj je tu pokopan, ne, ne morate se ni pu noci bujati”

“A do je tu pokopan” pitam oca i vidim kak se brat sel malo daljše na jen panj.
“E dečeci moji, to vam baš ni ja ne znam al mora da je bil križar”

Sad je nekaj rekel kaj ni ja nisam mogel skontat. Puno sam već onda čital. Sega i sačega, a za križare sam znal iz knjige o Robinu Hudu. Znal sam da su išli u Svetu zemlju da oslobode Isusov grob od nevjernika; A kaj su delali tu na Sljemenu i te baš ovde u Medvešcini?

Otec je u medjuvremenu izvadil iz ruksaka malu dejšcicu i na njoj je počel seči suvi špek. Sir je podelil na tri dela, a luk je ostavil na novinama i sa soli ga posolil. Branko je odmah počel glodat po siru. Tri lejt je mlajši i imel je navek dobar apetit. Ja sam pak bil jake zbirljiv, i za te mršav, al sad sam bogme zagladnil i setil sam se kak je stari rekel da vu šumi see jake šmeka. Vodu je moral usput na šumskom izvoru nadopuniti. Počeli se mi gostiti. Se čekam da stari počne priču o grobu i križarima.

I najemput digne otec čuturu ko da nazdravlja i veli: “Za Hrvatsku i Krista protiv komunista”
“Kaj je pak sad, kaj ga je spopalo?” si mislim, a otac nastavi:
“Pod tom parolom su hrvatski vojnici nastavili borbu protiv Tita i njegovih komunista se tam do početka pedesetih. Onda je bilo jako opasno ijti v lozu. Ponekad su se iz šume znali spustiti k nam u selo izgladnjeli i prozebli ljudi. Nije im se smelo pomoć već se to moralo prijaviti komunističkim aktivistima koji su onda te ljude po kratkom postupku likvidirali. Tak je te bile prek puta našeg melina na stezi za Vinovar. Tam je Brezovan strelil jenog čoveka kaj ga je prosil i molil da ga uhapsi i odvede u Savsku. /6/

Niš od toga. Imel je novi automat i moral ga je isprobat. Par lejt kesneše dojde taj isti kod naše pekarice jutro po kruh i tuzi joj se kak nemre spati i glava ga bulii.
“Im znaš jake dobre zakuj ti tak je” rekla mu je teca pekarica.
I na Jakupovoj pećini su jenoga ubili. U Frušcinju je iste jen ubijen. Se su to bili naši ljudi kaj su ubijali i nikomu nisu za to odgovarali. Javno se o tom nije nigdar pripovedalo /7/   ­­

I kad smo se najeli i ispripovedali pokaze nam otec meju al same onak na grube, jer je to jako veliko i na strmini i u jami je.
“Dečki sad smo se dobro najeli i odmorili, idemo dalje. Nejdemo gore na Puntijarku vec idemo tam desno prema Kolaricu. To je moj prijatelj i tam si bumo nekaj popili i gibanice pojeli.

Pola vure smo trebali dok smo došli do Kolarića /8/. Više nismo išli poprečki, strminom kaj se dize s našeg kraja prema Sljemenu već pravom planinarskom stezom označenom sa crveno-plavim kruzičima. Sretali smo planinare teri idu gore drugi pak dolje. Stigli smo do male drvene bajtice uz šumu kraj puta. Vani pred hizom su si stoli bili zauzeti. Jena grupa veseljaka popevala je starogradske pjesme uz harmoniku. Gospun Kolaric, nakej se s našim ocem pozdravil, smestil nas je za jedan stol vu vuglu ispod jenog plakata, jene karikature oznojenog palninara na teroj je pisalo:

Če te baba maltretira
Ili doma nemaš mira
Da izbegneš teškom križu
Sim u ovu dojdi hižu. 

Ovdi ni kak v Eksplanadi,
Tu ne moraš bit v paradi.
Naj se sramit niš ne laži,
Kaj god imaš samo maži. 

Vu toj hiži ni birtija
Tu ne spada proščarija
To je dom za prirodnjake,
A ne gajba za divljake. 

Otec nam naruči piće; Za mene musolini /9/, Branko je dobil malinovec, a za sebe jeden špricer. Kejsneše ih je bile još par; Onda si je saki pojel komad makovnjače. Vidi otec da smo ja i brat počeli klimati za stolom. Otpelja nas van na friški zrak, na livadu prek puta drvenjare gde smo se ispružili i malko prispali.

Sa ruksakom pod glavom, ispružen prema Zagorju i sa suncem u zenitu, je otec zaspal. Ko znak ak bi dugo spal da nije pocel hrkat kaj se culo kaki stari cikular kad zareže u cepanicu sa kvrgom od grane. Ljudi kaj su sedeli pokraj nas su se počeli okretati pak sme ga probudili. Pospremili smo stvari i krenuli poprečki prema vrhu Sljemena.
Uspon prema Sljemenu prek Činovneckih livada je bil naporan tak da je otec zel Branka pišuga lonca /10/, a ja sam nesil ruksak tereg sme u medjuvremenu ispraznili.

I tak došli mi na Sljeme, na vrh naše najpoznateše i najposjećenije gore. Sav onaj umor kaj sam ga osecal klipsajući za ocem je jemput nestal. Videl sam žicaru o kojoj sam tolko čul. Al se nismo vozili. Moralo se stati u dugi rep, a mi nismo imali vremena. Popel sam se na piramidu kaj ustvari nije bila piramida vec platforma sa koje se pružal pogled na Zagreb.

Zrak je bil čist, a vidljivost beskrajna. Sunce se malko odmeklo na stranu da nesmeta malome dečecu, da prvi put u svom životu, ko na dlanu ruke božje, vidi krasotu njegovog Prigurja. Ko da je stvarno znalo da će ta slika opstati upečena u njegovoj duši i da će je on uvijek nositi sa sobom. Čak i onda kada ce prostorno biti najdalje priblizit će ga njegvom korjenu, starim stezama i dat ce mu snagu da se odupre i prebrodi teškoce života u tudjini. Uvijek će se u mislima vraćat na tu platformu i sa nje gledati u daljinu, svoju sudbinu.

Zar je stvarno sve to samo slučajnost sto se dešava sa nama?
Vrijeme je odmicalo. Otac nam veli da se ne mozemo vise vratiti putem kojim smo došli:
“Predaleko je, a i umorni ste već. Spustit čemo se kraj “Željezničarskog doma” i “Brestovca” dolje na Gračane. Ak bute preumorni bumo se onda tramvajem i autobusom okolo domov odvezli”.

Da bi nam skratil vrijeme otac je pričal o svom djetinjstvu provedenom u Remetama i Bukovcu, o svom ocu koji je umrl prije nek se on rodil i pokopan je na Mirogoju. Najviše su nas zainteresirale price o starom Medvedgradu koje su njemu njegovi ujci iz Remeta pričali.
Pričal nam je o “Crnoj kraljici i njezinom gavranu”, koja je na Medvedgradu živela i bila zaštitnica odmetnika i razbojnika. Svaki osudjenik na smrt kad je stupil nogom na njeno tlo bil je zaštićen od svojih proganitelja; O velkom Medvedgradskom topu sa kojim su Savski most obranili od Turaka.

I tako pričajuć došli smo do mjesta od kud se videla ljepa gradjevina okružena šumom sa velkom terasom i lijepim pogledom na Zagreb. To vam je bolnica Brestovac. Tu su betežnici teri imaju sušicu i druge plućne betege. Tu je bilo puno mojih prijateljov s posla. Željezničari se nadišu ugljene prašine, a ložacima, njima je njateže, oni najpre dobiju sušicu. Vrući zrak, prašina, dim i propuv, nemaš gorega. Denes se sušica već da izlječiti. Mora se jest mast od cucka.

Branko ko da se skamenil i čisto ko da ne vjeruje kaj je sad čul pa pita:
“A kuj tu cucke jeju”?
“Ne jeju cucke već same mast od cucka“ odgovori mu otec i misli si da bi bilo bolje da nije to uopće spomenul.
“A ocvrke, ej jeju ocvrke od cuckuve masti“?
“Ništi ne jeede cucke ni ocvrke od cucka, same mast kuj ju dobiju iz apoteke, jer je te ljek i toga ima same u apoteki“.

Brat bi sigurno imel još par pitanja, al je otec brzo promjenil temu:
“Znate dečki, prije par let su betežnici razbili namještaj u svojim sobama i se su zhitali čez oblouke. I te see zbog jene pjesme kaj ju je Safet Isovic popeval. Ta je pjesma i napisana za ljude na Brestovcu. Poslje tog dogadjaja je bila cak i zabranjena njena izvedba na radiju“.

I počne otac tiho da pjeva :

Evo već godina dana
kako bolan ležim sada
sa prozora moje sobe
vidim svjetla moga grada

Na okolo svud zidovi
i hodnici bijele boje
mnogo snova u samoći
ovdje mojih ostalo je

Tijelo moje oboljelo
nalazi se ovdje sada
al’ sam sretan kad uvečer
spazim svjetla moga grada

U mislima tad polazim
šetajuć’ po staroj stazi
skupa s dragom što mi nikad
ovdje bolnom ne dolazi

  …Stara Staza od Safeta Isovića 
Vaš Zvonko Šimunjak

Napomene:
1/ Kasnije kada smo malo narasli i uniforma nije za nas bila neki autoritet, znali smo mu se suprotstaviti. Prijetio nam se cak i sa puškom. Pokupio nam sjekirice, a mi ga znali kamenjem zasuti.
2/ Šnaps je kartaška igra koja se igra sa 20 karata uglavnom po birtijama i kod kuce. Tek sredinom 60-tih Bela potiskuje šnaps, a preferans, kao zahtjevnija igra, ostaje u uzem intelektualnom krugu.
3/ Gostiona “Pri Vide” je bila zadnja hiza na putu kad se ide od Šelendica prema Kršišcu. Vida je otvoril i gostionu svojoj kćeri kaj se udala za Jožu Ðuranovog na čosku Vumelja i Mrzljaka. Onda Bucek još nije imel gostionu.
4/ Gradilušcica je izvor u šumi do kojeg se dojde ak se ide od Habuša pored Turešovog Bunta prema Čerlenki i Gornjem Gaju.
5/ Neznam dali je taj grob još i danas na tom mjestu. Možda Zvjezdana i Ivan znaju nesto o tome?
6/ U Savskoj ulici u Zagrebu je bil sabirni logor nesto poput danasnjeg Rementinca. Komunisti su ga preuzeli od Ustaša.
7/ Dogadjaji su istiniti. Stariji se sigurno sjećaju i znaju imena o kojima se onda pripovedalo.
8/ Obitelj Kolarić (vidi Zvjezdanin prilog o Kolarićima) je vodila planinarsku hizu “Rauchova Lugarnica” ili “Hunjka“ tako da su domaci ljudi uvijek govorili o Kolarićima, a ne o Hunjki. 70-tih su godina Kip i Kipovica pruzeli posao kod Kolarića odnosno danas je Miki sa svojom Familijom gore.
9/  Musolini je koktel od 1/3 vina, 1/3 Malinovog soka i 1/3 sode. Pila su ga “odrasla djeca” i žene.
10/ Nositi nekoga “Pišuga lonca” znači nositi ga na ledjima.

 

“Bok vidimo se na groblju”

Piše Zvonko Šimunjak /10.11.2011./

Na Sisvete

Markuševec, groblje

Eto bio sam u Markusevcu za Sisvete da posjetim grob mojih roditelja, mojih predaka da se prosecem starim stazama u nadi da cu sresti koje poznato lice ili cuti koju vijest, bez obzira na predznak, o mojoj rodbini i o mojim starim znancima. Ovog puta nisam imao srece, bolje receno imao sam malo srece da sretnem Vidu Pisuljaka mojeg skolskog kolegu iz osmogodisnje skole. I prosle godine sam ga sreo, al onda ga nisam prepoznal jer je imal kapu na glavi, a meni je u sjecanju ostala njegova perfektna frizura, tarzanica . Uvijek je imal cesalj u zadnjem dzepu od hlaca. Imao je, a ima jos i danas, mozda malo manje i rjedju, lijepu, mekanu, svjetlu kosu koja se dala oblikovati. Naravno da se i curicama to svidjelo. Mora da sam mu bio zavidan, jer mi inace sve to ne bi ostalo u tako jasnom sjecanju. Mozda… velim, a mozda i ne.

Ja sam imao svoj svijet u stripovima, knjigama i romanima. Umjesto ceslja u zadnjem dzepu od hlaca nosio sam zataknut X-100 roman o “Lunu kralju ponoci” ili u njedrima, sakrivenu, jednu od dvadeset i jedne knjige od Zane Greya sto ih je moja sestra Barica kupila na kredit i ljutila bi se kad sam ih nosil sa sobom u trnac ili na stalu da je, zavaljen u sijeno, na miru citam. Zvali i trazili su me:

“Zvonko dojdi treba izstihati gredicu”, a ja sam daleko na “divljem zapadu” ili se divim Lunu kralju pomoci koji pritiskom na dugme okrece svoje tablice na automobilu cija se i boja mijenja po potrebi. Znao sam, a mogu i danas, iskljuciti svijet oko sebe.

Kad smo imali ferije onda sam se tek u pola deset dizal iz kreveta, jer je od devet do pola deset trajala “Emisija za radne kolektive” . Pustali su lijepu muziku uz koju se dalo lijepo sanjariti. Pat Boone, Paul Anka, Rick Nelson i domaci trio TiViDi koji su pjevali meksicki song ko danas nas Zunec. Da i Zuncev otac je isao sa mnom u osnovnu. Tamburica? Ne tamburica se slabo cula. Tu i tam se znal zasvirati “Svatovski becarac” ali ne u toj emisiji.

Isao sam cesto u Antikvarijat na Zrinjevac ili na cosak Masarykove i Gunduliceve. Tamo su se prodavale rabljene i stare knjige koje su bile jeftine, a mogao sam i svoje prodati ak mi se nisu svidjale. Sakupio sam tako 12 knjiga od Karl Maya.

U cetvrtom razredu osnovne uclanio sam se u citaonicu u Maksimirskoj blizu Kvatrica.

Ucili smo cirilicu. Pisati i citati. Nije to bilo lako. Pisati nenako ide, jer puno slova je i onako latinica, ali citati tecno ko i latinicu. To nije nikako islo. I odlucim si nabaviti jednu interesantnu knjigu na cirilici. Takovih knjiga ima samo u citaonicama za posudjivanje knjiga u Zagrebu.

Dobim doma novac za tramvaj i autobus. Da si usparam za sladoled zamolil sam sofera autobusa da me preveze besplatno do Maksimira, jer si obavezno moram jednu knjigu za lektiru posuditi.

“Sirumaki sme i nemame penez”.

Sofer mi se smiloval i poveze me. Moral sam sjedit kod njega na haubi od motora za slucaj da naidje kontrolor. Na tramvaj isto ne moram, jer do Kvatrica nije daleko. I tak si zasparam lijepu sumu novca. Prijevoz je bio skup.

I dojdem ja u citaonicu i velim gospodji za pultom zbog cega sam dosao. Pohvalila me na mojoj ideji i izvadi sa stalaze knjigu o Robinu Hudu na cirilici.

“Imas li ti clansku iskaznicu?” pita me.
“Nemam; kaj moram biti clan?” pitam ja.
“Naravno moras se uclaniti, platiti clanarinu i onda si mozes posudjivati knjige. Bus moral jos jedanput doci i donijeti mi uplatnicu za radio pretplatu. To trebam zbog provjere adrese.”
“Mi nemamo radija” velim ja njoj i znam da je nastal problem.
“Nek ti dojde otac sa legitimacijom”
“Otac mi je zeljeznicar i nema ga po par dana doma, a ja trebam knjigu” velim joj ja.
“Pa dobro nek ti mati dojde”
“Mati mi je saki dan na placu i nejde cez Maksimir vec ide na Tunel”
“Joj mali ja ti tu onda nemrem pomoci. Imate li doma kakav papir na kojem pise koja vam je adresa”
“Imamo racun od dimnjacara. Videl sam ga u skatuli od cipela”
“Jel pise adresa na njemu”
“Pise, Vumelje 10”.
“Ak ti je to adresa onda mi ga donesi”
Ja mislim da sam ja jedini covjek na svijetu kaj se negdje uclanil uplatnicom od dimnjacara i to samo zbog toga da naucim cirilicu. Kak se ono veli: “Dimnjacar ti donosi srecu”.

I tako u mislima o proslim vremenima idem prema groblju i tamo u visini Piskaca vidim dvije domace da se razgovorom razilaze i jedna veli onoj drugoj:
“Boook vidimo se na groblju”!
Cujem po govoru da su domace. Vidim svojim oslabljenim vidom da su u punom cvatu svojeg zivota, a moje misli nisu misli jednog starca. Grehota bi bila da ih napisem, ali misliti nije grijeh. Usprkos svemu tome ta jedna recenica: “Bok vidimo se na groblju” usjekla se u mene i potakla me na razmisljanje, filozofiranje, tumacenje obicnog pojma u razlicitim okolnostima.

Izgovorena je sa nadom vidjenja. Jednog novog vidjenja, jednog sastanka koji bi mogao biti i rastanak, jer groblje je mjesto koje otvara sve mogucnosti sastanka i rastanka: Sa prosloscu , sadasnjoscu, buducnoscu, sa svime i svakim, a samo u cetvrtoj dimenziji vjecnosti garantira sastanak sa svima onima sa kojima smo se rastali.

Nista nije tako apsolutno kao sto je rastanak na groblju; Zar ne?
O interesantnom susretu sa Vladom Cigleneckim pisat cu drugom prilikom.

