Zvonko Šimunjak – Nostalgija

Zvonko Šimunjak

Ja i župnik Krešimir Ivšić

Epilog

Moj prilog o velecasnom Kresimiru Ivsicu mogli bi svrstiti u rubriku o „Starom Markusevcu – Poznati ili zasluzni markusevcani” ili jednostavno receno, ljudi koje su skoro svi Simuncani poznavali bez obzira na njihov osobni predznak.Prilog je nastao iz dubine mojeg vec pomalo mutnog sjecanja, kada sam kao dijete, djecak, izmedju devete i dvanaeste godine, skoro savaki dan bio u crkvi; Kada je zupnik skupa sa mojom mamom kovao planove za moju buducnost. “Prvo u sjemeniste, a posle bumo videli” znal je zupnik reci.

Nista mi nije bilo tesko. Imponiralo mi je da se jedan tako vazan covjek interesira za mene malog klinca. Bil sam prvi pred crkvenim vratima, cak i prije Stipice. Jedino je zvonarica od Krsica dolazila ranije zvoniti.
Pomagal sam joj pri zvonjavi, a kad je vidjela da to meni ide i da redovito dolazim dala mi je dvadeset Dinara za svaku jutarnju zvonjavu – cak i za “Zornicu “ -. Ona nije vise dolazila rano, a ja sam si za te novce uvijek kupil pogacu kod Ljube “Paradajzove” i stangu sarenog zukera.

Sve je to tako lijepo islo sve dok priroda u nama ne pokrene proces promjena. Od djeteta-djecaka napravi mladica-muskarca. Sama pomisao da kao sjemenistarac ne smijem imati djevojku, a kao zupnik zenu, nije mi bila prihvatljiva i moja vizija, moje buducnosti nije se vise poklapala sa planovima zupnika. U meni nije vise gorjela vatra, cak je i mali plamicak poceo titrati i mogao se svaki cas ugasiti.

I zupnik je primjetil da nisam vise onaj mali “Zvonkec”, koji prije svake mise cita naglas liturgiju da ne bi sto zaboravil. Zbunjenost u mojoj glavi bila je sve veca, a Draga Matacunova je bila ravna ljepoticama sa filmskog platna. U usima vise nije bio pjev andjela vec su se javljali demoni kojima su nas plasili i govorili su nam: ”Ak njih slusas i onu stvar radis, onda ces oslijepit”.

Tako jednog jutra pri “Ranoj Mejsi” za jednog pokojnika napravio sam neku gresku tako da su se i prisutni morali nasmijati, a zupnik je pocrvenio u licu. Meni su noge zaklecale i sve sto se dalje zbivalo nestajalo je zamagljeno u tunelu moje svijesti.
Misa je nekako zavrsila i stigavsi u Sakristiju sjeo sam se za mali pianino, na kojem mi je zupnik davao satove sviranja. Podigao sam teski drveni pokopac, a zupnik iza mene udari po poklopcu koji uz tresak padne i zamalo mi prste zdrobi. Dade mi kathekizam i veli: “Prvo nauci ovo”. Presvucem se, izadjoh iz sakristije i za sobom sam zatvorio vrata. Bio je to moj zadnji direktni susret sa zupnikom.

Ako jedan dasak vjetra ili zamah krila jednog leptira moze utjecati na klimu u citavom svijetu onda sigurno i jedan “susret “ moze obogatiti i usmjeriti smisao tvog zivota.

Ja sam zahvalan zupniku Kresimiru Ivsicu za taj susret sa njim.

Zvonko Simunjak

Više o župniku Krešimiru Ivšiću iz pera Zvonka Šimunjaka pročitajte u rubrici Portreti naših mještana >>> u pasusu Krešimir Ivšić župnik markuševečki od 1955. do 1989. g.