Vas Zvonko Simunjak

 

Kak je negdar bile (4.dio)  

1/ Voda vodice, 2/ Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeme …
Piše Zvonko Šimunjak  /26.11.2011./

 


Kak je negdar bile 3. dio

Piše Zvonko Simunjak /24.09.2011./babinjak 1930Babinjak 1930
Zagrebcanci su se od vajkada kupali na Savi. Tak je 1926 uredjeno kupaliste “Babinjak”. Ja se tam nisam nigdar kupal. Jednom sam samo bil tam i to kad smo ja i moj brat Branko isli s ocem na “Kajzericu” da gledamo Speedway trke. Onda smo se prosetali i do Babinjaka. Moglo se samo naslutit kak je tam negdar lijepo bilo. To vise nije bilo kupaliste vec suncaliste. Bilo je ljudi, starih Purgera kaj su tam jos imali svoje kabine, al uglavnom vec je onda se bilo podrto.  Kak se celi Zagreb tak i se i “Babinjak” za “Univerzijadu” malo zbigecal, al brzo iza toga u par pozara je skoro se zgorelo.Ruši se Babinjak
Vecernjak od 17.07.1996 je objavil da su “Babinjakovi” dani odbrojeni. Medjutim, pise dalje novinar, rekli su mu u “Gradskom zavodu za zastitu spomenika” da su oni vec nacrtali nove planove.
Se secate kaj su Bandic i taj isti zavod rekli kad su dali srusiti nasu staru skolu iz 1859 godine. Prvu pucku skolu na podrucju grada Zagreba. Spomenik 1. klase. Nikaj im nije sveto. Najte te nigdar zaboraviti. To Vam je kak da su Vam oca i mater vu grobu preorali. Imali su pre dva ljeta 150-tu obljetnicu. Kaj mislite da se nešti toga setil. Jee, ja sam se setil i zval sam ravnatelja i pital sam ga dal kaj pripremaju da ih bum pomogel, kakvu nagradu za decu spendiral. “Niš oni ne pripremaju” rekel mi je dotepenec na telefonu. A komunjare su se ipak setile i proslavile 100- tu obljetnicu i kupili su prvi televizor u Markusevcu.

bundek 60tih

Bundek 1962 
Ne znam za kaj se denes Bandic prci sa Bundekom.  Krajem 50-tih je uredjeno “Jezero Bundek”, bivša šljuncara,  koje ubrzo postaje omiljeno kupalište. Plaza, trvnjak, tusevi, sve je bilo lijepo napravljeno, ali ispod vode je vrebal kosec, smrt. Kod vadjenja sljunka iskopane su duboke jame koje nisu bile sanirane, zatrpane. Ono, kupas se u plicaku, jer neznas plivat il se igrate sa loptom i jemput nestanes pod vodom.  Buč nema te, a voda u dubini i do 5 m mrzla kak led. I Dragec Kršičev Kršo je tak propal, al ga je moja sestra Dragica van zvlekla. Sakog ljeta je bile po par kaj ih se tam udavilo.
I tak par ljet je bilo se vu redu al onda najemput : ”Nesme se kupat voda je zagadjena”. Pricalo se da su Cigani tam prali svoje konje i tak su vodu zagadili. Nije te bas tak bile. Muljali su onda kak muljaju i denes. A Cigani, krivi il ne krivi, oni su navek krivi.

markusevcani na bundeku 1960

Kršić Drago Kršo sa svojim skolskim kolegicama na Bundeku 1960.
Ovo je generacija 1945 godiste. Pogledajte koliko zrelosti kod ovih 15 godisnjih djevojaka. Sa 20 godina su bile vec sve udane i imale su decu. Evo imena tih simunskih ljepotica: Bara Kelek, Bara Simunjak, Ivka Spoljarec i do nje Slava Selendic Sprlja. Ispred njih se ispruzila Miss Markusevca i okolice Ivka Vlahovic. O toj generaciji drugom prilikom malo vise.

bazen na salati

Bazen na Salati 1964. 
Kupati se na Salati je bil poseban uzitak. Ne zbog kupanja u Bazenu, vec gore su dolazili pravi komadi, prominencija, sminkeri i hochstapleri. Videl sam jemput Josipu Lisac u jednodjelnom badicu. Al onda su mi se zenske bile ljepe, a ona jos i nije bila bas tak prominentna i zgledala je normalno.
Dugi je nekad znal dobit ili pak dignut svom starome ficu. Tada smo se vozili okolo. Pet nas je bilo najmanje u autu, a ponekad i osam ak smo isli vu Gracane na pijacu.
Jedno nas je vreme drzala “Golfijada”. Isli smo okolo igrat „Mini Golf“ na Salatu ili pak na „Vilu Rebar“, a jemput smo otisli autostopom na Bled, samo da bi igrali golf.
Tak jednog ljepog ljetnog dana, kaj smo ga Bogu vkrali, vracamo ti se mi, Dugi, Gary, Dudo, Caruga i ja sa Vile Rebar. Vidimo, tam na raskrscju ceste za Sljeme i Markusevec su se dvojica cvrknula.   Bolje nam se nije moglo desit.

Raskrsce je siroko mesta kolko hoces, al saki dan se tu neko cvrkne. Si ti zagrebcanci kaj su se vozili na Sljeme il za “Vilu Rebar” su mislili: “To je gradska cesta,  tu ti oni imaju prednost. Tam dalje ti je “divlji zapad”,  “srednji vjek”, tam ti zive kumeki i njih mozes cak i pogaziti”.
I vidimo ti mi kak se frajer nekaj razmahal nad zenskom sa velkim klobukom na glavi.  Mi frajera znamo, od Krota je, a kad male bolje pogledamo, joj ono je Josipa Lisac. Odmah su bile nase simpatije na njenoj strani, a to kaj je ona bila kriva nije bitno. Sad mi prijdemo, lepo ih pozdravimo, a Caruga onak kak je bil fin, student kemije, fizike i kaj ti ja znam cega se ne, pita, jel moremo kaj pomoci. Dugi pak ravno na frajera, da kaj nezna vozit, gdje je napravil vozacku, sigurno u lunaparku na elktricnim skuterima, i sad samo divlja tu po cesti. Frajer je ostal paf, nije se mogel ni snaci, a Josipa si mislila sad se budu jos i potukli veli: „Decki, decki, se je v redu, bu dosla milicija vec smo je zvali“. Culi mi da bu dosla milicija, e onda nemamo ti mi tu kaj iskat. Seli se u auto i odvezli se prema Bundeku, odnosno motelu „Zagreb“, kod mosta Slobode,  gde se vozil trenig za Auto trke .

vilarebar1960

Vila Rebar – negdasnji kulturni spomenik 1.A kategorije.
I nju su vuzgali – sagradjena je pocetkom 30-tih godina. Bila je omiljeno sastajaliste zagrebackih VIP-Ovaca. Poznata je po tome kaj je za vrijeme NDH tam zivjel poglavnik Ante Pavelic, i po Dinamovim lumpanjima. Tak je 1967 sa obloka jedne sobe pal dinamova legenda Stef Lamza i slomil si je kicmu. Inace Stef je bil cuger. Flasa zestokog ti je bila njegova norma. Onda nije cudo kaj je znal ponoret pa su ga decki zaprli u sobu, a on je onda htel kroz prozor van. Vila je vec u ono vrijeme imala tenisko igraliste i prirodnu stazu za Mini golf.  Sve je bilo onak prirodno postavljeno pa si igral izmedju korenja, a rupe su bile “misje rupe” pa nekad nisi mogel ni lopticu van zvleci.

salata panorama
Sportska igralista na Salati 1960.
Salata mi je ostala u sjecanju ne samo po kupanju na bazenu, vec i teniske tekme nasih teniskih legenda sa Borom Jovanovicem i Nikolom Pilicem,  i po hokeju na ledu. Posebno utakmicama Mladosti za koju smo navijali jer je na golu stajal moj skolski kolega, Vjeko Grubisic Glista.

klizaliste salata
Klizaliste na Salati 1960.
1966 se na Salati odrzavalo “Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu skupine B”. Skupina “A” je igrala u Ljubljani, a skupina “C” u Jesenicama. Dakle prvi put da se jedno medjunarodno takmicenje ne odrzava u Beogradu. Na Salati na stadionu se pored jugoslavenske svirala i hrvatska himna. (To je doba “ Deklaracije” postavljanje pitanja o ravnopravnosti hrvatskog jezika u SFR Jugoslaviji; ustvari pocetak “Hrvatskog proljeca”). Markirali smo sa nastave da bi gledali tekme koje su se igrale prijepodne, a navecer obavezno na Salatu.

Tak mi jedne veceri na tekmi, punoj uzbudjenja i navijanja sa sirenom i brizganja sa britzgom, kad sva publika skace i urla, upao u oci mladic koji sjedi postrani sam, odsutan, kao da je negdje drugdje, a ne na tekmi medju svim tim urlasima. Pogledam malo bolje i glec, pa to je Vukas, Tomic Sacekov (Pavlekovic Tomislav pravim imenom) moj sused i rod. Velim svojim deckima da mi tam sjedi bratic i da idem k njemu.  “Hej Vukas, kaj je s tobom, kaj se ne veselis pa Jugoslavija vodi”. “Nije mi bas do veselja, sutra idem za Australiju”. “Pa kaj, nisi nis prical!”, “Jura (najstariji brat od cetvoro brace i jedne sestre) mi je poslal papire i kartu za avion i sutra idem vlakom za Frankfurt”. Ostal sam s njim. Nisam ga mogel ostaviti samoga. Dogovorili smo se da se bumo nasli sutra na Glavnom kolodvoru.
I dojdem ja drugi dan predvecer na kolodvor i se si mislim i drugi Jarcani buju tam: Stanko Pekov, Branko Brckin, Stef Pindekov, Branko Dorin, Dragec Kristošovkin, Stef Nacekov, se njegvi pajdasi, da isparate naseg Vukasa, nogometasa sa hebravim nogama kaj nas je zabavljal sa svojim frfljanjem.
Nikoga, samo Vukas i ja. Nisam htel pitat gde su drugi pajdasi da ga mozda ne razalostim.  U stvari nisu ni oni znali da Vukas odlazi za Australiju. Nije im rekel.
Uzmem ti ja njegov kofer i se se cudim kak je veliki, a tak lagan. Prejdemo ti mi na peron gdje je vec stal vlak za Njemacku.
Vukas je imal rezervaciju. Najdemo vagon, al glec ono pred vagonom najmlajsi Kovacec. “Hej kam ides mali, si sam?” –ime sam mu vec zaboravil, a imal je onda oko 10 let- “Sam sam, idem bratu Mirku u Njemacku” “A gde je u terem je gradu?” pitam ga “ U Duisburgu”  veli mi on.
“Ne znam de je te” odgovorim.
Uvijek se sjecam toga, jer sam onda prvi put cuo za Duisburg, ni ne sluteci da ce taj grad jednog dana postati moja druga domovina, gdje sam upravo sada dok ovo pisem. Koja slucajnost, igra sudbine.
Vukasa od onda vise nikad nisam vidjel ni niš o njemu cul; Sve do prije par let kad sam srel Dragu Mašinisticinu na groblju   – vidi pricu o Zrinjšcakovom melinu -, pricala mi je, – pored se dekoncentracije ipak sam shvatil-  da je nakon 40 let Vukas bil u Markusevcu i da je pozval par ljudi na Okrugljak, na veceru. I ona je bila pozvana.
“Pozval me da ga dojdem posetiti u Australiji, a mojsti bum i išla” rekla mi je Dragica.

Kak je negdar bile 2.dio   -  Zagreb šezdesetih
Piše Zvonko Šimunjak /15.09.2011./

1960 trg joze vlahovica
Trg Jože Vlahovicć 1960. / Danas Trg burze, detalj ulaz u Jurišićevu ulicu/

1957patrola
Dva milicajca patroliraju na motoru 1957.

1957saobracajac-
Saobračajac 1957.

Na sakom vuglu, gde se reguliral saobracaj, su bila po dva milicajca. Jedan je stajal na okrugloj kistri na sredini raskrscja, a drugi je pazil okolo da ljudi ne trciju kak muve bez glave i da ne rackaju okolo.

Joj sad dok ovo pisem sam se setil Zutog Djuranovog, Tomica kaj je zel Miciku Zvonarickinu. Zvali su ga “Zuti” jer je imal zute lasi. Bil je veliki, a kad se razpripovedal onda su si oko njega crkavali od smeha. Polozi Zuti nekak vozacku, nakon ljeto dan skole, i kupi si polovnoga “Ficu”. I tad ti se on prvi dan  poveze v Zagreb da napravi jednu rundu, onak za probu da se malo istrenira. Vozi on prek Stefanovca za Maksimir pa Kvatric,  Vlaska, onda na Zvijezdu do Tunela pak nazaj doma k Djuranu.

„I se je islo dobro“, prica ti on nam: „Saki kaj me prosel  je trubil, a ja onda lepo iza tramvaja; Stane tramvaj stanem i ja. Vozi tramvaj, vozim i ja.
“Si mogel nekoga povesti, kad si na sakoj stanici stal” veli mu Jaksa.
“I se tak ti ja ljepe vozim gore do vugla Vlaske i Draskoviceve gde  tramvaj skrene ljeve, a  ja moram skrenut desne spram Zvezde. Nasred krizanja ti stoji saobracajec  na svojoj okrugloj kistri. Vidi ti on mene i onak okrenut spram mene  mase ti on  s desnom rukom, onak dolje kak da si jajca hladi. Ja sam ucil da nesmem  dalje. Tek kad se okrene onak da mu ja samo facu s profila vidim, onda smem voziti. Ja na bremzu i stanem ti ja. A saobracajac se sad razmahal se vise i bricga sa bricgom. Sad on mase kak da me zove k sebi.  Joj sad je mene pak trta. Nekaj sam napravil. Vidim zmigavac dela, ja hocu prema Langovom, a on me zove k sebi.  Nis moram k saobracajcu. Pustim ti ja onak prestrasen kuplung male prenagle. Fico  poskoci i ja ravno na kistru sa sobracajcem.  Stepem ti ja njega s kistre i on se otkotrlja dolje niz Draskovicevu. Sad frka, si name, si zgazil milicajca. Na svu srecu se on digne i dojde do mene, a njegov kompanjon je dotrcal iz gostione prek puta. Sad oni mene poceli obradjivat:
Zakaj sam isel ravno na njega, a dal sam zmigavac na desno.
“Pa kad ste me zvali k sebi”.
Milicajac se samo primi za glavu i veli “Pa dal sam ti znak da mozes desno, druze, a ne da vozis na mene; Ste pijani covjece?”
“Nesam” velim ja.
“Dajte puhnite mi u lice”. I ja ti zemem sape i puhnemti u njega, a on se samo zanjise. “Bilo bi bolje da ste si nekaj popili, daj sedaj u auto i vozi dalje” veli mi on.

Kak je negdar bilo – Zagreb šezdesetih (1.dio)
Piše Zvonko Šimunjak /10.09.2011./

Uglavnom sve kaj sam do sad napisal je iz 60-tih godina. Da bi mladi vidjeli kak  je to nekdar zgledalo pokusat cu to predstavit i malom serijom slika Zagreba iz tog vremena.

1959 trg republike
1. Trg Republike 1959.

1966 trg republike kao parkplac
2. Trg Republike 1966.

1966. je godina odrzavanja 1. smotre folklora u Zagrebu. Tad se 110 Simuncana prosetalo u narodnoj nosnji od Studentskog centra do Trga,  kak smo mi onda zvali Trg Republike, danas Trg bana Josipa Jelačića.
Vidite  koliko je vec onda bilo auta. Si su bili kupljeni za kes, a moral si ga platit triput vise neg je vredil.
Sad bute sigurno rekli: „Imali su ih samo komunjare“ ; „Figac“ velim ja „imal ga je onaj kaj je bil marljiv i delal u fusu „
Priustili su si ga i obicni furingasi, kak na primjer Cujcek, a on sigurno nije bil komunjara i ne nikumu lovu digel.
Da bi se islo po zakonu i redu brinuli su se „Milicajci saobracajci“. Soferi su ih postivali, jer su bili pravicni.  Zato su im za Novu Godinu nosili poklone na krizanje.
Na slici je najpopularniji milicajec onog vremena, Meho. Uglavnom se vrtel oko Trga.

1959 milicajac meho
3.  Milicajac Meho 1959.

1955 masarykova

4. Saobracajac u Masarykovoj 1955.

Zagreb se prezval „Beli Zagreb grad“, jer je bil cist. Smetlara s biciklima je bilo na sakem cosku, a ponoci su se ulice prale. Prve „Motorne metle” su vozile oko Djamije, a jedan kaj ih je prvi vozil je bil Ivan Kravarscan zvan krava.

1957 odvoz smeca
5. Odvoz smeca sa Trga

1955 crnomerec
6. Črnomerec 1955. Ovak je nekak zgledal i prvi autobus kaj je vozil iz Maksimira za Markusevec.
Soferi su morali biti jaki ljudi. Nije bilo servolenkunga, a  motor su startali sa kurblom. Kurblati nije bas bilo jednostavno. Prvo si moral biti jak, a drugo moral si na vrijeme kurblu izvleci; inace bi ti ruke zlomila.

modna kuca u praskoj
7.  Modna kuca u Praskoj

zagreb sinagoga
8.Sinagoga srusena za vrijeme NDH 1942.

1958. je na Zagrebackom velesajmu napravljen paviljon „Porodica i domacinstvo“. Tu su nam pokazivali „Americke kuhinje“. Sve automatizirano. Stisnes gumb i stolnice se same otpiraju, frizideri da ti mozak stane. Za nas je to bila naucna fantastika „Science Fiktion“. Kakav frizider, onda jos niko u Markusevcu nije imal frizidera.
Nakon izložbe, paviljon je preseljen na prazno mjesto srušene sinagoge u Praškoj ulici. Paviljon –Modna kuca- je kasnije stradao u požaru i njegovo je mjesto do danas prazno.
Nastavak slijedi.

Bok Ivane!
Eto ljeto je proslo, bar ovdje kod mene, a kako vidim kod vas se jos jako kuva.
Usprkos vrucine prosetali ste se malo do Stefanovca i posjetili ste Svrcu. Vi ga posjetili, a mene podsjetili i eto ti novog priloga i teme za blog. Drago mi je bilo vidjeti Vas onako sve skupa, a posebno me veseli da se Ivka ukljucila u rad i izvjescivanje. Sigurno joj nije lako nakon 40 godina provedenog u Njemackoj, opet “Fußfassen” u Markusevcu. Nije to vise ono “nase” vrijeme gdje smo se svi skupa poznavali i bili ko jedna familija. Svrco je napravio nesto sam, a mislio je prvo da to radi samo za sebe, medjutim moglo bi se iz toga izroditi nesto vece poput “Zavicajnog kluba” koji bi se sistematski primio posla i brinuo se o proslosti, a i o sadasnjosti naseg kraja. Znam reci cete ima tu “Mjesna zajednica”; Zaboravi ti to, to je politika i odmah iza toga stoje interesne skupine.
Napisao sam nesto iz moga vremena provedog sa Svrcom. 