Nostalgija ne, mozda bas ne nostalgija, ali …

Bok Ivane, moja generacijo,
U tvojem zadnjem javljanju pises mi da se u mojim tekstovima osjeca nostalgija.
Nostalgija, ……. ne, mozda bas ne nostalgija, ali naravno da sam se zamislio nad tom rjecju i sada razmisljam o njoj i pokusavam prodrijeti u dubinu smisla te rijeci, tog pojma i u slijedu svih mojih sjecanja trazim mjesto u koji bi ona, poput nekog kljuca usla i otvorila mi svijet mojih sjecanja, moga djetinjstva.
Takvo nesto desilo se u prici “Alica u zemlji cudesa”.
Za razliku od te divne bajke, moj zivotni put nema karakteristike jedne bajke. To je put jednog covjeka, pomalo radoznalog i uvijek spremnog da prihvati novo ne odricujuci se starog. Ni jednu stanicu mog zivota ne mogu nazvati “ceznjom”. Ipak, Kada u mislima stignem na jednu od njih, zastanem, pustim da me draz maste oblije, da prostruji mojim tijelom. Misao je jedini nacin putovanja, brzinom svjetlosti, izmedju prostora i vremena. To je vremeplov iz kojeg ponekad silazim. To cinim i sada. Silazim na jednoj stanici moga djetinjstva.
Markusevec je moje djetinjstvo. Prolazim u mislima po svim tim putevima i stazama od Bacuna preko Rijeznice i Jarka, slusam zubor potoka Mrzljak. Prisjetih se vjestica i mojeg “susreta” sa njima. Kucam na vrata Stefa Pindeka. Pred pragom navejano lisce, a izmedju štoka i vrata ispleo pauk svoju mrezu kao cuvar vremena. Vidim da na ova vrata vec dugo nitko nije usao. Preko puta kapelice Srca Isusova, iz Sitarovog Melina, dopire miris frisko sameljenog kukuruznog brasna. Hmmm… sto bih si rado pojeo krisku kuruznog kruva, ili ga zalio sa kiselim mlijekom, a tek zlijevka. Krenem Vumeljem pored svoje kuce; Zastajem, osluskujem u nadi da cu cuti neki, samo meni poznati glas, zvuk ili bar mijaukanje nasega macka. Da ce mati otvoriti vrata i pozvati svog Zvonkeca, kojeg vec dugo nije vidjela, da udje.Tisina je, a kuca kao da mi prkosi. Zatvoreni prozori i vrata su kao zatvorene usne moje majke koja ne zeli pokazati bol samoce. Neda, da moja, u njoj zatvorena sjecanja i osjecaji prodru do mene. Ipak osjecam da me znoj oblijeva, trnci mi se podizu po kozi, oci mi se pune suzama, a u grlu me steze. Sto da velim toj starici, nagrizloj vremenom, kako da joj zahvalim na svemu, na toploti ognjista i mojem divnom djetinjstvu. Osjecam tugu, tugu sto sam je napustio skoro prije pola stoljeca na milost i nemilost susjeda i vremana, ali nostalgiju, ne, nostalgiju ne osjecam. Uvijek moram nekud zurit. Cak me i u mislima tjera zurba, pomanjkanje vremena, a vrijeme je vjecnost. Trebalo bi ga biti u izobilju; pa zar mi nismo dio vjecnosti? Ne nismo, bar ne na ovom svijetu. Treba ici dalje. Krenem Brezovankom i Descevcem, zastanem kod Lideja da posjetim prijatelja Canzu, a onda stazom kroz Prostjesinu prema Trnavi. Spustam se prema Rocicima i zastanem kod kapelice sv. Vidu.
Uvlacim se u uski prolaz izmedju gostionice i kapelice, gledam u reljef Majke Bozje. Osjecam ne samo skucenost prostora vec i tjeskobu svojih misli. U glavi mi pocinje film sa kraja pedesetih.
Mala sakristija pored kapelice. U njoj ja, zupnik Kreso Ivsic i moj ministrantski kolega Budek Stjepan. Tjesnost prostorije nas ujedinjuje. Osjecam nervozu mojeg kolege, a i meni je srce skocilo u grlo. Zupnik to primjecuje. Daje nam upute, ohrabruje nas: “Decki se bu v redu”. Zna da je to nase prvo ministrantsko sluzbovanje. Prvu pricest imamo iza nas.
Liturgija je na latinskom.
Gloria in excelsis Deo
et in terra pax hominibus
bonae voluntatis.
Laudamus te, benedicimus te,
adoramus te,glorificamus te.
Gratias agimus tibi

Malo ljudi stane u kapelicu. Zato je vani sve puno. Novo postavljeni crkveni zbor, a s njim i svi vjernici pjevaju, nadglasujuci zubor trnoveckog potoka i klopotanje Rocicevog Melina.
Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.
Blažena si, jerbo sva si čista,
zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista,
noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi čiste ljubavi nam žar.

Prepoznajem glas svoje sestre Dragice. Onako pognute glave, kriomice ispod oka trazim svoju mamu. Najdem je u vuglu kod vrata. Drzi za ruku mog mladjeg brata Branka, a sestra Barica stoji uz nju. Pogled majcinih plavih ociju govori mi da je sretna, ponosna je sto njezin Zvonkec stoji pred oltarom, a kcerka andjeoskog glasa pjeva u zboru.
Ivane to je samo jedan frgment mojih sjecanja iz djetinjstva. Kad bih pisao dalje napunio bih ti blog do vrha. Mozda kojom drugom prilikom, ako se pokaze neki povod, ak me netko ili nesto povuce za jezik.
Srdacan pozdrav tebi i svim Markusevcanima.
Zvonko Simunjak

Hermann Hesse
“Muskarac od pedeset godina”

Stovani gospodine Rocic,
Ne znam kakav su utisak ostavile fotografije iz moje arhive na posjetitelje Blog-a i vas osobno. Ne bih zelio da stvorim dojam narcistoidnosti.

Naravno da sam na svakoj slici i ja i da dogadjaji vezani uz te slike su
moji osobni dozivljaji, moje subjektivo vidjenje tog vremena.

Mene u Markusevcu skoro nitko vise ne pozna niti ne znaju da postojim, poneki me se sjecaju, ali to sjecanje je dosta izblijedjelo.

Vidim da profesionalno i znalacki vodite ovaj Blog a ipak ste samo
volonter entuzijast. Bas to mi se dopada i ne bih zelio da vam upropastim vas trud. Zbog toga vam necu zamjeriti da me stopirate uz jedan odredjeni “Feedback”.
Nakon sto sam se javio Carliju pada mi napamet da sam ja ipak izbrisan iz sjecanja Markusevcana i da su godine ucinile svoje. Da bi me netko ipak prepoznao kad se pojavim u Markusevcu, saljem jednu svoju sliku novijeg datuma sa pozdravom i posvetom mojoj generaciji Markusevcana.

 

Moj omiljeni njemacki pisac i pjesnik je nobelovac
Hermann Hesse (1877 – 1962)

Muskarac od pedeset godina Od koljevke pa do groba
To ti je pedeset doba,
a onda pocnes da umires.

Propijes se poblesavis,
zapustis se, poblentavis,
i kosa ti ode k vragu.
Zubi ti ispadaju, a umjesto da uzivas
mlade cure si prizivas,
citas knjigu od Goetha

Ali jednom prije kraja
uhvatit cu si jedo curce,
Svjetlih oci, kovrdzave kose,
prigrlit ju njezno u narucje svoje,
ljubit usta, grudi, lice
podic cu joj haljinicu i skinuti gacice.

E pa poslije u ime Bozje
I smrt me odnijet moze. Amen
/preveo Z. Simunjak/

Jos neobjavljeni prijevod posvecujem svojim markusevackim pajdasima iz sezdesetih. /Srdacan pozdrav, Zvonko Simunjak/

 

Markuševec na HTV1

6. kolovoza 2009. na HTV1 u sklopu emisije Hrvatska u živo televizija se povremeno direktno uključivala u prijenos iz Markuševca. Emisiju je u Njemačkoj odgledao i Zvonko Šimunjak. Evo njegovog pisma na tu temu.

Bok Ivane,
eto prije nego sto krenem na spavanje pa rano ujutro na put, bacio sam pogled na Blog. Bas mi je drago da si stavio jucerasnju emisiju onako po poglavljima da si svako pogleda ono sto ga zanima.

Obradovao sam se vidjevsi Stefa Rocica u prilogu o Mlinovima. Da ostario je, pa isto kao i ja. Moj problem je u tome da su u mojoj glavi uglavnom likovi iz mladih dana, pa gledajuci sinoc sve te ljude na TV-u dodje mi kao da vidim u njima njihove starce, a moji pajdasi i pajdasice samo sto se nisu pojavili iza vugla sa tamburama i pjesmom.
Kolike slicnosti, kolika zbunjenost u mojoj glavi.