Švrćo
Piše Zvonko Šimunjak /04.09.2011./

Cim neko nesto novo napise, u mojoj se glavi zavrti kaleidoskop. Te slike i moja sjecanja vezanih uz njih postaju stvarnost otrgnuta proslosti. Sve postaje jasno i bistro, jer nit kojom sam povezan uz moj rodni kraj je pupcana nit koja nije prekinuta mojim odlaskom. Kroz nju disem, crpim snagu i nadahnuce kako bih u svojoj starosti kroz sjecanja ostao mlad.

I sad gledam svrcinu sliku, ovu na blogu i ovu na kojoj smo zajedno, snimljenu tocno prije cetrdeset godina. Sve mi se cini da Švrćo samo iz jednog razloga nosi brkove: Da bi izgledao starije, ozbiljnije.

Hej Švrćo mladicu od “xy” godina ti hranis svoju mladost snovima, a ja umoran i pogrbljen pod tudjinskim bremenom u dalekom svijetu, hranim svoju starost izbledjelim sjecanjima. Boze mili koliko smo vremena proveli zajedno. Cijela osnovna pa tehnicka pa Prigorec. Sto smo sve prosli i dozivjeli.

Sjecas li se kad smo se jednom sreli pred kazalistem. Nastava je za nas zavrsila. Pripremali smo diplomski:
Ti, Maurovic- Crni, Marijan Rus i jos par decki isli ste iz Klaiceve, a ja prema Klaicevoj. “Pohvalili” ste mi se kak ste uspjeli “dignut” jednu debelu knjigu od leteceg prodavaca knjiga koji je svoj stand posatavil na 1. katu skole. Vi ste digli 3. od 6 knjiga Winstona Churchilla.

Dolaskom u skolu popnem se na 1. kat i vidim, prodavac ocito nervozan koraca uz svoj stand. Obidjem jednom oko njegvog standa, i bas tad oglasi se zvono za kratki odmor. Oko standa sa knjigama nastane guzva, a prodavac je na oprezu i pazi da se svaka knjiga vrati na svoje mjesto. Smjestim se na gelenderu od stubista. Opusteno i nezainteresirano promatram zbivanja oko sebe, a prodavac primjeti da smo ostali samo nas dvojica, prilazi mi i moli me da mu pripazim na njegov stand, jer si mora jednu popusiti. Zali mi se da kak je prije sat vremena samo na kratko otisel na WC i vec su mu huligani digli jednu knjigu, a kaj je najgore, zbog te jedne knjige ne vrijede ni pet ostalih nis.

Ja pun razumijevanja za njegove jade, samaritanac po uvjerenju, tjesim ga i velim mu da se nema cega bojat dok sam ja tu; Neg si samo ide jednu popusiti. Nakon 10 minuta vrati se on i odmah kontrola standa. Vidi sve je u redu, vadi kutiju “Filter 57” i nudi mi. Naravno ja prihvacan; Iz jarka sam, fino odgojen pa nesmem odbit. “Uzmi si koju vise” veli mi on. Ja opet fino samo sa dva prsta, da ne izgleda pohlepno, vadim cigarete iz ponudjene kutije. To kaj sam pet cigareta izvlekel si je sam kriv. Krivo je drzal kutiju. Nije nis rekel i nas razgovor postaje opusteniji.
Tak u razgovoru mu ja onak periferno spomenem, da moj stari ima te Winstonove memoare doma.
“ Moj stari ih je vec sve procital…” velim mu ja;
–Imbric Turesov cita Winstona Churchilla, ha , ha, ha,….. dobar vic-
“Pa ga bum pitat dal bi on prodal sve ili samo tu jednu, jer on je bil njemacki vojnik i bas ne voli Engleze, a posebno ne Churchilla”
Frajer sav sretan; Obecal mi je dobru nagradu ak staroga nagovorim.

Drugi dan ja odmah u nasu bazu u Studentskom centru. Tam smo obradili knjigu kak da je stvarno citana, a frajer je stanoval odmah iza vugla u Crnatkovoj / Runjaninovoj. I tak ja sa knjigom pod rukom ravno na adresu u Crnatkovoj.

Covjek me lijepo primi, al cim ja udjem stavi ti on lanac na ulazna vrata i veli meni da ga tu u predsoblju sacekam da mi bu donesel lovu. Meni ti odmah klikeri prorade: “Frajer nema bas dobre namjere, kad je osigural vrata sa lancem”. Kak je on usel u sobu da mi “donese” lovu, tak primjetim da je sa vanjske strane u vratima utaknut kljuc, a i vidim kroz odskrinuta vrata da frajer uzima telefon u ruke. Znam, moram reagirat inace bum pisal svoju diplomsku u Djordjicevoj.

Privucem ti ja vrata od sobe, uhvatim kljuc i pritom molim svetoga Antuna da je brava ispravna. Taj me svetac nije nikdar ostavil na cedilu.

Vidjevsi da sam ga zakljucal, navali frajer lupati na vrata, psujuci Boga;
-Kak da mu je Bog kaj kriv-

Skuzim ja da je frajer neutraliziran, skinem lanac, prebacim kljuceve sa unutarnje na vanjsku stranu ulaznih vrata te i njih zakljucam. Si mislim: “Imas telefon, zovi vatrogasce nek te oni otkljucaju”.

Preskocim onih par stepenica, jer to je bilo u prizemlju i izadjem polako na ulicu. Iza sebe cujem kak se frajer dere: “Lopov me zakljucal, drste ga!!” Sva sreca kaj je soba bila sa vrtne strane pa se na ulicu slabo culo.

Vidte kak su ljudi prije bili nezahvalni. Vice “Drste lopova”, a dobil je knjigu nazaj. Mora da je bil neka komunjara, jer on veli meni domoljubu, kaj smo vec onda pjevali Budnice na nasim festama, i dobrocinitelju da sam lopov. Kolke nezahvalnosti, prije, a i danas nije sigurno nis drugcije.

Švrćo, se sjećas gdje je napravljena ova slika?

1971. na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Svukud nas je bilo. Cini mi se da su Dugi i Gary bili sa nama, jer smo se spremali na turneju po Madjarskoj. Se secas te turneje? Sa “Pavaom Markovcem” mjesec dana, uzduz i poprecki kroz Gradisce na Madjarskoj strani.

Sigurno je se sjecas; Bila je nezaboravna. Sa nasim Gracancima i djevojkama iz Koleda, skoro mjesec dana. Velike su bile vrucine, a ak pisem dalje onda bi od te vrucine i tema postala jako vruca pa nek ostane spremljena u nama, samo za nas, kao hrana nasoj starosti.

Srdacan pozdrav, Zvonko Simunjak

SJEĆANJA SA KRAJA 60-tih
O pubertetu, pederima, čvarcima i ljepoticama
Piše Zvonko Šimunjak /07.06.2011./

Kasnije kada smo bili ordasli, ali još uvijek dosta neozbiljni i naše teme razgovora su se promijenile. Slobodno vrijeme, kojeg smo imali u izobilju, provodimo na razne nacine. Preko dana svak svojim poslom, a navecer svi zajedno u restauraciji za velikim stolom. Pricamo dosta “lovackih”, što nam se preko dana desilo, koga smo sreli, a koga smo samo vidjeli, onako u prolazu. Bilo to ljeti ili zimi u kasnim vecernjim, ili ranim jutarnjim satima.

Kako je noc postajala sve tamnijom, jezik, obmamljen gemištima, sve se više zaplice, postaje teži , a ipak razrješitiji. Nema agresivnosti, veseli smo i na neki poseban nacin zadovoljni i sretni što smo zajedno. Razgovori su sa ljepote novo izgradjenog kupališta na Sveticama, prešli na njegove kupacice obucene u krpe koje su one zvale bikini, a bile su ustvari samo obicne šarene gace. Bazen se šarenio kao rascvjetana livada u proljece, a vojnici koji su bili zaduzeni za odrzavanje reda na bazenu, znojili su se u svojim dugim hlacama. Naravno postavljalo se pitanje dal je to zbg vrucine ljeta ili zbog povišenog tlaka u njihovim gacama.

Vrucine su bile nesnošljive. Da bi pojacali rashladjujuci ucinak mrzle bazenske vode išli smo sa našim curama kroz hladovinu Maksimira do Rasadnika gdje smo sacekali autobus za Markuševec. U bazenu zapoceto drpanje nastavili smo na osušenoj tratini pod zbunom na samom rubu cetrvrtog jezera. Iz tog zbuna nadvijajuci se iznad povrsine jezera, izrasla je mlada vrba. Bila je to nasa omiljena skakaonica. Saker, najodvazniji medju nama, uvijek je uz nas pljesak skakal “salto” sa nje.

Pubertet je bio iza nas. Ustvari nismo ni znali kaj je to pubertet. Primjetili smo da nam brkovi rastu i glas nam se promijenio. Iz piskutavog djecjeg cvrkutanja nastaje neko nedefinirano krkljanje. Odjednom smo postali glasni, htjeli smo biti vazni, a pogled na curice ili djevojke imao je drugih, za nas, ugodnih posljedica. Dlakave noge naše nastavnice iz prirode i kemije Horvaticke postale su interesantne. Više se nismo, onako ispod brka, tome podsmijavali, vec nam je ta cinjenica raspirivala maštu: “Decki, to kaj mi vidimo je samo šumarak, a prava, neprohodna prašuma mora da je gore više”.

Krešicka, nastavnica iz likovnog, sa velikim nosom na kojem je nosila dvokrilni prozor, što se onda zvalo “ocale”, nije privlacila poglede i interes sve dok se nije nagnula nad nekim našim umjetnickim djelom. Onaj sprijeda dobil je pogled u dubinu zenstvenosti jedne ruzne zene, a onaj straga našao se spram litice našeg “Gorskog zrcala” na koju bi se svaki iskusniji planinar sa uzitkom popeo. Ali mi, mi smo bili djeca i tek smo poceli shvacati neke stvari što su se dešavale oko nas.

Da shvatili smo da ovaj naš ispusni ventil ima i drugu namjenu i svojih dobrih strana.
Kasnije mnogo kasnije shvatio sam da je ljepota nesto relativnog, bez eksplicitnosti apsolutnog i da ona jako cesto moze biti samo skupi luksuzni omotac.

Poceli smo pricati i viceve. Jedan mi je ostal u dobrom sjecanju pa hajd da vam ga ispricam:
Mali se Ivek v noci probudil i cuje iz susjedne sobe, gdje tajta i mama spiju, nekakvo škripanje i jako soptanje. Bilo ga je strah, a i bojal se da se ocu ili materi nije kaj desilo. Pre mesec dan je i stara mama tak soptala i roptala pak je mrla.
Otškrine on polako vrata. Kad je imal kaj za videt. Mati jaše na ocu kak na konju i sopce cez nos, a otec ispod nje same nekaj mrmlja.
Ivek se prestraši i pita mamu:
“Mama, mama, pak kuj te delaš”?
Mati, i ak je bila iznenajdena ivekovim upadom, brzo se snašla i veli mu:
“Ivek, detece, naj se niš bojati. Tajta je predebel i zeludec mu je napuhan, pak ga moram male spegljati”.
“Mamice, mamice, im ti je te se zabadov. Sutra kad buš otišla sa grincekima na plac, bu došla strina Bara pak ga bu nazaj napuhala”.

Tundrica iz povijesti je bila vec starija gospodja, okrugla ko medicinska lopta, a Dunja Jelavic je dobra duša škole i zbog njene mirnoce svi su ju voljeli.

A onda je na školu došla Bozica Martinec. Mlada djevojka, kratko podšišane kose i lijepo formiranog tijela ko u tamburice. Bila je prvakinja tenisa u Hrvatskoj, a nama je nastavnica iz engleskog i fiskulture.
Dvije godine kasnije udaje se za Ivicu Šerfezija i od onda ju svi zovemo “Šerfezica”.

Djevojcice su postale djevojke. Odjednom nose grudnjake. Neke si i futraju košarice. Jednom je BM na satu fiskulture ispao smotuljak od novina i vate. Mozete si zamisliti urnebs.
Bistar, radoznal pogled djevojcice se zamutil u pogled jedne “Namiguše”. Pocele su i pisma pisat. Mi smo pak gledali kak da ih šcapimo za ciceke. Najbolje je bilo v zimi kad smo se sanjkali. One obavezno moraju napred sjediti, tam su sigurnije, a ti ju onda odostraga lijepo za ciceke primiš, jer se moraš negdje drzat.
Ponekad su šaputale sa Šerfezicom. Onda su ostale sjediti i nisu morale praviti vjezbe. Ak ih je bilo više kaj su šaptale sa nastvnicom, tada je nas decke pobral Mirko Matasovic, ucitelj za sve predmete, i odvel nas je na Seljecicu, da igramo nogomet, a djevojcice su ostale sa Šerfezicom u razredu.

I Sada kada je sve to iza nas, kada slika gole zene nije nikakva senzacija, a i sex nije vise samo propaganda pojedinih hvalisavaca, kad smo i sami stekli prva iskustva, šutimo, jer znamo da nam samo šutnja daje i drugu priliku. Ustvari mi smo generacija- “1968.”, “Seksualne revolucije”, “Minica”, “Maxica” te kombinacija obiju, ili samo maxi, a ispod ništa. Da poludiš. Izazov na svakom cosku, u tramvaju u kinu. Prave muke. Tantalove muke, ak kuzite kaj Vam mislim reci.
Da mi smo ta generacija, ali mi živimo u Markusevcu u jednom predivnom kraju koji je površinski jako veliki i mnogoljudan, ali usprkos tome u svojoj mentalnoj konzervativnoj strukturi jako homogen. Imao si osjecaj da si sa svima u rodu, sve si poznaval i svi su tebe poznavali. Ta horizontala u društvu vezala te svojim nevidljivim nitima i neprimjetno te drzala pod kontrolom. Svaki neprimjerni istup, prijestup, stavio te “na glas”, obiljezio te predznakom za cijeli tvoj zivot.

Uživati blagodati te nove “revolucije” mogao si samo van Markuševca.

Volio sam ici na ples na Ribnjak. Tam su svirali “Crveni koralji” sa legendarnim Borisom Babarovicem. Kravata je bila obavezna što mi nije bio nikakav problem. Moje dvije starije sestre su vec bile udane tako da sam imal i lijepo odijelo. Inace ako nisi imal kravate uvijek ti je neko posudil svoju. Dobil si ju preko balkona, a kad si ušel onda si ju vratil. Unutra te nitko više nije pital za kravatu, jer je bilo dosta zadimljeno i vruce. Plesnjak je bil uvijek dupkom pun. Bio je to najomiljeniji plesnjak zagrebacke mladezi. Za razliku od “Tucmana” na “Ribnjaku” nije bilo šore. Poznavaoci prilika su nas upozoravali govoreci nam: “Decki nemojte ici sa pucama ili pak sami u juzni dio parka, tam se skupljaju pederi.
I mene su moji zagrebacki pajdaši upozoravali da kad dolazim na Ribnjak na cagu ne ulazim u park prek Langovog trga. “Moglo bi ti se desiti da posle susreta sa njima morš nositi vece gace”! Tak mi je prijatel sa Opatovine prical da su se oni, decki s Medvešcaka, organizirali pa su naganjali pedere po Ribnjaku. I tak par put dok im pederi nisu uzvratili. Napravili su zasjedu i dobro ih prebili. Bilo je tu svasta prical mi on.

Pederi stvarno…., izgleda da su i oni dobili svoju “Sexualnu revoluciju”. Bili su sve prisutniji i drskiji. U podrumu lijepo i moderno uredjenog “Snack Bar Mosor” na Trgu nisi se mogel ni u miru popiškit. Uvijek ih je bilo par kaj su tu stajali i kibicali.

I sad neko iz društva spomene pedere; Ko da je cital moje misli.
„Kaj, kaj je to bilo“?
“Branko Poslon je jutros u jedanajstici prebil jednog pedera; Igral mu se s jajcima”! veli Gary.
Društvo je veliko, bucno, smjeh urnebes……..Konobar Šime se sjeo kod nas i hoce obracunat. Al sad je muk, tišina. Svi hoce da cuju nastavak price:
Jedanajstica je dupkom puna dolazila iz Dubrave. Kad u Maksimiru udješ u nju imaš osjecaj da si ušel u jednu mašinu za prešanje ljudi. Kak dolaze novi putnici tak te samo sprešaju da nisi mogel ni prstom maknut. Sa malo više srece bil si sprešan medju dve zenske. One su ipak mekše i pošpricane sa deodoransom, a zube su si prale sa “Kalodontom” pak se dalo zdrzat. Ak si pak imal peh onda si bil sprešan medju dva muška od kojih je jedan sa stopostotnom sigurnošcu smrdil na “tirolsku salamu”, a sa velikim pehom bil si sprešan medju dva pedera.
Onaj odostraga vrti svoju fukmašinu po tvojoj guzici, a pak onaj sprijeda drzi svoju ruku, onak fol, na svojoj guzici i prstima ti mješa jajca.

Tak je i Branko bil sprešan izmedju tirolske odstraga i mješaca jaja sprijeda.
Nije mogel zdrzat, a i inace njemu je znal bzo puknut film i………

“Da, štemnul ga je onak odostraga u bubreg, nabil koljenom u dupe i na slijedecoj stanici ga izbacili iz tramvaja. Rulja je cak i zapljeskala” veli Zeka, Zeljko, Brankov brat.

Jako smo bucni. Osim nas u restauraciji nema nikog drugog. Dugi i Canza filozofiraju pod utjecajem bezbrojnih gemista o Einstanovoj teoriji relativiteta i pitaju se:
“Pa kojom su to brzinom decki morali voziti da je Canza zletil kroz ficinu šoferšajbu kad su se zabili pod brijeg na zavoju pred Bacunom?”
Sad sedi tu s nama sav u flasterima. Ona njegva kljuka od nosa izgleda ko krumpir. Sam pogled na njega tjera me u smijeh, ali ipak, suzdrzavam se, jako je osjetljiv.
Izgleda da ga je prica o pederima zainteresirala pa sad kao da se probudil:

“Kakv peder, de doo? Kej, ima u Markuševcu pedera? Ak je tak bumo si stavili bele kapuljace, zagrnuli se u plahte, ih copili, im jajca odrezali i njihov a i naš problem je riješen. U Markuševcu nema i ne sme bit pedera”.

Danas bi rekli: “Markuševec Gay-Free Zone”

“Doktore smiri se!” smiruje ga Dugi “Pa nije valjda injekcija prestala djelovati?”
Canzu smo inace zvali ”Doktore”. Imali smo dodatnih naziva, vec prema potrebi i raspolozenju. I dan danas kad ga sretnem pozdravljam ga sa -Doktore kak si?

“Cuj videl sam danas u autobusu Steficu, strasna macka” veli jedan iz društva i skrene odmah paznju na sebe. Ustvari nabacil je novu temu da zavuce malo, da nejdemo još doma i da ignoriramo konobara Šimea koji je na silu htjel obracunati.
“Koju Šteficu, mladu, staru, Markuševec je pun Štefica?”
“Da je kakva stara ili pak premlada ne bi ju uopce spomenul”
“Glec ti njega, pravi selekciju, ko da ih ima za izbor, a ti bi sigurno Buba….”

Znamo da trza na nju; Ustvari on je jako zgodan sa svojom bebifacom i curice trce za njim. Da curice:

Djevojke kaj plešu u ansamblu su jos mlade. Njihova mladost još nije zenstvenost. Mi smo bili stariji od njih pet šest godina, svi punoljetni. Naše vršnjakinje su bile vec za udaju, tako da veza sa njima nosi i odredjenu obavezu, a niko se od nas nije htel vezati. Dobro bilo je iznimaka, dobrih i loših primjera. Svi se znaju svi se poznaju, iako mjesto ima 5500 stanovnika.
Sad koliko on od toga pravi profit ne znamo, ali cini mi se da je za razliku od njega Gary uspješniji, mozda cak i najuspješniji da nema Jasenke. Nismo o tome nikad pricali. Šutjeli smo, gentlamenski. Da sam im rekao o Jasenki iz Jaske sa Srebrenjaka, koja me zmotala kad smo svirali u Jaski na vinskom festivalu, popizdili bi, a k tom da ima tridesetosam godina i da mi je postala privatna “trenerka”, poludjeli bi. Šutel sam i trpel.

I drugi su trpeli. Jednom su se ipak zlajali, -kak šišaju dve “starije”……., bez da su nam rekli imena. Kad je, onak u uzem krugu, rekel da mu je rekla:
“ Kak moreš ti tri put za redom, a moj morti jemput na mesec?”.
Onda joj je on odgovoril:
“To ti je kak da saki dan jedeš bazulj sa zeljem, ga se zasitiš i onda ga više nemreš videti”.

Kad jedan pocne onda povuce i drugog za jezik.

Tak prica jedan kak je bil sa svojom perlom sa Zutoga brega u Maksimiru pak se ona onak ne gledajuc sjela u mravinjak. Kad na jednom skoci ona, skida gacice i bjezi u sumu, a ja prav ni neznajuc kaj joj je, za njom. Pune gacice i bedra onih malih zutih vragova kaj ih dobro ni ne vidis, al grizu, joj da te jos tjedan dana pece. Naravno da sam joj pomogel da se ocisti, pa kavalir sam veli on,a mi se valjali od smijeha.

A onda nam se pridruzil Zvonko Sitar, brat od Imbre bracista. Vodoinstalater je i svaki dan radi prekovremeno. Rade se zavrsni radovi na titovoj vili na Pantovcaku.
“Vec mi je pun kofer sega i jedva cekam da se to zavrsi” veli on. “Denes sme postavljali keramiku u Jovankinu kupaonu, a ono nis ne pase. Segertu je opala WC-skoljka i razbila se pa sme si morali iti na saslusanje, da nije kakva diverzija”. Slusamo ti mi napeto, a on nastavi “Osim toga mere za bidet nesu odgovarale, pa busi se iznova. Kad bi se Jovanka tam sa svojom brentom sela ne bi mogla dojti do one stvari”
Sad je to meni nekaj cudnog pa:
“A kaj ti je te bidet?” pitam ga ja.
“Kaj ne znas kaj ti je te bidet?“ odgovori on protupitanjem.
“Ne nemam pojma“, a bogme ni drugi nisu znali, jer bi se odmah potrudili da me poduce.
“Te ti je umivaonik za pizde veli on”

Dobil sam napad slezene i zgaravicu.

“Daj, daj ti imas kaj za pripovedat. Tebi da muha sjedne na pimpeka, opalil bi je kolko si nabijen”.
“Cuj, još nam nisi rekel koju si to Šteficu videl, a sigurno si zatrzal kad si ju uopce sad spomenul” velim ja i sam radoznal i hocu silom svoje misli maknuti od Canze da ne prasnem u smijeh.
“Šteficu iz Dešcevca, plavušu, od Kobašica je”!
Sad Dugi nastavi: “Štefica je od Kobašica, Šrpicina, kak se meni cini vec je zakaparena, al kaj je najvaznije stari joj ima dobrog vina”.
“Braco imaš prav” potvrdi mu Canza.

Šime nas je ipak uspjel uvjerit da je bolje da idemo van, jer on ima još vaznog posla.

Još nam je prerano da pemo doma. Ovih smo par dana išli od jenoga do drugoga na cvarke i gemište. Vec smo se skoro svi izredali. Snocka smo bili u Štefanovcu kod Carlija. Nije imal puno cvarkov pa nas je ponudil sa hladnim pecenjem. Da morte si zamisliti kak nam je bilo krivo, kaj smo mesto cvaraka jeli pecenu svinjetinu, krmenadle zalivene u mast da mogu i par dan stati. Mi sve nebumo, nebumo, a ono planula ceela kustrola kak da si prdnul u vakum. Par litri vina je bila obaveza, a pili smo ga sa vodom pol – pol.
Smo saki cas išli scat za vugel od hize. Joj kak sme bili bez srama!!!

Pivo, ne pivu nije niko pil osim Sakera. Osim toga on je mogel otvoriti pivsku flašu sa zubima. Sav se nakostrušim kad se toga sjetim. Znal se sjesti na Seljecici i donjeti si gajbu piva od Piskaca i skupa sa Špicom i Peleom iz Bacuna sve su pocuclali.
Pele je rekel da mu je to pogonsko gorivo i da onda bolje igra nogomet.
Nam drugima je piva bila pre bljutava, a……… nogomet pre naporan.
Najviše su nam šmekali gemišti i to u Gracanima u njihovom domu kod crkve. Tam je gemišt kostal jedan dinar pa smo ih onda narucivali na meter, a ne na komad.
“ Daj donesi nam meter i pol gemišta” rekli smo konobaru.
I Krunoslav Cigoj je cesto tam dolazil i pjeval je s nama u društvu. To su bile prave veselice, a za sutra ko te pita. Bilo je još prerano misliti na buducnost.

Poslije kiselih gemišta, cvarki su ustvari i bili najbolja hrana i podloga da ne zbljuvaš odmah sve kaj si prije popil i pojel.
Cvarki sa lukom, ne mozeš im odoljeti, ali meni su bile najbolje male pogacice u koje bi se umješali zmljeveni cvarki. Najbolje su šmekale vruce odmah iz kustrole. Kad su se ohladile i odstajale bile su tvrde ko kamen. Mogel si nekome njima i glavu razbit. Znal sam si par komada staviti u dzep i onda ih polako cuclati ko medenjake.
A to kaj sam onda imel na kaputu par flekov više…. Nema veze jedan manje ili više; Kaput je bil bolje impregniran pa su se kaplje kiše samo odbijale ko od šuškavca.
Još se secate šuškavaca? O njima i o najlonskim košuljama drugom prilikom.

Sad smo vani na cesti, na zdencu. Neki su vec otišli domov. Ostalo nas je pet sešt onih najupornijih.
“Dugi, kaj si ono rekel, da Šteficin stari ima dobrog vina”?
“A imaju sigurno i cvarkov” nadopuni drugi“; A kaj se mi nebi mogli malo skrenuti, onak slucajno…. smo tud prolazili?”.
“Daj najte me sramotit tam u mom kraju!” veli Dugi.
“Cujte, nekad su decki išli okolo becarit k curama. Nisu morali bit pozvani, a Japica se veselil kaj su decki došli njegvu kcer ogledat. Zakaj mi te obicaje ne bi obnovili?”
Još recenica nije bila ni do kraja izgovorena vec su neki krenuli put Dešcevca.

Sad si morete zamislit: Vani je mrak, a bogme vec i prilicno kasno. Vi otvarate vrata, jer je neko poruzil na njih, a ono u dvorištu vam stoji hrpa ahara. Denes bi ih odmah zalupili nazaj, stisl bi gumb, spuštale bi se automatske zavjese i rolete, zel bi pumpericu, pucal i onda pital: “A doo je?”…………… Horor

Onda takvog straha nije bilo. Mogel si imati otprta vrata dan i noc, a saki kaj je prešel cez tvoju ljesu i došel ti u dvorište ti je bil gost. Tak i Šteficin otec. Lijepo nas primi.
“Decki kaj je, kak ste me samo našli?” šali se on.
“Dobra vecer gopon Folnegovic” pozdravi ga Dugi i objasni mu da vec dugo nismo videli Šteficu, pak smo v brigi.
I Štefica izajde van. Valjda dirnuta tolkom našom brigom stojec na pragu zove nas da ujdemo.
Štefica je bila stvarno lijepa djevojka i mogla se prestimano udati, sto znaci da ni jedan od nas ahara nije dolazil u obzir. Ne znam dal je vec onda bila sa svojim Bukovcanom, al mi se cini da se nekaj šuškalo da se jen preštimani oko nje mota, al još uvek nije niš došlo na glas. Bolje tak, inace bi ju si denes zvali “Puranicka”.

Smjestili se mi u velkoj kuhnji za stolom. I njena mama i stara mama su bile tu. Si su došli da vide te decke, becare. Mojsti su se prisetile i svoje mladosti kad su k njima decki becarili pak su skupa perje cehali, kukuruzu runili i onda se vu perušinju valjali. Jee a kuj mislite da se oni onda neesu drpali?

Kuzimo mi, ovo nam je bil puni pogodak. Stol je bil za cas prepun sega. Gibanice tenke i debele, pohane kuretine i pecene svinjetine. Sega je bile,…. al cvarkuv, cvarkuv nije bile. Bile nas je sram ih iskaati, jer cvarke su jeli same sirumaki i nesu se nudili gostima. Na ja, sme nekak zbavili i bez cvarkov.

I Šteficin se otec raspolozil. Malke sme se uštimali i zapjevali ti mi. Moram rec ne samo da smo bili dobri tamburaši, vec smo i dobro popevali. Prvi glas, drugi glas, tercu. Bila nas je milina slušat.
Pa kaj ??? Pak nam ništi nije rekel da ne tak.

Šteficu od onda vise nikad nisam vidjel. Kratko poslije toga otišao sam jednu i pol godinu za Kruševac u vojsku, a onda za Njemacku. Ne znam dali smo se onda zahvalili na gostoprimstvu, jer vino je stvarno bilo dobro, a mi baš i nismo bili vicni nekakvom “bon-ton-u”, popili smo prilicno, te sad za svaki slucaj, sa malim zakašnjenjem….. velim:
“Hvala Vam na semu, im najte mi kuj zameriti”

Vaš Zvonko Šimunjak

Štef Ročić Pindek/26.05.2011./ Da, Štef je bila jedna skretnica u mom životu i to pozitivna skretnica pa sam mu zbog toga zahvalan. Da mu pokažem tu zahvalnost i priznam mu njegov rad pozvao sam ga da bude naš gost u Njemačkoj, gost moj i moje supruge Višnje.
Ovo je mali prikaz o Štefovoj posjeti…Cijelu priču u pdf formatu pročitajte ovdje >>>
Hallo Ivka!
/23.05.2011.
/
 Bas mi je drago da si se javila i da svojim prilozima obogacujes sadrzaj bloga. Pises da si provela 38 godina u Njemackoj. Da puno je to vremena. Meni se evo ovih dana puni cetrdeseta, kao neka obljetnica, jubilarna godina pa se covjek pita dal da slavi ili da place. Mislim da za jedno i drugo ima mjesta i razloga. Podvuci crtu, napraviti bilanzu, ili staviti na vagu sve ono sto si dobi(o)la na jednoj, a izgubi(o)la na drugoj strani. Oni koji to nisu prosli tesko si mogu neke stvari predociti i o njima razmislajti onako iskreno iz dubine duse. Rezultat njihovog vaganja bio bi sigurno materijalno pozitivan. Onu drugu stranu si oni tesko mogu predociti.
Za njih je Preradovicev “Putnik” samo poezija lijepo osmisljena i opjevana, za mene je bila nekad stvarnost kada sam za sobom zatvorio vrata svoje samacke sobe.Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina!Da ti vidiš njega sada
Okružena bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti – grleć njega!Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
“Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrjed svoga krila!

Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!”

Ali sada i to je proslost. Proslo vrijeme kojeg se rado sijecam isto kao i svog djetinjstava u Markusevcu o kojem ponekad i pisem. Jako me veseli da si se i ti nasla u tim „mojim pricama“. Na tvojoj prvoj slici sam prepoznal Maricu Hadzic, mislim da ti je sestricna. Isla je sa menom u razred i ostala mi je u lijepom sjecanju. Pa hajd molim te lijepo mi ju pozdravi.

Lijep pozdrav tebi i svim citateljima bloga.
Zvonko Simunjak

Zvonko Šimunjak – Mlinovi na Mrzljaku

Priče (i još malo više) o mlinovima na potoku Mrzljak

Priča prva – Mikulasov ili Đuranov mlin

Autor Zvonko Šimunjak /15.03.2011./

Malo drugacije price o vodenicama, mlinovima ili melinima kako ih mi na nasem kajkavskom narjecju zovemo.
Stoljecima su melini na potoku Mrzljak mljeli kukuruz. Da samo kukuruz, jer se zito u nasem bregovitom kraju nije sijalo.
Vlasnici melina bile su uglavnom obiteljske zadruge koje su bile nastanjene u blizini potoka. Tek 1889 godine kada su obiteljske zadruge bile ukinute i tri godine kasnije novim zakonom u svojoj strukturi promjenjene, vlasnici mlinova mogli su biti i pojedinci.
Tako je na potoku Mrzljak na razdaljini od samo 1,5 km bilo 10 melina.

Pedesetih su godina neki od njih bili jos u pogonu, ali do sredine sezdesetih su svi stali. Uglavnom su zadruzni melini bili prvi poruseni. Nestakom hierharhijske strukture unutar obiteljske zajednice, dolazi do razmirnica. Svaki vuce na svoju stranu. Svadja je bila na dnevnom rasporedu. Karalo se (dernjava kod svadje) da su se i ptice poplasile i digle u zrak. Netrpeljivost nastala u ono vrijeme proteze se sve do danasnjeg dana.

U par nastavaka ispricat cu vam zbivanja i dogadjaje vezane uz i oko nasih melina. Moja sjecanja nisu bas melinskog sadrzaja.
Pocev od pecine (Kamenoloma) prvi melin je bil „Đuranov Melin“

Današnja ulica Mrzljak, cesta iz centra Markusevca prema kamenolomu, u svom gornjem dijelu, prolazila je uz potok, a ne preko šume „Raveenec“ kako to danas cini. Na samom zavoju prije uspona za kamenolom nalazio se melin obiteljske zadruge Đurani. Od melina uz strminu prema vrhu brijega kroz šumu vodila je staza prema zaselku Mikulaši. Zbog toga su mnogi taj melin zvali i „Mikulasov melin“, sto je topogravski bilo u redu, ali nikako posjedovno. Malo dalje uzvodno od melina na desnoj strani potoka ispod jedne stijene nalazio se snažan izvor vrlo ukusne i hladne vode.
Pocetkom 70-tih godina nosilac koncesije kamenoloma povecava kapacitet proizvodnje, šutom zatrpava izvor, cestu uz potok i sam potok, probija put preko šume “Ravenec” ne odštetivši vlasnike šume –uglavnom Đurane-.

A sada da Vas povedem na šetnju, u mislima, po staroj stazi uz potok na kojoj cete mozda i Vi sresti kojeg svog starog znanca.
Đuranov se Melin vec dugo ne koristi. Zašticen visokim kestenovim stablima od radoznalih pogleda sa puta, uvucen pod brijeg, gdje žubor potoka i zvukovi šume prigušuju sve druge šumove i pretvaraju to mjesto u idilu zacaranu i tajnovitiju i od same “Šume Striborove”. Đuranov je melin, onako zapusten, idealno mjesto za raznorazne ne baš vjerom blagoslovljene radnje i dogadjaje. Uz malo mašte i vremena mogla bi se na tom mjestu iskonstruiati zanimljiva i napeta prica.

Ali vratimo se stvarnim dogadjajima. Sredinom 50-tih, marketinški orijentirani markuševecki “Frajeri štemeri”, znalacki pretvaraju to mjesto i tu idilu u „azil“ za zagrebacke frajerice. Koja raskoš prostora i prirode; Zvižduk sa Bukovca odaslan spram maksimirske šume gubi se u njegovom perivoju bez jeke i odaziva. Ovdje se svaki zov i zvižduk, jauk i pjesma vracaju trostrukom jekom. Odbijajuci se od kamenih stijena kamenoloma pjesma se pretvara u operetu, a vrisak u užitak. Viknes “joj”, a cuje se “joj, joj, joj”.