Mora da se u Markusevcu moralo nesto desiti 70-tih ili kasnije, jer slusajuci predstavnike drustva pa i same tamburase, a posebno 1. primu Lada (u mojem sjecanju malog “Krcka” mislim da su ga tako zvali), sve je to tamo sa Tamburama pocelo pocetkom 70-tih sa Antunom Baricem u ono vrijeme bracist u Ladu.

Pa zar se 70-tih godina tim deckicima nije reklo u cije su stope oni stali. Odgovorno tvrdim “Da nije bilo nas ne bi bilo ni Ex Panonije, ni Gazda i svih ostalih”

Da je prvu Bisernicu u Markusevac donio Stjepan Rocic. On je svirao na njoj i svojom svirkom pokusao je pobuditi interese kod nas. U tome je i potpuno uspio.

Nas prvi Ucitelj sviranja bio je Ivica Potocnik, najmladji od troje brace Potocnik. pitajte Krcka dali su mu ta imena poznata. Kad Ivica Potocnik odlazi u vojsku, dovodi Antuna Barica Baju i preporucuje nam ga. Jedno vrijeme radili su zajedno. Ivica nas je poducavao tehnici sviranja, a Bajo teoriji, notama.

Na inicijativu Ivana Jantola i Stefa Rocica, uz svesrdnu podrsku direktora skole druga Franjevica, osniva se tamburaska sekcija u Osnovnoj skoli Markusevec. Kad je Bajo bio sprijecen onda sam ja uskakao i vjezbao sa klincima.

Gledajuci iz daljine na svoje rodno mjesto, osjecam da mi je blizu, ali u nizu sjecanja na prosle dane kao da se otvaraju stare rane.

Kao sto rekoh; O tome cu drugom prilikom. Ali jos jednom, vidjevsi tebe, moja generacijo, shvacam da nasa mladost nije bila izgubljeno vrijeme.

Lijepi Pozdrav, svakako mi pozdravi Stefa.
Zvonko Simunjak

 

Antwort

Hallo Ivane,

kao prvo zelim Tebi i Nadi i cijeloj tvojoj familiji i svim citaocima ovog bloga, u upravo pocetoj Novoj 2010 Godini srecu i zdravlje.

Tebi osobno zelim puno uspjeha u tvome volonterskom radu. Zelim ti da tvoj Blog
pridonese osvjescivanju nasih Markusevcana da bude mjesto na kojem se susrece
proslost i buducnost. Proslost kroz sjecanja zapisanih od nas starih, a buducnost vizijom nasih novih narastaja.

Providnost i mudrost, znanje i postenje, radjanje novih ideja za novo vrijeme i nove izazove, trebalo bi biti opredjeljenje novom narastaju.
Treba dati odgovore na pitanja iz proslosti i to poglavlje vezati zlatnim nitima,
zaklopiti i zapecatiti ga. Vratiti mir u glave napacenog naroda.
Neka proslost pripada proslosti a sretna buducnost nama svima bez razlike u vjeri i
rasi, spolu i politickom opredjeljenju.

Tako nam Bog pomogo.
Zvonko Simunjak

PS: kriza je zahvatila i nas. Dosla je naredba da se ostatci dopusta potrose do
karaja 12. mjeseca. Ja sam imao 12 dana tako da sam zadnja tri tjedna morao ostati kod kuce. Na radost moje supruge mi se kod kuce pokvario kompjuter. Odlucili smo da preko bozica ne nabavljamo novi . Poslije bozicnih praznika je sve upola jeftinije.
Eto zbog toga se nisam mogao opsirnije javiti. A kako vidim moj sogor Mirko je bio jako marljiv.

 

Ime Šimunjak na njemackom


Pitanje u komentaru ove rubrike: „Kako se moje prezime izgovara odnosno cita u Njemackoj?“ ima odredjenu poantu, koju ja bas u odgovoru ne zelim slijedit, vec ostajem cisto na objektivnom odgovoru, a ne osporavam subjektivnost gledanja citaoca.
Ovo je mozda i prilika da se dobije mali uvid u „nase probleme“ sa kojima se mi u tudjini susrecemo odnosno za sebe mogu reci “sam se sretal”
Njemacki jezik poznaje samoglasnik “Š” koji je jako cest, ali se pise sa slozenicom od vise slova Š = SCH, Č = TSCH i jos neki drugi glasnici i samoglasnici. Da ne ulazim u samu sustinu njemackog jezika koji sa svojom gramatikom spada u „tesko gradivo“.
Tastatura njemacke pisace masine nema tih “nasih slova” tako da je naknadno unosenje “kvacica” bilo neizbjezno. Osim toga to se unasalo rukom pa je prema tome i izgled jednog dopisa, molbe ili zivotopisa izgledao prilicno neuredno. Ne samo stil vec i urednost jednog dopisa, a pogotovo zivotopisa, imaju vaznu ulogu o ishodu namjere koja se zeli postici njime.