Tu frajerice nalaze kraj svojih lutanja po Maksimirskoj šumi, spavaju na ležaju napravljenom od suhog šumskog lišca, pokrivaju se sa gujnom (dekom) iz obližnjeg vojnog skladišta, hrane se domacom prirodnom hranom koja im se servira na krevet, piju najbolju vodu sa šumskog izvora i tuširaju se hladnom potocnom vodom pod melinskim kolom. Sve ostalo je bila samo tocka na i. Jednom rjecju, cure su bile zbrinute u svakom pogledu.

Danas bi se za takav smještaj platilo debelo, ali onda, onda su one imale sve to besplatno. Hm….Ne bas besplatno; Novac nije igrao veliku ulogu, jer ga jednostavno nije ni bilo. Mnogi biznisi se rješavaju trampom, ili placanjem u naturi što su djevojke velikodusno i cinile.

Osjecala se promjena u društvenom i u privatnom životu; Disalo se slobodnije. Misao slobode dobiva drugo znacenje. Misao postaje rijec, iz rijeci nastaje djelo, svadja, neshvatanje. Postaje moderno otici u „Frentu“, napustiti rodni prag, otrgnuti se utjecaju konzervativnog drustva, roditeljske brige i partijskom moralu; Osjetiti pravu slobodu duše i tjelau dati oduška. Maksimir je bil pun slobodnjakinja ili frenterica kako su ih decki nazivali.

Miljenko Pataljenkin, Majcen s Kršiščja, Branko Črnin od Habuša i jos neki drugi, dovodili su u melin svoj “Maksimirski plijen”. Miljenkov brat Vida i ja, mali bosonogi klinci, nismo sve to pravo ni shvacali, ali to je bila za nas velika fora, biti sa njima u njihovom društvu, za njih organizirati hranu. Okolo po trnacima skupljali smo sezonsko voce, po vrtovima sezonsko povrce, od kuce nosili kobasice, pekmez od šljiva, sir škripavac ili pak samo hrgu kruva.
Miljenko si pekmezom maze piceka i daje curi da ga polize. Ja i Vida, inace smo ga zvali Buha, gledamo kroz rupicu na plajnki i cudimo se: “Pa zakaj joj neda pekmeza na prst, bilo bi mu lakse”.

Miljenko je bil visok, lijepo razvijen i zgodan decko, bujne crne kose koju je cešljal kao Tarzan.

(Tarzan, Jonny Weissmueller)Tarzanica je bila moderna. Nositi tarzanicu je znacilo biti frajer. Kosa se šišala otraga na crtu i onda se sa lijeve i desne strane od uha cešljala prema sredini i otraga po sredini glave pravila je okomitu crtu. I ja sam htjel imati tarzanicu. Jedne nedjelje odem kod Kureka, Rude Drožđekovog, koji je doma u prizemlju imal brijacnicu, da me ošiša. Ruda me ošiša na crtu, ali pravu tarzanicu mi nije mogao napraviti, jer je moja kosa predivlja i raste na sve strane. Dojdem doma hocu se lepo obleci jer moram ici na priredbu za 1. maj gdje pjevam u školskom zboru:Da su meni cipelice,
Cipelice gvojzderice,
Bilo koji broj,
Bilo koji broj, hoj
Bilo koji broj.

Išao bih u doline,
U doline i visine,
Uja hoja hoj,
Uja hoja o hoj,
Uja hoja hoj,

Kad mene vidi moja sestra Dragica da sam ošišan na crtu,….. uja hoja hoj, a znala je kam zalazim, šcapi me i dobro izlemeta za uho me vukla natrag kod Rude brice. Došavši kod Rude dobro ga isšpota i naredi mu da me ponovo ošiša. I Ruda me ošiša skoro na nulericu. Joj kak sam bil zalostan.

Među zagrebackim frajerima i kurvama Miljenko je bil strah i trepet, poznat pod nadimkom „Bill“. Ak sam imal problema ispred nekog kina u Zagrebu bilo je dosta da velim frajerima: „Bill je moj bratic“. Koliko ja znam, nije nikad sudjelovao u nekim „Šorama“ u Markuševcu. Ne to nije bil njegov stil, više onako „Gentlamen frajer“ kak bi danas rekli, bil je „cool“.

To se pak ne moze reci za Majcena. Majcen je imal svoju klapu. Ševce šiptar, Ivan mladji brat od Canze i jos neki drugi. Ne mogu sa sigurnošcu reci dali je Pisanec bil sa njima. Bavili su se šibicarenjem. Znate ono pod kojim je poklopcem kuglica ili gdje je ona karta sa podvijenim vuglom. Jako dobro organizirani. Na ulazu u park bili su decki sa voki-tokijem preko kojih su javljali ako bi policija ušla u park.

Jednom se Majcenova klapa, u restauraciji, pošorala sa Šantekima. Nemam pojma zbog cega. Šantekovi, otac i sin, obadvojica kamiondzije imali su šape ko lopate. Bili su preveliki zalogaj za Majcenove koji su cini mi se izvukli deblji kraj od batine.

Naravno da uz tolike aktivnosti decki nisu imali vremena za školu. Miljenko se kasnije zaposlil kod Zagrebackih kinomatografa, uglavnom je bil u Kino Zagrebu. Tam je trgal karte i pravil red. Branka Črninoga, otac mu je nestao u ratu, je mati povukla u Njemacku. Ozenil je Slavu Sprtovu, ljepoticu da bi si decki prste za njom polizali, kak su znali reci. Majcen je otisao za Australiju.

Još jedna ikona medju poznatim zagrebackim frajerima, a naše gore list, je Jakob Ročić zvan “Jakša”. Tamo negdje 40-tih godina igrajuci se sa bombom izgubio je lijevu ruku i desno oko. Švercal je sa svim i svacim, a najviše sa vurama. Glavno mu je mjesto bilo pred “Praškim prolazom”. Znal sam cesto onak polek proci da mu velim: „Bok Jaksa“ da vide moji zagrebacki fakini da sam i ja neka faca. I ja sam si kupil jednu “Darvilku”. Naravno sa popustom, jer smo Jarčani. Kad mi se pokvarila, vec sam bil u Njemačkoj, odnjel sam ju kod urara. Ne, za takvu vuru nisu nikad čuli. Nije je bilo ni u jednom katalogu. Kad su ju otvorili od 21 rubina kak je pisalo na njoj ni traga ni glasa.

Toliko za sada o Đuranovom ili Mikulasovom melinu. Drugi cu Vam put pricat o melinu, gdje danas živi obitelj Hren. – nastavak slijedi -

Priča druga: Zrinjščakov melin

Autor Zvonko Šimunjak /24.03.2011./

Malo podalje, od Đuranovog melina, na mjestu gdje danas zivi Familija Hren, bil je Zrinjščakov melin.

Ilustracija, apstrakcija: “Na potoku”Pred samim Raveencem voda se za melin skretala u poseban kanal prema posjedu zagrebacke obitelji Zrinjšcak. Kanal je bil paralelan sa cestom za pecinu – kamenolom-. Doktor Zrinjščak, primarius u zaraznoj bolnici na Šalati, živi u Zagrebu i dolazi povremeno sa obitelji na vikend. Obidju posjed i poberu ostatke od onog kaj smo mi ostavili u vocnjaku pred melinom i na drugoj strani potoka prema Kobašićima.
Glavnu berbu smo vršili mi u našim pohodima cijelim krajem. Znali smo tocno gdje, kada i kakvog voca ima. Poceli smo krajem svibnja sa ranim trešnjama, a završilo bi se sa kasnim zimskim kruškama i oskorušima. Osim toga Zrinjšcakovi imaju i pcele. Jedini koji se bave pcelarstvom u cijelom kraju. Kraj pun predivne kestenove šume, mirišave agacije i šarenih livada nema svoje pcelare. Nevjerojatno, nezamislivo, ali eto:“Tak je te bile”. “Im kuj se bum mucil s teem, a bogme pcele i pikaju”.
Mojsti je i denes tak, neznam, more bit;
Im i denes tam zive isti ljudi z istim cudi. Ak ima kakvi, onda jee tee nekakvi dotepenec:
“Im je došel nam pamet soliti, Kuj on misli doo smo mi?“

Tak je bilo i sa Zrinjšcakima. Iako porijeklom Zagorci, a nema baš velike razlike u mentalitetu Zagorca i Prigorca, ipak su oni tam bili “stranjski”. Njegova sreca da je bil doktor ; Naši ljudi vide u doktoru Boga, pa hajd bili su tak pribrani pa su ih ostavili na miru. A i mi nismo baš sve poharali jer smo nestrpljivo išcekivali vrcanje meda. Kad se vrcalo bilo je više djece nek pcela. Svaki je dobil par žlic meda i komad saca. Stajali smo u redu sa tanjurima, a neki bogme i sa rajnglama. Medjutim svi smo dobili isto. Divna poslastica, pceline sace friške iz košnice. Nezaboravni trenuci i sada dok ovo pišem usta mi se pune sa slinom.

Vec prije rata pa sve do sredine 50-tih u mlinskoj zgradi stanuje obitelj Meštric. Otac Meštric radi kao mašinist u kamenolomu pa tako prema seoskom obicaju da svaki mora imati neki nadimak, oni dobivaju nadimak Mašinist / Mašinistica. Imali su petero djece:
Tomislav- Toni, Franjo- Feri, Zvonko, Drago- Brada i Dragica. Pravi decki, svi nogometaši. Igrali su u prvom sastavu NK “Prigorje”,a Toni i Zvonko su bili i osnivaci kluba. Dragica, plavuša, ljepotica “z velikim cicekima” kak smo znali reci. Otac Meštric umire 1949 godine. Nije lako danas, a kamoli u ono vrijeme, jednoj ženi, samohranoj majci, prehraniti petero djece. Zbog toga ju ljudi u selu jako štuju. Suprug joj je umro na dan kada sam se ja rodil. Jednom mi je kuma Rezika rekla, još nisam išel ni u školu: “Zvonkec ti si mi posebno drag, kad tebe vidim onda se sjetim svog pokojnoga”. I ona je meni bila jako draga. Nevjerojatno kako se neke rijeci usjeku u svijest i postaju neizbrisive. To su kljucne rijeci ili dogadjaji koji te prate cijelog zivota. Da nije bilo te recenice, mozda nebi danas pisao o njima.

Kad Daneku pri Kureku umire žena i on ostaje sam bolestan i star, zove Reziku da ga dohrani. Ona dolazi sa djecom i poslije njegove smrti on Reziki ostavlja hižu i podkucnicu.

Poslije Meštricevih mlin i kuca su prazni. Idealno mjesto za naše pustolovine. Za razliku od Djuranovog (zaboravil sam prije reci da su i Puntarici imali udio u Djuranovom melinu – Mika Puntaricev-) ovaj je melin uz samu cestu i na cistini. Malo povišen navozom zemlje sa stepenicama kojima se prilazi kuci, a uz kucu preko zajednickog gajnga (uski hodnik) ulazilo se i u mlin. Mora da je bil novijeg doba jer se u svemu razlikoval od ostalih drvenih melinskih kucica. Izgledal je ko mali ranc iz kaubojskih filmova kaj smo ih onda rado gledali.
U prazne prostorije melina i mlinske zgrade useljava se mladi bracni par (on od Topolovca, cini mi se da su ga zvali Frajt, a žena mu od Šelendica).
To Zrinjscaku nije bilo prav i on sa svojim autoritetom isposluje da ih odmah izbace van.
Izvršena je deložacija i sav novi namještaj od orahovine (mladenkino perjice, miraz ) izbacen je van na dvorište. Tu je stajao danima. Nitko to nije dirao. Bila je kasna jesen i nakon par kišnih dana lijepi orahov furnir sa intarzijama raspao se ili kak smo mi rekli “se razkeljil”.
Bio je to tužan dogadja za cijeli Jarek. Dogadjaj koji mi se posebno usjekao u sjecanje.
Od onda ni Zrinjscakovi nisu imali tam srece. Vocnjak je napala neka bolest. Došli su ljudi sa zaštitnim maskama i gumenim odijelima, velikim špricama špricali su vocke. Nismo smjeli prilazit, jer bi se otrovali. Prestali su dolaziti, a nadzor nad posjedom preuzima Perec od Kubašica.

Kak se ono veli: “Postaviš jarca da ti cuva vrt”
Tak je bilo i sa Perecem. Sad je on bil Tata-Mata. Svi smo ga se bojali. Bil je jako hud.
Nakon smrti njegove žene Božice, rodom sa Površnice iz kuce gdje se nalazil ducan, oženil je svoju sluškinju Dragicu. Dragica siromašna mlada djevojka došla je iz Zagorja i kod njih je cuvala u šumi blago, svinje i krave. Kad smo je, u našim pohodina na Pišek u šumi iznad Šupletarke, znali sresti, veselila se, a bogme i mi. Navlacili smo ju. Nije se bas previše branila, a nas je ta igra uzbudivala. “Idemo ju drpati” su znali stariji decki reci, a mi mladji,…. onda nismo znali zbog cega nam je to navlacenje bilo tak uzbudljivo.
Ja i dan danas imam ožiljak na bedru, ne zbog navlacenja sa Dragicom, vec kak smo bežali pred Perecem kad nas je poteral iz vocnjaka pred melinom.
Opal sam na prašnjavoj cesti i razderal si bedro. Rana se inficirala. Kod doktora se za takvu “sitnicu” nije išlo, vec mi je strina Dora stavljala list od trpučca koji je trebal svu tu upalu iz rane izvuci.
To sa Perecem i nije išlo baš tak glatko pa Zrinjšcak pocetkom 60-tih prodaje cijeli posjed. Kupuje ga familija Hren iz Zagorja i oni se ondje se nastanjuju. Dobro se uklopljuju i budu prihvaceni od domacih. Stari Hren, veliki covjek sa škrlakom, a sad kad razmisljam ne mogu se sjetiti dal je došel sa ženom ili je bil devec. Decki Joža, Polda i Ivan postaju naši prijatelji. Osposobljavaju melin i pocinju sa mlinarskom uslugom.

Hrenovi su inace iz okolice “Marije Bistrice”.
Jemput kad smo hodocastili na Mariju Bistricu “prespavali” smo kod njihove familije. Al samo jenput i nikad više. Kakve sam onda strahe pretrpel. Strah me je bilo zaspati jer je u tom krevetu mjesec dana prije umrla njihova teta. Valjda nisu ni posteljinu promenili. Od onda su hiža i šupe bile zaprte.

Mama moj brat Branko i ja smo se skvrćili na starom podrtom krevetu. Štrožak je bil napravljen od perušinja pa kak si se pomaknul se je šuskalo. Na njemu je bila blazina od perja, a pokrivali smo se sa nekakvim flekavim poplunom. Cijelu noc sam imal osjecaj da po meni buhe plaze, a od svakog škripanja podnih dasaka u drvenoj kuci, dizala mi se kosa. Drugi koji su spavali u šupama nisu ništa bolje prošli. Šupa je bila puna perušinja, a oni su ležali na starim vrecama i gujnom se pokrivali. Ispod i oko njih su gmizali miševi i štakori tražeci ostatke kukuruza. Moja sestra Barica bježi iz šupe i zavlaci se nama u uski krevet pod noge. Scenarij za jedan dobar horor film. Mislim da sam drugi dan u crkvi molil zahvalnicu Majki Božjoj Bistrickoj kaj sam preživel tu noc.

I sad pre par let sretnem Dragicu Meštricevu, a gdje drugdje nek na groblju. I tak smo se sjeli malo u “Markušu” da na miru popricamo. Sedi ona naslonjena na stol malo pognuta spram mene. Vani je ljepi prtuljetni dan i ona ima na sebi lagani reklec bez gumbi, terem se u struku samo jeena strana prevuce prek druge. I kak se ona nagne, tak njena mljekarska aparatura hoce silom van. Nemre ju pak covek celo vreme gledat vu oci. Kak ja spustim pogled tak ona pak nateže svoj reklec. I pripoveda ti ona i pripoveda, a meni glava sam se klima i klima, a ona si pak stalne popravlja reklec. Nemrem se nikak skoncentrirat na to kuj mi to ona pripoveda vec buljim u te njene aparate i mislim si:”Jee… kad smo bili mali smo imeeli prav, kaj se Dragice tice”… Im naj mi kuj zameriti.

Priča treća: SITAROV MELIN

Autor Zvonko Šimunjak /12. 04. 2011./

Ilustracija: Stari mlin u Gračanskom RibnjakuNizvodno iza Zrinjšcakovog- mlinskog dvorišta, potok je pregradjen malim nasipom i voda skrenuta da tece uz samu cestu pokraj “Pindekove hiže” na “Sitarov melin”. Višak vode se prelijeva preko nasipa i otice starim koritom ispod novog mosta, koji povezuje Reznicu sa Mrzljakom. Ispred mosta je velika pješcana površina koju po sredini sijece plicak potoka. To je mjesto gdje žene od Puntarica, Kureka i Kobašica peru rublje. Po pricanjima starijih, tu se okupljaju coprnice cijelog kraja.
Price za malu djecu; Tko još vjeruje u njih?
Naravno i ja nisam vjerovao sve dok se jedne noci nisam uvjerio u suprotno:Kad se vise nije stiglo do Maksimira na zadnji autobus, onda se hvatal zadnji tramway za Tunel ili pak samo do Mihaljevca. Dalje se išlo pešice. I tak polako klipsajuc imal si dosta vremena da o mnogo cemu razmišljaš, da se otrijezniš i proživiš jos jednom doživljaje sa nekog plesnjaka ili žura.

“Bil je lijep, kasnoproljetni dan sa punim mjesecom i vec kasno iza pola noci. Zrikavci su prestali svirati i krijesnice se ugasiše. Samo slaba ulicna rasvjeta osvjetljava ti pravac kretanja. Ispred mene na odstojanju od kojih tridesetak metara ide, nabadajuc u visokim štiklama, mladja žena ili djevojka. Teško je ocijeniti, jer sjene sto nastaju pri slabom svjetlu skrivaju više nego što odaju. Požurim korak da je stignem, ali kako ja produžim svoj korak ona ubrza svoj i usprkos stiklama odstojanje je opet isto, možda cak i vece. Tako par puta pa
shvatim da se ona ustvari mene boji, ali ipak joj je drago da ima nekoga ali na sigurnom odstojanju. Steta, da vicem za njom, da joj velim da se nema cega bojat; Nema smisla. Skrene ona lijevo u Gracane, a ja si mislim da idem i ja gore do “Plavog jorgovana” tam ima sigurno nekog od poznatih. Možda Marijan Bušnjerov, on je tam blizu doma.
Ipak odlucim se za drugu varijantu i krenem užurbanim korakom ravno prema Dolju prek Blizneca i Bacuna i hocu Reznicom da ne moram pored groblja, pravac svoga doma. Cesta pusta bez žive duše. Tu i tamo stenjuc
prodje poneki “fico” uz Gracansku cestu. Na Dolju, lijevo uzbrdo malo prema ulazu u Tunel iz gostione kod “Zvonka” cuje se galama”. I mi smo tam znali zastat. Jednom smo cak i svirali. Malo niže nizbrdo kod “Šelendica” je sve u mraku. Na parkiralištu preko puta parkirane tri limuzine.
“Valjda su se vratili taxijem; Brlek, Šelendiceva familija, je taxist i pravi dobar biznis” mislim si ja i dojdem skoro ni ne primjetivši do “Zebe”. Tu je još sve pod svjetlom. Krenem dvorištem prema ulazu da pozdravim Franceka kad primjetim da na parkplatzu ne stoji njegov “Chevrolet Impala”.

Francek je dobar decko i drug, stravsteni “lovac i planinar”. Ono kaj je ulovil po tome je odmah i planinaril, a njegov “Chevi” je prava “picolovka”.

Išli smo u isti razred u osnovnoj školi u Markuševcu, a dok su još živjeli na Krsišcu smo se skupa i igrali. Sad je on, skupa sa našim obrtnickim sinovima, glavna fora u Zagrebu. Svi ga poznaju, a kod njih svraca cijela zagrebacka estrada. Onaj bend iz Sarajeva kaj su pjevali:

“Tike tike tacke,
dosta nam Njemacke”

il kak to vec ide, stalno vise kod njega il je pak on sa njima u “lovu“.

Dojdem do vratiju, ne ulazim, predomislim se, nije baš preporucljivo upasti u kasne nocne sate u nepoznato društvo.
Umor me vec hvata i krenem dalje Bacunom pa Reznicom koja nije bila osvjetljena. Dojdem do Kobašica, do “Ševkove hiže” kad primjetim da je nizbrdo u “Kubašicuvem klanjcu” neka čudna svjetlost, oko potoka magla, a nebo vedro bez oblaka sa punim mjesecom.

Sjetim se price što ju nam je naša baka Kata Bukovčanaka pricala o palom Austro-Ugarskom vojniku, konjaniku, koji na bijelom lipicaneru dojaše u dvore svoje drage. Izvede je u šetnju te ju pita:

“Mjesecina ko po danu,
mrtvi jasu polaganu,
dal je tebe draga strah”?

Kako bi me bilo strah,
kad sa dragim putujem.

U tom trenutku zakukurijeka pijetao.
Kod treceg kukurijeka,
bijeli se lipicaner propne na straznje noge,
okrene se u krug i nestade u oblaku zavitlane prasine,
u noc punog mjeseca,sa svojim jahacem.
Soldat je cul sto je htio cuti;
On je ljubljen, njegova draga ga voli.
Dusa mu je nasla svoj mir.

Odjednom me strahi obuhvate, nakostriješim se, a kosa se digla. Osjecam da se nešto zbiva sa mnom; Da se vratim bila mi je prva pomisao, ali vec je bilo prekasno, kako sam kasnije saznal……..

Da se previše ne udaljim od melinske teme, nastavit cu drugom prilikom.

Sitarov se melin nalazio točno nasuprot kapelice “Srce Isusovo”. Pedesetih godina jos melje i glavni mlinari su bili Borac (Cik Slavko) i Miške (Sitar Mijo).
Na cesti uz kapelicu igrali smo nogomet sa kockastom gumenom loptom. Ne nije imala naslikane kocke na sebi, vec je lopta imala oblik kocke. Nemam pojma od kuda nam ta crna “lopta” sto je smrdjela na gumu, ali druge nismo imali. U svakom slucaju bila je bolja od jedne krpenjace. Jako je skakala, a najbolje je bilo što nisi nikad znal u kojem ce se pravcu odbiti. Ona na jednu mi na drugu stranu.
Tu smo igrali i tenis, granicara, badminton i mnoge druge igre. Buduci da smo bili uz samu kapelicu nismo nigdar psovali ili kak mi velimo kleli. Tak mi i dan danas psovka nije lagana na jeziku. Moram bit jako ljut da bih opsovao. U ljeti kad smo bili znojni i prašnjavi, bež pod kolo da se okupaš. Uživali smo u kupanju pod mlinskim kolom.

Doma nije bilo kupaonice. Prali smo se u lavoru ili u vecem škafu. Zimi smo se kupali jemput tjedno, a ljeti svaki dan; Naravno pod mlinskim kolom. Malom smo ustavom dozirali kolicinu dotoka vode na kolo.
Udješ u kolo koje se polako vrti, uhvatiš korakom njegovu brzinu okretaja i hodaš u taktu klopotanja i sve se vrti i vrti, a hladna potocna voda prska po tebi i rumeni te, koža ti se nakostriješi, a onda se osjecaj hladnoce pretvara u toplinu koja te obmamljuje

Tek danas sam svjestan te ljepote i draži našeg bezbrižnog djetinjstva i zahvalan sam:
- Što smo bili “siromašni”,
- da nismo ljetovali na moru vec naš raspust provodili doma u našem kraju, našoj šumi i tako postali dio tog našeg krajolika.
- Što nismo imali auto, da smo svugdje morali ici pješice, da smo putem sretali poznate i nepoznate, znali zastati, na plotu popricati i ponekad se skrenuti.
- Da smo putovali autobusom i tamo sretali druge vršnjake koji su nam postali prijatelji i prijateljice.
- Što je u susjedstvu bil samo jedan televizor, da se cijelo selo okupilo navecer oko njega te sjedeci i ležeci po podu gledali smo “Servisnu stanicu” sa nezaboravnim Ckaljom i Rakom.
- Što naši vicevi nisu pocinjali sa “Mujom i Suljom” vec sa “Rudi i Bobi”,
- Sto nismo morali slušati “Turbofolk“, Vec Quartet 4M, Ivu Robica, Indexe i predivne tekstove Igora Strimova (Arsen Dedic) i našu Gaby.
Važno nam je bilo da je ona dobra pjevacica, a ne kakva je je…..a.

Od tolke zahvalnosti oci mi se pune suzama dok ovo pišem.

Ne znam zašto su Borca zvali “Borac”. Nije on bil nikakav borac. Prava dobricina. Oženil je Katu pizdackinu, moju strinu. Znaci bil mi je stric. Tak sam ga i zval. Radil je kod “Sigurnosti”, a nedjeljom kad je igral Dinamo stajal je na ulazu. I eto protekcije. Išel sam badava gledat Dinamove utakmice. Onda je Dinamo bil pravi klub, a ne ova današnja karikatura od nogometa kaj igra u Maksimiru. Perušic, Lamza, Lipušinovic, a na golu Irovic. To su bili nogometaši. Ja bih ove danas sve skupa strpal tam prek puta u neki prazni kavez pa nek tam dure sami sebe. Ne bi se uopce smjeli zvati “Dinamo”. Svojim ponašanjem i igrom ruše ugled jednom uspješnom tradicionalnom klubu i vrijedjaju naša plemenita sjecanja.

Za razliku od strica Borca kaj nije bil borac, stric Miško prima boracku penziju. Znaci moral je biti “boreec”, jer onaj je režim malo bolje vodil boracku evidenciju nek ovi današnji branitelji svoju. Bar što se tice boraca katolika, tu nije bilo zabune, dok su pravoslavci imali poseban status. Iako se u selu dosta šuškalo, nije se puno pricalo, osim o jednom njegovom podvigu ravnom pustolovini jednog agenta “007, Miškeca Bonda”:

Da su neznam kako dvije strane zaracene, uvijek izmedju njih postoji kontakt i vode se tajni pregovori. Tako i izmedju NDH- vlade i partizana. Ta tajna veza, tanka nit sa glavom u torbi, bil je nas stric. Medjutim nije se bas sve moglo rijesiti putem kurira, koji je moral imat povjerenje obiju strana, vec je ponekad moral partizanski pregovarac doci u Zagreb. Tako u Sijecnju 1945 godine trebalo je jednog visokog partizansog pregovaraca sigurno sprovesti u banske Dvore i opet ga neprimjetno i sigurno izvesti iz grada.
Stric Misko, jos nije bil ozenjen. Onako mladenackog izgleda, njeznih crta lica razlikoval se u izgledu od drugih mrkih jarcana. Oblaci si on zensku narodnu nosnju, na noge obuva savrone, na glavu stavlja rubec i zagrne se u lijepu bijelu campu. Onak zbigecan i nasminkan odlazi kod Jordanica gdje ga ceka njegov “partizanski dilber”njegova veza. I podju oni zagrljeni od Jordanica, preko Brezovanke, spuste se u jarek kod Simunjaka pa preko Sitara kraj njegove hize kroz Rijeznicu prema Dolju. Prodju kontrolu na Mitnici na Ksaveru i stignu do Langovog Trga gdje njegovog “dilbera” preuzimaju agenti u civilu. Stric je moral tam ostati i cekati. Najgore mu je bilo cekanje, jer malo pa malo zastaju vojnici i decki u civilu i ofiraju mu. Nakon par sati, vraca se njegov “dilber” i oni opet istim putem za Jordanice.

Poslije rata stric Miško ženi Baru Madžarovu.U selu dobiva ona nadimak “Madžarka”.
“De si bil?”, “pri strini Madžarki” ili “pri Ljubi madžarkinoj“.
Imaju dvoje djece Ljubu i Vidu. Ljuba živi u Njemackoj, a Vida je postal poznati “narodni umjetnik”.http://markusevec.bloger.hr/default.aspx?tag=ulica+Sitari
Zivjeli su u lijepoj “Prigorskoj hiži” nasuprot kapelice. Prizemlje je bilo zidano. Na prvi kat, koji je bil od drveta, išlo se iz dvorišta širokim kamenim stepenicama smještenim po sredini hiže. Gibel iznad stepenica ukrašen je predivnom rezbarijom isto kao i gajng (veranda) koji je preko cijelog procelja hiže.
1967 godine, Zagrebacka televizija zajedno sa “OKUD Prigorec” snima u njihovom dvorištu i u kuci “Seljacku prigorsku svadbu”. Napravljeno je puno slika koje su kasnije kao razglednice razaslate po cijelom svijetu:
Ljeto je. Sunca i previše. U nevjerojatno kratkom vremenu postali smo estradne “zvijezde”. Svi se interesiraju za nas. Svi nas traže i bukiraju. Od poznatog Antona Martija do Slavka Avsenika. Kod nas dolaze “4 M”, Zvonko Špisic, Toni Leskovar, Viki Glowatzky. I sad dolazi telvizija da snima našu “Prigorsku svadbu” u našem “Prigorskom dvoorištu”, u našoj “Prigorskoj hiži” sa nama Prigorcima, seljakima.
Madžarkino je dvorište puno svijeta u narodnoj nošnji. Mi odmah poceli sa svirkom. Pjesma se ori. Cepanice su naslagane za ražanj i lijepo pucketaju. Odojak je vec na kolcu i samo ceka da bude više žara pa da se zavrti. Na jednoj cepanici izbušene su rupe za “Šindelbraten”, a flaša sa rakijom je pocela kružit.

Kak se ono veli:
Voda za nikim,
Vino za nekim,
A rakija za sakim.

“Daj, daj, prestani sa svirkom “ cuje se režiser kak krici na nas.
“Ljudi van z dvorista ; Kakvo pijancenje; Da je to prava svadba morali bi donesti darove. Pola vas ne bi došlo. Štef bogamu gde si”?
Štef, vec u narodnoj nošnji sav se uzjapunil i ostal je bez sape, a kapi znoja mu se samo cediju niz celo. Nije cudo; Ima tek 25 let, a sve ovo kaj se dešava oko nas je njegova zasluga, njegov rad, njegov trud i talent. Od nas fakina, potencijalnih lopova, prevaranata i kurviša napravil je muzicare, tamburaše, pjevace i plesace. Taman smo poceli švercati sa kartama pred kinom, u školu nam se baš i nije išlo, a male podvale i prijevare su nam postale zabava. Gdje bi sve to završilo da nije bilo njega, Štefa Ročica Pindekovog. Podjelil nam je tambure. Dopelal svog prijatelja Vilka da nas poducava svirci. Vilko veli –ti buš igral to, ti to, a ti to- Poceli smo ružiti, a iz ruženja polako nastaje svirka. Postajali smo sve bolji i bolji, a na koncu najbolji amaterski tamburaški sastav u Zagrebu. Isto je bilo i sa plesacima.
“Tamburaši se mogu natrag presvleci, face im nisu baš seljacke, a zbog ovog Dugog bi moral mjenjat objektiv” veli režiser. I mi se presvlecemo. Damo tambure našim “seljacima” da se z njima slikaju, a kad je trebalo zaružit, za štimung onda smo mi nazaj vudrili. Tak kad vidite slike i razglednice sa te “fešte” onda su tam na sliki sa tamburama Gary, Švrco i još neki drugi sa “seljackim facama”, a nisu nigdar bili muzikaši.
I tak smo mi bili “degradirani”, mogli smo pit, a tu i tam smo drpili koji Šindelbraten. Lalake su nam se vec otkacile kak smo zevali i buljili u odojka teri se seviše i više rumenil.

Tak mene i Ivana Švabu (pok. Kršic Ivan) šalje Štef da iz njegve hiže donesemo dva stolca. “Vrata su vam otprta” veli nam on. Odemo mi do hiže; ujdemo u sobu. Malo je zamracena sa na pola navucenim vorhangama. Kroz razmak izmedju njih zrake sunca padaju na stol pokraj prozora prekrivenog bijelim stolnjakom. U sobi je dosta kaoticno, ali stol je pospremljen. Pospremljen? Kaj, više neg pospremljen. Na njemu je mali hram, oltar. Veca Dragicina slika, u vazi divlje rojže, drveni svjecnjak sa napola izgorelom svijecom.
“Joj taj je zacopan” veli Švabo. “Jee, sam mu još fali krunica i molitvenik, a mojsti bi bile dobre da ima i kakvi kalež s vincekom da si malke cugne kad ga buju ljubavni jadi spoceli” velim ja.
“Dej Iva da mi te male zriktame”
Skinemo ti mi stolnjak, kaj je ustvari bila jemput zmotana plahta, i metnemo ga na sredinu sobe. Centriramo Dragicinu sliku. Ona onak lijepa, mlada, smješka se na crno-bijeloj sliki, a mi se smješkamo njoj: “Zacopana si i ti,… a? daj molim te pa nije to kino, hm…..”.

Kaj smo mi znali kaj to znaci, biti zacopan! Al smo znali da se u Sv. Simunu konzervativno društvo dijeli, izmedju ostalog, na preštimane i manje preštimane. Zenidbena veza izmedju ta tva tabora ti je bila ko den denes u Indiji. Naprosto nemoguca.

Ranih pedesetih godina bila je u Markuševcu otvorena “Zanatska Skola” uglavnom za zidare pa su oni kaj su je završili otvorili obrt, postali obrtnici, posla je bilo pa su se oni poceli i bogatiti, a samim time postali su i “prestimani”. Znali smo unapred ko se bu skim ženil.

Moram se vratiti temi. Drugi put cemo o tome malo više.

Potacemo one rojže oko raame od slike, prevrnemo se ormare i lajdine u potragi za krunicom. Najdemo mali peharcek, se sme knjige složili križ – kraš i povadili svakakve drangulije. Onda smo otišli iza hiže, natrgali smo jos rojži i nadrobili smo latice i lišce po cijelom prostoru. Kad smo bili gotovi pod od sobe je bil zatrpan, ali meni onak i nije baš izgledalo tak grde.
Zeli mi dva stolca i nazaj s njima u društvo. Im nekak, ništi više nije pital za stolce, a ni za nas.
Znali smo bit ce frke kad Štef to vidi. Dirnuli smo u njegovu svetinju, a bogme bude imal dva dana kaj pospremati.

Kad je oficijelni dio programa prošel, a mi bili u punom zamahu klope, pijace i svirke pridje mi Štef zagrli me i veli mi: “Zvonac to kaj si mi napravil nebum ti nigdar zaboravil. Tak ukrašenu sobu nebum nigdar više imal. Najrajše bi se legel tam na sredinu poda”.

Štef je isto kao i ja rodjen pod znakom “Djevice”. Vidimo ljepotu tamo gdje je možda i nema.

P.S. Nazalost nemam nikakve slike za ilustraciju. Mdjutim znam da sa ove “feste” kaj sam je opisal postoji puno slika, mozda Carli ima koju. Neka ju pošalje!
Puno pozdrava
Zvonko

Branko Lukačin – Moj dragi zavičaj

Moj dragi zavičaj

Moj dragi zavičaj 
Bok Ivane,
u prilogu ti šaljem čitavu moju pjesmu posvećenu zavičaju, koju sam napisao još 2006 godine . Moj sin Andreas je tada na stranicu Markusevec.de stavio samo dio pjesme. Ako je moguće da je staviš čitavu, a da onaj objavljeni djelić obrišeš.

Ja se inače ne bavim pisanjem pjesama , a ovdje je bila u pitanju nostalgija koja se tada pojavila nakon 36 godina u Njemačkoj. Za one koji ne znaju Branko Lukačin je od 1990 do zaslužene mirovine 2010. , radio u Deutsche Touringu , u Muenchenu, kao dispečer i voditelj autobusnog prometa za sve destinacije u Europi i većinom bio na usluzi ljudima iz našeg govornog područja.

70 -deseta je bila godina koja je ne samo mene odvukla u tuđinu, a sada sanjam o povratku na rodnu grudu, a naš Zvonko Šimunjak me prisjeća na dane djetinjstva koje smo proveli zajedno. Nadam se da ćemo se sresti i prisjetiti naših zajedničkih školskih dana i klupa u kojima su zajedno sa nama sjedili V.Ciglenečki, Josip Kobasić, Ljubica Sitar , Vid Šimunjak i … nekih kojih više nema.