Pored toga uvijek je bilo dodatnih pitanja: “kako se to cita, dali je to apostrof sa dugim ili kratkim izgovorom itd, itd”? Bilo je to davno prije cetrdeset godina i nije bilo jednostavno pored svih problema i neznanja jezika baviti se time i jos k tome objasnjavati na njemackom jeziku kojeg jos i dobro ne razumijes, a kamoli da ga govoris.
Kaze se: “Vrijeme lijeci sve, navika preuzima svakidasnjicu” tako i u mom slucaju. Nakon par godina kad mi je dosadilo to vjecito ispravljanje, sto je nekad dovelo i do neugodnih situacija, covjek se privikne na novi izgovor, ne obraca vise paznju, udje mu u uho i tako ostane.
Znaci od mojeg prezimena Šimunjak postao je Simunjak, a ne Schimunjak.

Buduci da su svi dokumenti i diplome ispisane na Simunjak ne smijem ni pomisliti da vrsim neku preinaku pogotovo zbog toga ne, jer sam njemacki drzavljanin.
U ostalom ja sam prihvatio podneblje u kojem zivim i respektiram sve njegove posebnosti i ne pada mi na pamet da ga prilagodjujem sebi, jer ja sam taj koji je dosljak i koji se mora prilagoditi kraju u koji je dosao, ako tamo misli ostati.

Moj govor je onakav kakav je bil prije 40 godina u Markusevcu. Ja nisam bil podlezan promjenama koje je donosilo vrijeme i novi dotepenci, te mozda zbog toga uocavam stvari koje su Vama svima u neku ruku normalne.
Za mene je Markusevec MARKUSEVAC, jer tako su ga nasi stari pisali sto mogu dokazati dokumentima iz 18-tog stoljeca.

Za mene je Krizma FIRMA i ja nisam nikad imal Krizmu vec sam isel na FIRMU, a
Hamici su za meine PAVLEKOVICI, jer Hamica nikad nije bilo u Markusevcu. Naprosto me cudi da ljudi to tako ZDRAVO za GOTOVO uzimaju. Ima tu jos primjera, ali o tome drugi puta.
Vas Zvonko Simunjak Turesov

 

OKUD Prigorec – Bili smo složni u pjesmi i plesu u muzici i u radu

Akcija OKUD Prigorec u veljači 1967 prilikom rušenja pregradnog zida

Na slici su: Ledjima okrenut je Željko „Šepekov“, u tačkama sjede Rudolf Pavleković Charli i Slavko Kobasić Gary, a vozi ih Ivan Sitar Štruca. Sa lopatom u ruci je Rudolf Puntarić, a brigadir sa kapom na glavi a la „Stari Pjer Ivica Precel“ je Zvonko Šimunjak Zvonac.
U drugom redu su: Josip Kobasić Švrco, Stjepan Kobasić Crni, Branko Kobasić Dugi, Mučnjak Ivan i Zvonko Cokol. Na prozoru vise Marijan Kršić Mišo i Zlatko Poslon Slavek, a ispod njih je Dubravko Franjević Ante.

Kao posljedica zapaženih uspjeha Omladinskog kulturno umjetničkog društva «Prigorec» , ne samo u našem kraju već i u velikom djelu SFRJ, brojnost društva se znatno povećala. Za potrebe uigravanja koristili smo prostorije stare škole u kojima se više nije održavala nastava.

Stara škola je bila na mjestu današnje ambulante, a činile su ju tri sobe veličine ca. 5,0 m x 8,0 m. Prva, srednja i zadnja soba. Visoke su bile oko 4,0 m. Povezivao ih je dugački hodnik širine cca. 1,5 m na cijem je početku bila mala zbornica , a na kraju zahod sa čućavcima. Na katu iznad učionica bila su dva mala stana u kojima su stanovale učiteljske obitelji Žagar i Čabrajic

Iako je svaka soba (u nasem govoru riječ učionica se nije upotrebljavala tako da se u opisu služim našom izvornom rječju „soba“) sama za sebe bila prilično velika, za uigravanje većih koerografija bile su ipak premale.

Dobili smo odobrenje, ali ne i novac, od općine Maksimir za unutarnju adaptaciju tih soba. Morali smo sami zasukati rukave. Nije nam trebalo dva puta reći i mi smo vec u veljači 1967 prionuli na posao.

Pregradni zid izmedju srednje i zadnje sobe je začas pao. Kada se prasina slegla vidjeli smo da to nije dosta i da tu ima još puno posla. Prve dve sobe imale su parket, a zadnja običan vec natruli pod od planjki. Trebalo je organizirati materijal i zanatlije.

Tu nam je pomogao gospon Vojvoda. Nije rodjeni Markuševčanin, ali zbog svoje finoće i dobrocudnosti bio je prihvacen “kak domćci” sto je u ono vrijeme jako puno značilo. Kao vojnik sluzio je svoj vojni rok u Markuevcu “Šupletarki” i tu ostao oženivsi jednu markusevacku snejšu od Šimunkovica. Njegova kćerka Biserka, lijepi mali vražiček, (kao odraslu djevojku ili ženu nisam je nikad srel) bila je naša najmladja plesačica.
Gospon Vojvoda je bil glavni ekonom Tehničke skole u Klaicevoj. Baš u to vrijeme škola u Klaicevoj je dobila novi namještaj, a mjenjao se i parket. Ko naruičeno za nas, a možda je i gospon Vojvoda to malo požuril.

“Nigdar ni bilo da nekak nibilo, nigdar ne bu da nekak nebu”

Onako o Markuševcu
Bok Ivane,
uvidjevsi da se po internetu i na mnogim drugim javnim stranicama o Markusevcu pisu svakojake izmisljotine, odlucio sam da u par nastavaka, uz salu, ali sa ozbiljnom pozadinom, zauzmem jedan drugaciji stav. Pokazat cu da Markusevec nije bil nista zaostaliji ili siromasniji od drugih podsljemenskih krajeva, dapace da je bil puno dalje od ostalih krajeva ondasnje Kraljevine Hrvatske.
Nemoj se zgrazati na par prostih rijeci. Nije to sirenje pornografije. Danasnja mladez ima pristupa puno prostijim rijecima, filmovima i slikama. Ove napisane rijeci su dio naseg folkorfolklora i kao takove moramo ih prihvatiti i cuvati.
Pozdrav

 

Zvonko Simunjak: Bedastoce o, -i u Markusevcu

Glava Prva:  Onak kak je mozda negdar bilo

Onako, kad imam malo vise vremena jedrim po internetu bez nekog odredjenog cilja. To je kao da jedris na moru uz vjetar. Moras jedriti cik-cak linijom da bi se kretao unaprijed. Tako me dovede moje jedrenje i na sluzbene stranice grada Zagreba. Dobro su uredjene, mozda cak i bolje od nekih web-Stranica zapadnih gradova. Ima korisnih informacija za gradjane, a ima i informacija kje su napisane samo onako da se nesto napise, onom “cuo nacuo” i “rekla kazala”. Dovoljno je samo da se jedna izmisljotina puno puta ponovi, a ako dolazi iz pera ili usta jednog svecenika onda tu nema nikakove dileme. To postaje cinjenicom pa bila to i najveca bedastoca.

Sad cu dalje pisati onak kak se govori u podsljemenskom kraju:
na kajkavstini  Sestincani, Remecani i Bukovcani (a kaj oces)
na kojkovstini Gracanci i Bacunci (koj pak ti zmisljas?),
na kujkovstini Simuncani –Markuvsevcani i Trnovcani- (kuj bi ti stel).

To je govor mog rodnog kraja, bezbriznog djetinjstva, konzerviran u meni i obavijen patinom starom pola stoljeca,. Danas kad dojdem u Markusevec vidim, da se nije samo mjesto promijenilo, vec su se i ljudi, a sa njima se i njihov govor promijenio.
Namjera mi je da se kroz moje pisanje nesto od tog govora sacuva za buduca pokoljenja. Zbog toga cu se sluziti izvornim pojmovima i imenicama pa makar one bile i obicne prostacine.