Moj dragi zavičaj 

Tam, de bregi stujiju i Svetošimunska zvona zvuniju,
tu, de naši dedi pri Skuzinu vječno spiju i mućiju,
još maček tam na obluk skoči i cucka je čujti,
od tam se nemre vujti …
čuje se tam još rieč dumača, tu je naš dumači kraj,
v terem se čuje naš dragi kaj,
Markuševec tu je , moj pak dragi zavičaj…

Zavičaju … bregi moji de ste ? Več duge vas videl nisem !
A kaj vas je te pitam, pak ja se po svetu skitam!
Prešla su leta i leta, a ja još navek dišem,
sad vam pak kitice pišem …

Zmislim se, kak mali sem bil,
k Vdoviću po kruh ojdil, mrzlu vodu na Klinovcu pil.
pri Kipu sem se moljil bogu, dok v školu sem ojdil – od maljih nogu.
Bregi moji sad vam pak veljim, k vam me srce vlječe,
a kad sega se zmisljim, pri njemu me zapeče.

Prešla mi je mladost , kak da sem spal ,
i denes bi pak rade se od sebe dal …
kak po vami ojdil bi rad, kak i onda dok bil sem mlad.

V Borovine sem se rodil, po trave puzal i prehojdil,
mali je bil tam raj, tam rekel sem moj prvi KAJ.
Sunca je navek tam bile, a i za brege kad se skrile …
draguga Boga ja sem moljil i nazaj ga zval,
kad mati me pokrila, same da nebi spal …
da veljim mu fala, kaj tičeke sem poslušal i rožice bral,
kaj v gaju sem bil, da nebi mu bile žal.

Branko Lukačin, Muenchen 2006

Prezimena Markuševečka

Piše Branko Lukačin /06.10.2011./

Bok Ivane.
Svatko nekaj napiše, a ja nisam dugo niš! Ipak pratim događanja na blogu i skupljam građu. Puno se piše o Markuševcu i Trnavi , Zvonko piše o coprnicama, a ja se pak prisjećam naših starih Markuševečkih prezimena: Benšek, Jurin, Krot, Kurek, Šimunjak, Lukačin, Puntarić, Šelendic, Kota i td.

Kao što si ti pisao za prezime Ročić, tak sam se ja odlučil istražiti odakle potječu moji korijeni. Nažalost još nisam uspio pronaći podatke od koje godine se spominju Lukačini u Markuševcu, ali sam uspio pronaći podatke za prezime Puntarić, što će obradovati svu moju rodbinu. Moja baka, (tj. mama moje mame Katice ) Jelena Puntarić, iz današnje Rijeznice, koja je imala nekoliko braće i sestara, udala se za moga dedu Šimuna Lukačina, koji je po pričanju bio jedan od odbornika u Markuševcu.

A jedan od mojih predaka bio je Puntar (Martinus Ponthar), koji je bio inquilinus, želir ili kmet sa 1/8 ili 1/16 selišta, a to je pak značilo da se bavio nekim obrtom, pa zato nije trebao obrađivati zemlju prečasne kaptolske gospode, biskupije zagrebačke, (reverendorum dominorum Capituli ecclesiae Zagrabiensis ) na njihovom Markuševeckom imanju u zaselku Bačun ( Bachun ) godine 1598.

Puno pozdrava iz Münchena svima koji prate i uređuju naš blog.
Branko Lukačin

 

Sačuvajmo naša kulturna blaga

Piše Branko Lukačin
Prošlo je više od 5 godina, od kada je na internetu osvanula stranica ” Markuševec”- Online , koju je uredio moj sin Andreas, koja je nažalost zapostavljena iz tehničkih razloga i nezainteresiranosti Markusevčana, osim Marijana Kravaršćana, (za prilog ) kojemu se ovim putem zahvaljujem.

Popravak mlina u Bidrovcu

Za tu prigodu sam napisao nekoliko stihova, i snimio nekoliko fotografija Markuševca i okolice među kojima je i stari Ferenčakov mlin. Dok sam ga fotografirao usred zime, klopotao je taj stari mlin i povratio me u sjećanja moga djetinjstva, kad sam sa košekom na leđima nosio žitarice u mlin kod Sitara (Jakupa), i kod Hrena, kojih više nema. U jednom prilogu uz moju fotografiju piše da je gospodin Viduka obećao izraditi ili popraviti ” kolo” mlina i obnoviti mlin. Ovime bi htio potaknuti vlasnike mlina, iako znam da su teška vremena, da pristupe obnovi, da se ne uruši to malo kulturne baštine koja još postoji. Želio bih ovim putem pozvati naše mještane na inicijativu za obnovu mlina, a ja ću biti među prvim donatorima novčanih sredstava.Srušena prva pučka škola Markuševcu

Ne dajte da se izbrišu iz naših sjecanja naša kulturna blaga, kao najstarija škola na našem području, koja je srušena da bi tamo niknuo “starački dom”, od kojeg postoje samo skice Zagrebačkih arhitekata. Kome je smetala ta škola, (znam da je bila ruševna, ali u šikari nije nikog ugrožavala) zašto se nije zaštitilo samo pročelje škole kako se to radi u Njemačkoj, te da se ukomponira zgrada za Markuševečke starčeke koji će prije poumirati nego dočekati dom umirovljenika.!? Nadam se da će i gradski očevi otvoriti ovu stranicu i uočiti njihovo neznanje u organizaciji (najlakše je srušiti, a teško izgraditi). Neka poduzmu nešto da bi naša baština ostala zaštićena jer Markuševec (Sveti Šimun) ne postoji samo nekoliko godina.

Zaboravljeni zdenac ispod kapelice u centru
Sve one kojima je dostupna Arhiva grada Zagreba i okolice zamolio bi da na blog pošalju stare fotografije Markuševca na kojima je vidljiv zdenac ispod kapelice u centru. A za one koji ne znaju, kod zdenca je mramorna ploča na kojoj piše tko je taj zdenac i kada darovao Markuševcu. Ako je nekada na tom zdencu bilo nešto drugo osim betonske ploče, želio bi i za to potaći na inicijativu mještane, te da se uredi kao i u Vidovcu.

Bok Ivane,
Nisam zaboravio Markusevec , a ni nas blog , pa da ti se malo javim .
Vrijeme brzo prolazi , a sad jos brze od kad sam u penziji. Sad mislim samo na gluposti.
Bum se popravio pa bum opet nekaj napisal.
Puno pozdrava tebi i tvojoj familiji
Branko /19.12.2010/Na ispovijedi
“Velečasni, otpustite mi grehe. Zgrešil sam. Bil sam sa ženskom sumnjivog morala “. Župnik pita : “No, jesi li to ti susjed Jožek ?”
Da, Velečasni”
“Kako je toj ženi ime?”
“To Vam pa ne mogu reći, ne bih htio ukaljati njeno ime “
“Sada, ili kasnije ću saznati, i bolje ti je da mi kažeš odmah. Da li je bila Kranjčecova Kata ?”
“Ne, to vam ne mogu kazati “
“Da li je bila Kovačeva Pepica ?”
“Ne mogu vam izdati “
“Dorićeva Zlata ?”
“šutjeti ću kao grob.”
“A, možda Jelica Dudekova?”
“Velečasni, nemojte me ispitivati, ne ću vam reći”
“Da, sigurno si bio kod Grebenčeve Julke .”
“Molim vas velečasni, obećao sam da ne ću reći”
” No, jako si uporan Jožek. Zgrešio si, i za pokoru tri mjeseca ne smiješ na misu, i sada pođi u miru”
Vrati se Jožek u svoju klupu gdje ga je dočekao Francek, njegov najbolji prijatelj, i pita ga
“No kako je bilo ?”
“Super”
“Što si dobio ?”
“Tri mjeseca ferija, i pet novih adresa”

 

Pozdrav sa Oktoberfesta u Minhenu

Bok Ivane ,
najprije puno pozdrava tebi i tvojima iz Minhena, nadam se da ste uzivali i ove godine na Oktoberfestu.
Saljem ti nekoliko slika. Snimio sam ih radosna srca jer kao sto vidis na slikama ima Hrvata ovdje u Minhenu koji se ponose hrvatskim obiljezjima.

Pozdrav, Branko Lukacin /kolovoz, 2010/

 

Stari Markuševec na slici Ivana Lukačina

Sliku i tekst poslao Branko Lukačin

Bok Ivane, Evo jos jedna slika iz Markusevca na kojoj je moj brat Ivan Lukacin sa njegovom ponosnom Julkom u centru Markusevca 60-tih godina prošlog stoljeca. Julika, tak su zvali Olympiyu s kojom se moj brat dicio u Markusevcu kad je kod nas bilo malo auta. Uz Santeka aute su imali: moj brat Ivan, Zeba, Klenkar, zupnik Ivsic i jos nekolicina dobro stojecih koje se moglo na prste izbrojiti. Zgrada u pozadini je Drustveni dom Markusevec u 60-tim godinama prošlog stoljeca
Ostalo mi je u sjecanju, da sam prvu noc kad je brat dopeljal auto sa carine, spal na prvom sicu s glavom ispod volana i da mi je bilo jako zima, a v jutro sam ga isel prat jer je bil jako zmazan tj prasan.
Zahvaljujuci tom autu rodila se u meni ljubav za automehaniku i tak sam 1964 pocel u Univerzalu ispod istocnih tribina Dinama uciti zanat koji sam s uspjehom (5) zavrsio 1967.
Pa nek malo ova mladez vidi kakav je bio Markusevec nekad.
Pozdrav, Branko Lukacin

 

Branko Lukačin o slici i nazivu naselja Lukačini

Raspitival sam se kod moga brata Iveka i pokazal mu sliku od Simice, odma se je setil. Sad se i meni vratilo sjecanje na dane kad sam bio mali. To kaj se pitas gdje su to bili Petrovici na zabavi, bum ti sad odgovoril.
To kaj je na sliki nije nis drugo nego bertija i ducan kod Simice, a to je bilo tam na cosku gdje se skrece u ulicu Lukacini.
Ja se sjecam birtije a ducan je vec bil zaprt. Bile su tam zabave i svadbe. Ponekad su iznad terase u vrtu pekli odojke, a ja sam si od doma donesel kruha i na batine ga drzal tak da mi je mast kapala po njemu. Iznad te terase je bila hiza od Simice, (vidi se na slici) pa kad su Stefek i Ivek Simicini delali hize sve su to zrusili. Na sliki z desne strane je bila stara sljiva koja je visila na klanjec. Po klanjcu su Jezi slajsali drva iz sume. Taj se klanjec danas zove ulica Lukacini, jer kad su moji starci delali hizu, 60-tih godina prslog vjeka, dali su klanjec popraviti tak da se moglo s kamionom do nasega gradilista.
Kad je hiza bila gotova, zahvaljujuci Jelekovicima Franceku i njegovom bratu Lovri, koji su radili u mjesnoj zajednici i u maticnom uredu, dali su tom klanjcu ime po mom tati Stjepanu Lukacin (Plasiki). I tak su nastali ti Lukacini koji do tada nisu bili obiljezeni nikakvim znakom niti tablom. A svi su znali za Doljne i Gornje Lukacine. Doljni Lukacini su na potezu od Simice do Klinovca ,a gornji v Borovini od Petrovica pa do Hrasta prema Bibekovom bregu.
Puno pozdrava, Branko Lukacin

 

I djeca u vrtiću čuvaju tradiciju markuševečke narodne nošnje


Djevojčica Petra

Ivane, puno pozdrava iz Münchena,
Šaljem ti dvije slike (fotografirano 26.5.2010.) koje sam dobio iz Markuševca a koje su me neobično obradovale.
Zar može biti nešto ljepše nego ova mala dječica iz vrtića u Markuševcu obučena u našu narodnu nošnju.
Čestitam svim roditeljima, koji čuvaju naše kulturno blago, čestitke i tetama iz vrtića a naročito ponosnim majkama.
/Branko Lukačin/

 

Istiniti događaj z Markuševca

Setil sam se dečkuv koji su zmenu išli u školu , a denes ih ni med nami , da nam potvrdiju kak smo provodili dane naše mladosti.
Bile je te kad sme išli u 8 razred, god .1964., a zbile se na našemu groblju dok je još bila stara mrtvačnica na ulazu u groblje z desne strane uz Markuševečku cestu.
Bile nas je par, kak su nas zvali “Utovčana“ ali ni bil ni jen iz Utovca. I kak smo več onda na veliko vlekli (pušili) neki Ibar , a neki Zetu ili Primorku, trebalo je otijti i na groblje u mrtvačnicu, pokazati jen drugumu da se ne bujime i biti nutre dok po ceste ne dojdeju naše dekle, (dekle z našuga kraja, Zorica Kravarščan i Branka Novak) a mi trebali iz mrtvačnice ziti vun .kad ih na ceste čujeme da bi mi nje splašili.
Bili sme tri: Ivan Kravarsčan (Kravica), Dragec Lukačin (Lukica) i ja. I tak sme se mi uputili po štenga na groblje i ravne prema mrtvačnice da bi se mi nutra skrili. Neznam teri je bil prvi, uglavnom nisu vrata bila do kraja zaprta, viedeli smo to od svetla s ceste (vec smo imali uličnu rasvetu ). Otpiramo ti mi vrata, kad se najemput nekaj zdiglo i mi bris po štenga na cestu i gledime na groblje kaj je to?, kad ono Ivan Kršić (Švaba) zide za nami i pita nas kuj mi delame na groblju i da je on štel preplašiti druge dečke iz škole koji su šteli iti u mrtvačnicu kak bi pokazali da se ne bojiju. Tak sme ti mi splašeni od Iveka počakali naše dekle pod lampum pri groblju,

Ivan Kršić (Švaba) je nažalost stradao tragičnim slučajem (mislim u 22 godini života), a Dragec Lukačin i Ivan Kravarščan preminuli su od bolesti . Neka im svima bude laka zemljica. Morti se bu i nas neko setil.

Pozdrav, Branko Lukačin

Uspomena na prvu Sv. Pričest iz 1946 i župnika Mirka Ročića

Šaljem ti ovu sliku koju čuva moj brat Ivek
Pozdrav, Branko Lukačin

Mirko Tot – Sjećanja

Da Markuševca nema, netko bi ga morao izmisliti

Piše Mirko Tot /13.02.2011/
Belina pita, kokos kifle, vanilin cvjetići, londoner kocke, išleri, žarbo pita, kuglof, slatki domino, a pogotovo domaća makovnjača, pa orehnjača! To je samo mali dio kreacija naših marljivih Markuševčanki. Promatrao sam ih na nedavnoj svadbi, obučene u bijelo i čisto rublje, uredno izfrizirane i dotjerane, kako sa ljubavlju i zadovoljstvom dekoriraju svoja remek djela, stavljajući to na svečano pripremljene tanjure. Šteta je uzeti i jedan komad od toga, pokvariš sliku, oku uskratiš užitak, rušiš optiku i uloženi trud u tu dekoraciju za svačiji okus i užitak, a majstorice sa strane, poluskrivečki, znatiželjno promatraju nas i naše reakcije divljenja i uživanja njihovog stvaralaštva.
Tek kada gost gostu šaptom pohvali kvalitetu, što dobrom oku našim ženskama ne može izbjeći, pridružuju se ostalim gostima i svadbenom veselju, zadovoljne i ponosne na uloženi trud.
Zahvalnosti radi, vesela i uvijek raspoložena domaćica, potrudi se da u par flaša jegermajstera ponovno «uđe zrak» a mi “ostali” pred brdom janjetine i odojka nazdravljamo sa Sačićevom graševinom, dok harmonikašu bubre džepovi od naših papirnatih poklona za dobru svirku i raspoloženje.
Pozdrav rodnom kraju

Sjećanja

Piše MirkoTot

Ide li se uz Trnavečki potok, koji se kod Ročića spaja sa Bidrovečkim, uzvodno prema Sljemenu, skoro ukopan u brdo sakrio se zaselak Toti, rodno mjesto mog oca, nažalost davno umrlog.

Produljimo dalje uz potok, u ona vremena, bistrom i čistom pitkom vodom, evo nas na “Pečinici”. Početkom “šezdesetih” izvor skromne zarade par radišnih Trnavčana. Tu se dinamitom rušila kamena stijena i tu je par naših “muževa” a zvali smo ih “mineri” zarađivali da prehrane neki i velike obitelji.

Nas par balavurdije željni da i mi nešto zaradimo, malo ovečim “kladivcima”, nasađene na nešto dulja držala, da se ne moramo toliko saginjati, tuckali smo po tim kamenim gromadama da bi ih stuckali u manje komade veličine šake. To se onda mjerilo na kubni metar kojega nikako da nakupiš. Naših par domaćih “furingaša” odvozili bi to konjskom zapregom do “glavnog odredišta” do posljednje stanice Pionirske željeznice u Markuševečkoj Trnavi. Tu bi se taj “tucanik” kako smo ga zvali, utovarivao u posebne vagone i prevozio do Dubrave. Pionirska željeznica bila je ponos našeg kraja i cijelog Prigorja. Bili smo povezani željeznicom sa gradom dok su tada naši Markuševcani «cipelarili» do Tunela

Poslije ratna vremena su bila jako teška i malo tko je bio u radnom odnosu. Na jesen smo brali kestenje i mijenjali u Posavini za brašno ili kukuruz. Vozeći se preko Save sa skelom, od straha je moja majka “rupcem” zavezala oči. Kad smo pristali na drugoj strani, vozeći se par minuta, pita moja majka Juru, svoga muža “Jura jesme li već došli v Ameriku,”

Nas desetak đaka osnovaca iz našeg kraja, sve redom tada odlikaši pohađali smo od 5 do 8 razreda prestižnu školu u Pionirskom Gradu koja je bila namijenjena za najbolje đake iz čitave Hrvatske. Nas koji smo dnevno putovali svojim kućama zvali su Granešincima, po obližnjem mjestu Granešina. Ostali iz udaljenih krajeva živjeli su tu za tu svrhu napravljenim kućama. Nastava je bila za one prilike vrhunska. Za svaki predmet, fiziku, kemiju, prirodopis, zemljopis imali smo posebne prostorije kabinete.