Eto tak ti ja citam na internetu na sluzbenim stranicama grada Zagreba o opcini Podsljeme.
To su Sestine, Gracani i Markusevec.

I citam ti ja, da se Sestincani zbog tog zovu Sestincani, jer su placali sestinu svom gospodaru, -znaci bili su kmeti-, da su Gracanci bili mesari i tkalci, a morali su biti i jako bugati, jer su si v Zagrebu kupovali hize –kolko ja znam oni su se navek jako valili i se mi se cini da je to se napisal jedan  Gracanec. Mojsti se cak Kosec zove?
Simuncani, to ti je pak bila puka sirotinja. Sirumaki da se Bogu smiluju. Gracanec pise dalje; Simuncane je njihov gospodar novacil za vojsku –znaci za peneze-, a bogme, bogec moj to ti jen vlastelin ni tak delal.
Poglec, naj bit bedast, ovak ti je to bilo ak je tak bilo kak je Gracanec napisal:

On, Vlastelin,  ti je dosel na svom konju sa jos par svojih fakina –onda su ih zvali stitonose- tam na pijac pred cirkvu -pre je malko selebetaril sa zupnikom- te ti on, onak po domaci veli: “Muzi Simuncani, moramo iti tam i tam i moramo tim i tim dati malo po pizdi  –onda jos nisu govorili pic..- (mojsti je cak i rekel da trebaju ici na Gracance, jer oni imaju pune penez)!”
A muzi Simuncani si u jen glas “I D E M E” –samo da zbrisu od svojih bab-.
“Ne netrebam vas pak tolko” veli velikas, “ti Nacek, ti si kljakav ti ostani dom, Jandras ti imas hebrave noge i nemres pesaciti, ak imas konja onda mores ijti z nami, jer zgledis ko zver i si te se bojiju cim te spaze. Tebi su Juda zajni put vu Turoplju jajca odrezali, kad su te lovili z turopoljkom. Ti ostani doma pri svojim volima”.
Tak ti on skupi dobru hrpu , a bilo ih je jos kaj bi teli ic, jer bilo je dobrog pljena i strajnskih bab. Onda bi ti se oni stali v krug  oko vlastelina i taj je onda brojil –ne jen, dva, tri, jer su bili nepismeni vec:

Ti muz doma bus
Guske race jebel bus

Na terega je dosla rec “bus” moral je izajti z kruga i ostat doma. I se tak dok ih nije imal dosta. Teri su ostali v krugu ti su isli s njim.

–eto sad znate od kud ta brojalica-, nek se zapise za entografski muzej da deca znaju kak je negdar bilo, a bit ce toga jos vise i se se to nek zapise-

Ak je tak bilo, a sigurno je tak bilo, onda Simuncani nisu bili kmeti vec slobodnjaki.
Jeno je sigurno, bili su nepeismeni kak i si drugi  –bumo kesnese videli do je pre navcil pisat-.
Kad si nepismen onda ne znas ni do ti je otec, ni otkud si, a bogme pak ne znas ni kak se zoves. Ak pak znas kak se zoves, onda ne znas zakuj se tak zoves.   Tak ti je to bile punih par stoljet dok nije 1957 u Sveti Simun (Markusevec) dosel zupnik Kreso.

On ti je pak se napacke okrenul. Zabranil je svadbene veselice na pijacu pred cirkvom. Srusil je korus, jer su se gore decki i puce samo stipali, prodal je orgulje i pocel je graditi obrambeni zid oko cirkve –da se najde, mojsti buju pak Turci dosli. Nisu dosli Turci vec Bosanci, a to ti je kumek moj dragi jeno te isto-.
Kad sam bil mali onda sam cul kak su tam zene plasili da idu Turci:

Bejste babe,
idu vam Turci,
z velikami kurci.

A babe su onda rekle:

Im nek dojdu, mi se ne bojimo,
nase pizdave nesu tak gizdave.