Tko je bio marljiv mogao je tu mnogo naučiti. Za veliki odmor, večinom poslije drugog sata nastave, dobivali smo besplatnu hranu. Sjećam se kao da je danas žuto-crvenog sira, pakiranog u sanducima kao i marmelade pakirane na isti način. Bila je to Američka pomoć posljeratnoj Jugoslaviji. To mi je bilo najdraže doba u životu. Sjećam se: Dokuša Mirka, Pisuljak Slavka, Ferenčak Branka, Jeleković Franje, Jantol Ivana /najboljeg đaka/. IzPopovca je bila Čuček Dragica a iz Vidovca bili su Tomo i Slavko. Ako sam nekog zaboravio, neka oprosti. Svi smo putovali Pionirskom željeznicom.

PS Ivane, hvale je vrijedno da njeguješ i aktualiziraš Website-Markusevac, koji prelistavam često a pogotovo kad me spopadne nostalgija za rodnim krajem.

Puno pozdrava do sljedećeg javljanja. /Mirko Tot/

 

Sprevud (Sprovod)

Foto arhiva Lidija Kralj: Sprovodna povorka prolazi središtem Markuševca 1969. god.

Če si bil bogat ili pak sirumak kak i svi ostali, sprevud nisi mogel izbeči. I to tvoj osobni. Ali nemuj biti razočaran s onima kojima si ti išel, ti ti nisu došli, ali zate svim ostalima budeš napravil vražuga posla pogotovu ak si mrl sdruge strane MEDUCINA, recimo u Trnavi ili nedaj Bog jos dalje, pri Vuljaru ili Cebicu, i ak si kojim slucajem mrl negdje poslije drugog svijetskog rata, recimo, pedesete ili pedesetpete.

Tebe se rijesiti i odpremiti na vjecni pocinak, e dragi moj, to ti je bila avantura. Prvo ti se uzela mjera, metar i sedamdesetdva, onda se otislo tisljaru, rekla se mjera, da bi se on odmah poceo zaliti i reci da nezna jer ima tak duge daske, ali se bu nekak snasel. I kad se kladivec zadnji put oglasil iznad cavla, i tebe u narodnoj nosnji prekrizenih ruku, a najblizi, uobicajenim zapomaganjem oznacili, sad je definitivno gotovo i sad se krece prema Markusevcu i kad su dva para jakih i sirovih domacih muzeva tebe prebacili preko ramena, dvojica na lijevo a druga dvojica da desno, pocinje odiseja putovanja
.
Na celu “prvi kriz” ukrasen cistom svilenom maramom a u ruci mladica iz obitelji pokojnika, da vodi povorku.Od silnih rupa na cesti, pune vode, blat, konjskih i kravljih izmetina, ta cetvorice muzeva ispod tebe jedva da su mogla drzati korak uz korak.Jedan je morao rupu zaobici sa lijeve strane, drugi sa desne tako da bi teret na momente bio neravnopravno rasporeden.Uz usputnu molitvu to se nekako i nije toliko primjecivalo jedino ti nisi imao svojega mira. Koprcao si se sad na jednu sad na drugu stranu. To bi i nekako islo da nije bilo Meducina.

Sjecam se Jure koji je lijes nosio napred, na desnom ramenu, i Mirka, otraga desno na lijevom ramenu, sa jos dvojicom, kako su cipelama upadali u blato, cistu ilovacu, do koljena, da bi uz mnogo truda iscupali noge i uvalili ih ponovno do koljena u blato. Psovanje im je bila navika od kako su prohodali, a sada se skoro ugusili uzstezajuci se od psovke hodajuci samo par koraka iza svecenika.Kada se mladic sa “prvim krizem”u ruci popeo na najvisu tocku Meducina i mahao krizem zvonaru na tornju simunjske crkve dajuci time do znanja da se sprovod priblizava, sva cetvorica ispod lijesa stajala su bespomocno do koljena uvaljenih u blato dok su ostali zaobilazili. Jura, naprijed lijevo, i po tezini najjaci od cetvorice, zaboravio je na sustezanje i lijepo ponasnje, dao si oduska dusi zbog tereta i nemoci u kojoj se zatekao, skoro guseci se, opalio najmasniju psovku iz svojeg bogatog repertoara. Svecenik se nakratko trgne, imajuci razumijevanja za situaciju i pojaca glas molitve sto su drugi prihvatili i nastavili borbu sa blatom uz staru krusku koja je godinama rasla uz raskopanu i od kise raskvasenu cestu do zadnjeg pocivalista.

Zato, dragi moj prijatelju, da nisi umro dok se cesta nije asfaltirala bio bi prezivio i Juru i Mirka i drugu dvojicu koji su u ona vremena psovali imajuci tebe na ledima.
Pozdrav rodnom kraju, M.T

 

Pismo rodnoj grudi


Pogled iz Rastine na naselje Ročići, u sredini vidi se rodna kuća Mirka Tota


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava u gornjem dijelu, Ročići, Jurkovići, Toti


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Petari, Kormani


Foto Mirko Tot: Mark Trnava Šanteki


Foto Mirko Tot: Mark. Dubrava Pisuljaki, Hercegi


Foto Mirko Tot: Ulica Mark. Dubrava, u pozadini ulica Vida Ročića u Meducinu


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Križanje, Ciki


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Kržanje

Kada te promatram sa susjednog brezuljka, u ovo doba godine okruzen zelenilom, vockama tresnje,sliva i krusaka pa po koja marelica ili breskva jako mi nedostajes, rodni kraje. Drveca su veca nego sam ih ostavio, fasade na kucama sarolike, tu je i asfalirana cesta, obnovljeni nas mlin, samo mi nedostaju moji roditelji mnogo mojih susjeda s kojima sam se druzio, i ostavio.Citam njihova imena na mjesnom groblju, promatram slike uklesane u mramor neke i u nasim starim narodnim nosnjama.

Pa kada su nas napustili, kada su umrli? Tece li vrijeme zbilja tako brzo da ja uopce ne primjecujem, dnevni dogadaji iz rodnog kraja koje smo uvijek svi znali projure pokraj mene a da me se uopce niti ne dotaknu. Predaleko sam da bi prisustvovao zivotu mojeg Prigorja.

Ponovno vratim pogled u dolinu, otkuda najednom svi ti auti,mopedi, pa gdje su nestali konji, zaboga? Gdje je zvuk “bica” kojim su nasi “foringasi” parali nebo da konju daju do znanja, trgni se, zapni svoje snage, potrci. Ne cujem ni jednu kravu da “zatulji”, nema ni njihovih “kolaca” na cesti koji bi se jos dimili ako bi upravo prosle vracajuci se sa ispase. Gdje je toliki lavez pasa?. dali je sve nestalo?

Glas kukavice sa oblisnjeg brezuljka, grlice svojim gukanjem zavode partnere, vrane nadlijecu iznad mene a i puz kojeg sam opazio pokraj staze izgleda kao i prije. Zvuk i miris ciste prirode ostao je isti kakvog sam prije mnogo godina pospremio u moja sjecanja a ostalo se mnogo promjenilo.

Tamo gdje su nam pluca udahnula prve cestice zraka, tamo gdje smo se penjali po drvecima i preskakali potoke, tamo gdje smo se ” igrali doktora” tamo je pravi dom. I ako se toga rado sjecamo i ceznemo za time onda smo pravi i ISKKRENI DOMOLJUBI.

Pozdrav rodnome kraju, M.T.

 

Zapažanja iz rodnog kraja

Sjedim susjed i ja uz samu cestu uz svjeze natocenu “zuju” zasticeni krovom od jarkog sunca i cudim se jeli je moguce da sin toliko nalici na pokojnog oca kojeg na zalost nisam uspio ispratiti na posljednji pocinak. Sija, podbradica, glava sa malom celom u sredini, stas, visina, govor, kretnja. Isti njegov pokojni caca koji nam je odsvirao tolike svadbe “pobrao” u rezovima svoje harmonike toliko dinara od nas raspjevanih i razveseljnih. Nije ju rastezao do kraja tako da su rebra ostala blizu i tek onda kada su rezovi bili popunjeni, rastegne svu sirinu svog istrumenta da bi guslar na cas utihnuo i uvjezbanim pokretom ubrao nasu zahvalu za stimung koji su nam priredili.

Pristane jedan auto na drugoj strani ceste uz sam potok, vozac se pridruzi stolu, od uzbudenja i zelje da cim prije isprica svoj dozivljaj, mene skoro niti ne primjeti. Pomislio sam,- ajde pusti ga, poznaju se, nek se covjek istrese.- Zamisli, to se nebi nikad nadao- zapocne dosljak,- znamo se sto godina,nikad si nismo rekli krivu rijec, frajer se podpuno oglusio na moj mig.

Gruntam o cemu bi se to moralo raditi. Dali je stvar toliko vazna, moram li i ja prisustvovati njegovom jadikovanju, da se maknem i ostavim ih same, mogli su se povuci u lokal i biti medu sobom. -Da se nije radilo o cemu se radilo, ajde jos nekako, nastavi uzbudeno, imali smo stvar sto posto u rukama, da nije zajebo stvar, a da mu prigovorim nebi priznao za mater bozju-. Ja i dalje sjedim mastajuci o razlogu njegovog izljeva srdbe. Dali se netko potukao,imao sudar i trazi svjedoke.

Espeso priljubi usnicama ali ne srkne i nastavi. -Cak i kibici su na mojoj strani.- Glas mu se pojacava da bi ono sto hoce reci dobilo na snazi i bilo zapamceno.- Zamisli, radilo se o odojku i igram pik asa, on puni sa osmicom a desetku zadrzi, a zna dobro, igramo zajedno godinama, da mi je as suh. Popizdio sam, bacim sve te madarice od sebe i posaljem ga znas po prilici kuda i od poslije ne razgovaramo, a on je kriv ne ja.

Odahnulo mi je, makar sam bio u strahu da cu biti svjedok nekog nemilog dogadaja, a on se tek sada kada si je dusi dao oduska obrati meni sa namjerom da me necim pocasti. Mislim si, kakove “velike” probleme imaju ljudi i drago mi je bilo da se radilo samo o jednoj BELI.

Pozdrav rodnom kraju, M.T.

 

O prezimenu Ročić

Želja kod pisanja ovog eseja o Ročićima bila mi je unijeti u tekst malo vedrine i humora . To mi je i bila svrha. Koliko sam u tome uspio vidjet ćemo po reakcijama čitatelja. /Mirko Tot/

Ne znam koliko prezimena, domaćih, ima u našoj župi, preko 40 sigurno. Ako počnemo sa sjevero-istoka: Cebići, Punjeki, Ferenčaki, Caplići pa sve do “preštimanog” Bačuna i njihovim čestim prezimenom Jurin,a da niti ne nabrajam mnoga prezimena naših sugrađana, koji su imali “hrabrosti” pred oltar odvesti domaću pucu Šimunčicu.

Niti jedno prezime se ne pojavljuje toliko često u pozitivnom aspektu kao prezime ROČIĆ. Samo polako gospoda koji se prezivate Ročić, da vam se radi toga rep ne podigne previsoko. I ja sam po majci Ročić pa upravo radi toga sumnjam da to sa inteligencijom ili kakovim drugim izvanzemaljskim čudima ima ikakve veze. Ili možda?

Da malo” isprovociram “moje drage Šimunčane. Dali smo ikada imali svećenika u našoj crkvi s prezimenom Habuš ili možda Puntarić. Nema ga. Eto vidiš. Ali ga je bilo sa prezimenom ROČIĆ. /pitajte danas osamdeset godišnjake / oni bi se morali sjećati. Mirko Ročić bio je svećenik u našoj župi dugi niz godina u tzv. Staroj Jugoslaviji (Kraljevini Jugoslaviji).

Jeli je kojem Šimunčanu sa prezimenom Topolovec ili Tot, u bivšoj državi Jugoslaviji prilikom sahrane položen vijenac na grob, i to od samog druga Josipa BrozaTita predsjednika Federativne i Socijalističke Jugoslavije. E, nije. Ali poznati jugoslavenski reprezentativac u biciklizmu imao je tu čast. Poginuo je nesretno prilikom utrke u Egiptu. Zvao se Ročić. Vid Ročić.

Imam ja još nešto ispod šešira. Na današnji jadni Dinamo, prije u zlatna vremena, kada se od navijačkog zanosa talasalo Maksimirsko jezero i savijale jablanove grane preko puta Maksimirske ceste iza istočnih tribina, imali su predsjednika NK Dinama, zvao se Ročić. Vid Ročić, isto kao legendarni biciklista Vid Ročić. Za vrijeme bivše države djelovalo je vrlo uspješno poduzeće, PP.Maksimir u kojem je on bio prvi glavni direktor. Opet Ročić predsjednik općine Maksimir, mnogo, mnogo godina. Vid Ročić kojem ovom prilikom želim da pobijedi bitku koju vodi sa zdravljem.

Skoro sam zaboravio, mog rođaka Štefa, narodnog zanesenjaka i veseljaka, začetnika svega onoga o čemu danas govorimo pod pojmom “Očuvanje narodnih običaja i baštine Markuševečkog kraja” Pa naravno! Ročić.

I da dalje ne dosađujem. Kako se zvao vlakovođa Pionirskog vlaka koji je vozio na trasi Markuševečka Trnava – Dubrava? Pogodite! (odgovor Franjo Ročić Unter)

Za utjehu vama čitateljima a i meni. Ovo su bili samo slučajevi, ili “coprije”, kako hoćete. Ako se kojim slučajem desi da Ročići daju još i astronauta onda ne vjerujem u ništa više. Ali ne smetnimo sa uma, ovdje nisu nabrojani svi Ročići koje bi trebalo spomenuti, ima ih još, ali o njima drugom prilikom.

PS: Uh! Opet Ročić! Majstor ovog bloga, Ivan Ročić. Sada mi je tih Ročića polako dosta! Pazite kod pisanja ovog prezimena. Prvo dolazi tvrdo (Č) a onda mekano “Ć”

Pozdrav rodnom kraju, Mirko Tot,

 

Sjećaja iz djetinstva – Ratna 1945.

Za neke događaje iz mog sjećanja bilo bi štetno da odu u zaborav, a živih svjedoka iz tog vremena ima sve manje. Zato ću si dati truda da ta sjećanja prikažem meni na najobjektivniji način, a razlog je, da su se te stvari dogodile skoro ispred našeg praga, točnije, u Kumarnjaku, na cesti ispred Meducina, ako se vozimo iz Trnave prema Markuševcu.

Mnogi od nas se sjećaju, kada smo se na dan mrtvih vraćali sa našeg mjesnog groblja u Markuševcu natrag u Trnavu, da su upravo na tom mjestu, podalje od ceste, bile upaljene svijeće. Šaputalo se, uobičajeno u doba komunizma, da je tu poginulo nekoliko Nijemaca i Ustaša.

Sjećam se pričanja mojih, već davno umrlih susjeda, Naceka, Miška, Mike, strine Jane i Jelke kao i mojih roditelja, događaja pri kraju drugog svjetskog rata. Sjedili bi, nakon što su prije kretanja na počinak nahranivši ono malo blaga što su imali, uz toplu domaću peć, naloženu sa suhim bukovim i hrastovim bremenima sakupljenim tokom čitave godine na Sljemenu. Na našem Sljemenu, koje nas je grijalo i hranilo. Tu smo sakupljali drva za ogrjev, tu se sakupljala “lestina” za prostiranje ispod blaga, koprive, šumske jagode i bobice, visibabe i vrganji. Tu smo se mogli i napiti čiste prirodne šumske vode.

Sjedili bi i pričali o svemu i svačemu, a meni kao balavcu ostalo je u sjećanju:
Po završetku rata, da bi izbjegli kaznama i osvetama partizana, kretala se veća kolona Nijemaca i kolaboranata Ustaša, prema spasonosnoj Austrijskoj granici. Zaobilazeći Zagreb, našli su se u toj maloj kotlini a na dometu partizanskih topova smještenih na Medvedskom Brijegu. U toj pucnjavi i metežu pobijeno je mnogo ljudi, konja, i magaraca koji su služili za nošenje i vuču naoružanja.

Neki od ustaša, da bi spasili glavu, razbježali se po okolnim selima prema Jordanićima i da bi i tu “usput” pobili par domaćih muževa. Uz cestu je ostalo mnogo mrtvih ljudi i životinja, a domaći ljudi, među njima i moj otac, bili su prisiljeni to sve poravnati sa zemljom.
Ne sjećam se, dali je itko pokušao, barem sada u našoj Hrvatskoj, pokazati interes da se to rasvijetli. Evo poticaja za to.
Pozdrav rodnom kraju, Mirko Tot

Nostalgija za starim Dinamom

Maksimirska cesta, stadion Dinama.Tu se vozikamo skoro svaki dan. Za nas iz sv. Šimuna jednom je sa lijeve, drugi put sa desne strane.
Još dok su istočne tribine bile sasvim niske, penjao sam se na jablanove iza njih, ogrebao sve noge i ruke da vidim Luku Lipošinovića, Ivicu i Dragu Horvata, Dražu Jerkovića, Vladimira Bearu, Tomislava Crnkovića i ostale, takvi se nikad više nisu pojavili na Maksimirskom travnjaku.

Sjećam se 2:1 protiv Vojvodine kada je Luka zabio drugi gol. Povijale se hrastove grane u Maksimirskoj šumi, zatalasalo se Maksimirsko jezero, slonovi i pavijani u Zoološkom vrtu dobili slom živaca, a i Bukovčani i cijela Dubrava čuli da je pao gol.

Dinamo je bio ZAGREB-HRVATSKA.

Danas, niti se ne okrenem vozeći se pokraj stadiona.Igrači govore petnaest jezika, broj gledaoca bi stao u poveću telefonsku govornicu a i da odem kojim slučajem morao bi ponijeti kacigu i pancirku.

Priznajem: Ja sam NOSTALGIČAR.
Pozdrav rodnom kraju! M.T.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.