Spotal ti je zupnik se vu nedeljnoj propovedi. “Si ste raskalaseni, kak je tu privami tak je bilo pre u Sodomi i Gomori, a znate kaj je Bog napravil od ta dva grada”.
Najvec je spotal one kaj su se sake nedelje tukli delje vu staroj basti i onda bi oni, teri su bili slabsi, si bejzali vu cirkvu. Ne da se mole dragomu Bogu, da im on da pameti, nek da se skriju pred svojim progoniteljima. Tam ih niko ni diral. Znali su ostati po celu noc vu cirkvi. To je tak bilo kod zupnika Ormusa, ali kod Krese?

Tak se zupnik Kreso jedne nedelje pred vecer, poslje vecernice stal na vrata od cirkve, a ja, njegov ministrant, stojim onak do njega da mu drustvo delam. I stoji ti on tak, a sigurno je i Bog bil snjim, jer se nije nicega i nikuga bojal. Onda se najemput,  dolje z baste cula dernjava. “Im ja pogledat kuj tu je!“ .Zbrisem ti ja pre nek je zupnik mogel pisnuti. Taman ti ja dojdem do lipe, kad se sora preselila z baste (tam de je denes samoposluga) na cestu. Trgaju se letve z fackove ljese, a tak socne su kleli da su se sigurno si pravednici z groblja vu grobu okrenuli –mislim da ih bas ni bile prevec-.
I vidim ja jena druzba tambura po jenom, a taj se bogme neda. Mase on a ovi ti padaju oko njega ko snoplje. Bil je taj bogme veliki i jaki. Kad on vidi da ih ide jos vise i to sa fackovim letvama, bejz on uz breg prema cirkvi. To vam je bil Zvonko Kustenjski, a za njim su letili Brezovani: Cavek, Spempek, Cvikar i jos neki. I bejzi ti moj imenjak spram cirkve i hoce proletit kraj zupnika, da pobegne vu cirkvu. A zupnik ni pet ni sest zvizne Zvonka ljevim aperkatom da su mu se noge zdigle z zemlje i on ti se samo skljokal. Sad doletiju Brezovani, a zupnik se stane spred Zvonka, rasirenih nogu onak ko “Cro-Pop”.
Kostenjski je jos navek lezal na zemlji i sigurno je slusal kak tici cvrciju, a mojsti je i zvezde brojil.   I veli zupnik Brezovanima: “Koji se priblizi bu zavrsil kak i ovaj dolje, ni makac, sram vas bilo, se vas bum oglasil!” Bogme se Brezovani jake prestrase i razijdu se, a kad to vidi Zvonko Kostenjski skoci ti on na noge i bejz.
Poslje ti ja pitam svog oca: “Tajta zakuj ni nisti stel Kostanjskom pomoci kad su ga Brezovani tamburali?” “Je sinek moj, on ti ima hizu pri Simbuki, a to ti ni ni Descevcu ni Trnavi, pak se onda nisti ni stel mesati”
Danas je to pitanje rjeseno. Simbuki spadaju pod Trnavu, jer se k njima ide kraj hize od Vide Rocica bicikliste, a njega pak Trnovcani nebi za nis dali.

Zupnik je bil veliki i jaki. Poslje toga imali su ljudi jos vise respekta pred njim. Bili su ko misi kad je on nekaj rekel. Bil je on i u cuzi. Na desno uho je slabo cul, bilo mu je zaraslo, jer su ga u cuzi tukli. Tak su mu pri spovedi samo vu ljeve uve saptali. Imal je smisla za pravicu, a male za salu. Mene je znal cvrknuti po glavi kad sam nekaj zabusaval. Onak poslje mejse vu sakristiji da nisti ne vidi.

Poslje sam cul, da je cela sora bila zbog Maricke Kurekove, kuj ju je Spempek ozenil.  Jee Maricka je bila prava zenska. Bilo ju je ljepe videt i spreda i straga, a bogme i njene se tri sestere su bile ( mojsti jos uvek i jesu) prave ljepotice. Domaci znaju tere su te, a dotepenci ne moreju se znat.

I tak vam je zupnik, kad nije imal vise kaj uredovat pocel pisati o Markusevcu. Vele da je napisal i nekakovu knjizicu, monogramiju. Ja ju nigdar videl ni cital nisam, a ak je nesti ima nek mi ju posudi. Bum za njega zmolil tri Ocenasa.

Servus i do drugi put kad Vam bum pisal kak je zupnik od Simuncana zmislil Markusevcana i za kaj Simuncani imaju malu cirkvu, kak je Gracanec napisal.
Zvonko Simunjak

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: