Zvonko Šimunjak – Nostalgija (2)

Podsljemenski motivi slikara Slavka Tomerlina 

Autor Zvonko Simunjak /24.02..2011./
Poslije Naste Rojc predstavljam vam slike covjeka koji je puno vremena proveo u nasem kraju. Proucavao je nase obicaje i nasu narodnu nosnju. Nas podsljemenski vez vjerodostojno prenosi na platno oslikavajuci ga suncem natopljenim bojama. Fine strukture veza i dinamika obicaja dise zivotom ljudi ondasnjeg doba, nasih predaka.
SLAVKO TOMERLIN (1892.-1981.), Akademski slikar
Rodjen 2. ozujka 1892 u malom selu Kešincima kraj Djakova. On je slikar narodnih obicaja svoje Slavonije, Sokadije, a dolaskom u Zagreb zavoli Prigorje, Podsljemenski kraj i stvara mnoge vrijedne i lijepe slike naših ljudi i obicaja. Svoj je zanat ispekao na akademiji u Pragu. Isto kao i Nasta Rojc i on je ucenik Vlahe Bukovca, njegove šarene škole koji ne odbacuju tradiciju gradjanskog slikarstva i ne priklanjaju se novim tendencijama u slikarstvu. Realist koji svojim kistom oslikava pejsaze i u njih implementira i naglašuje folkornu karakteristiku, zapostavljen je od hrvatske slikarske avangarde. Danas su njegove slike jako trazene. Kad se koja pojavi na nekoj od aukcija u svjetskim poznatim kucama postize vecu cijenu nego neki drugi u hrvatskoj renomirani hrvatski slikar.
Iako je dozivio 90 godina i vec dvadesetih godina XX stoljeca u Osijeku otvara slikarsku skolu, o njegovom je zivotu jako malo zapisano.
Slavko Tomerlin je umro 26.sijecnja 1981 godine u Zagrebu.
Ispred kuće u Sv. Šimunu
 U Gračanima
 Prigorsko selo
 Seljačka obitelj
 Na Dolcu
Proštenje u Sv.Šimunu
Proštenje u Šestinama
Proštenje u Remetama
 Dječje kolo
Drmeš

Zdenec života, ne kulturnog već onog pravog

Piše Zvonko Šimunjak
Napis na zidu pored negdašnjeg zdenca u centru Markuševca, uklesan u staru bijelu mramornu ploču: OVAJ ZDENAC SAGRAĐEN JE DOPRINOSOM KR. BANSKE UPRAVE ZA BANOVANJA GOSPODINA BANA DR. IVE PEROVIĆA 1933.Uvijek kada se objavi neki novi prilog moje, vec pomalo izblajhane, mozdane celije pocinju pretrazivati po spremistu nagomilanih uspomena iz moga djetinjstva. Tako i Ivanov prilog o zdencu u centru Markusevca vraca me u kasne pedesete i u rane sezdesete, kada sam svojoj bolesnoj baki i starom dedi kod Cokola nosil vodu sa tog zdenca ili kak smo ga mi zvali „Čujčekovog izvora“, jer je bil nasuprot Čujčekove hize.
Danas nepojmljivo, ali u ono vrijeme je to bila svakidasnjica. Zime su bile puno hladnije sa puno vise snijega, a ljeta topilja sa dugim susnim periodama. Tada su i duboki bunari kod Kote ili kod Mikleca znali presusiti pa hajd uzimaj kante, ampere, brente, skaf ili pak samo obicnu litrenu flasu i nizbrdo čez jarek kraj skolskog vrta (danas djecji vrtic) po vodu na zdeenec. Onda natrag vijugavom stazicom uz strminu. Ruke se sa svakim korakom izduzuju i na kraju imas osjecaj da se onako stojecki mozes po stopalima pocesati.Ali i to je proslo; dosao je „gradski vodovod“, na zdencu su se jos samo prale cipele prije nego se islo na autobus.
Zabetonirani bunar postao je nase omiljeno sastajaliste. Onako bez cilja visjeli smo na Cesti (tako smo zvali centar Markusevca) ili na Seljecici, bogu krali dane i prodavali zjake. Gledali smo tko prolazi, trazili zrtve za nasu zaebanciju. Interesantno, nismo imali nikakovih planova za sat kasnije, sutra, a kamoli za buducnost. Spontano bezbrizno djetinjstvo ljeti i zimi iz dana u dan.

Jednom nas je jedna nasa cura (iz Descevca je i necu joj reci ime) nagovarala da kamenujemo njezinu suparnicu, iz Utovca Ivku Vlahovic, osvete radi. Preuzela joj je decka, Brezovana. Mislim da je to onaj drugi s lijeva na slici od Branka Lukacina. Naravno da takvo nesto ne bi nikad ucinili nekoj nasoj, ali po “Licanima” (tako smo zvali radnike iz kamenoloma) ak je doslo do šore izmedju domacih i njih tu nije bilo problema. Vudri i crta, razbjezi se na sve strane. Kamena je bilo dosta. Ceste nisu bile asfaltirane. Posvuda prasina, a kad prodje neki od rijetkih automobila ili kamiona za Pecinu (kamenolom), ili za šupletarku (vojna kasarna u sumi sa mrtvom strazom) nisi vidjel prst pred nosom.

Kamioni koji su dolazili iz pravca Maksimir za kamenolom morali su kod zdenca, prije skretanaj u ulicu Mrzljak, presaltati u nizu brzinu. To je bio nas trenutak. Potrcis za kamionom, uhvatis se za trugu i skocis na pufer. Voznja je trajala do vrha Djuranovovog klanjca, a ponekad i do samog kamenoloma.
Nisu to bili kamioni kao danas. Uglavnom stare “Rage” kojima smo dali i posebna imena. Skatula, Kistra, Kvocak. Tu i tamo koja Praga i FAP. Nije bilo bas bezopasno sresti se sa jednim takvim cudovistem u Djuranovom klanjcu. Malo pa se neki od njih strovali niz klanjec u potok kod Pilatusevog melina. Kad bi mu kocnice odkazale onda je sofer skakal napravil par luc, dobro se razbil al je ostal ziv. Nije nikad ni jedan stradal. Gazili su nase kokosi i race kada su ove prelazile cestu prema potoku. Ak se doznalo koji kamion je to bil, onda smo ga znali sasuti kamenjem i bjez u Rastinu. Jednom je, kod Kotovice, “Kvocak” zakacil Vesnu od Zlate Muslimankine i odbacio ju je u jarek kod Simunjakove potocine. Zavrsila je u bolnici sa prelomom noge, a kvocak se vise nije pojavljival na nasoj cesti.

Ljeti smo bili bosih nogu. Hodati po debelom sloju prasine je poseban uzitak. Ponekad si rasjeces stopalo na ostre kamene spice ispod prasine. Ali to je bilo samo na pocetku ljeta. Kasnije su nam stopala postala tvrdja od đona. Debljinu koze smo testirali ubodom pcele. Uhvatis pcelu za obadva krila, nasliniš si mjesto na peti, prisloniš je i ona pusti svoj zalac. Ako zalac udje duboko u kozu, onda nesmijes ici bos u šumu. Za provjeru nase hrabrosti “cijepili” smo se sa pcelinim ubodom u rame. Na srecu nitko od nas nije bio alergican na prasinu ni na pcelin ili osin ubod.
Bili smo zdravi ko drijen.

A onda jednog jutra u trnacu do zdenca neka uzurbanost. Dolaze decki sa tackama, kopacama, motikama i sta ti ja znam sto sve nisu nosili. Znamo, to su nasi Brezovani vatrogasci. Neki si je oblekel i uniformu i vudre oni sjeci “nase” jabuke, kruske, sljive, nasu hranu koja nam je omogucavala cjelodnevni boravak na Cesti. Mislite da je neko kod kuce vodil brigu o nama? Figac, “dosel bu domov kad mu zakruli vu zelucu”. Vizlasta i usukana djecja tjela nemirnog duha trazila su svki dan neku novu razbibrigu, izazov. Debelih? Neee debelih medju nama nije bilo, a betezni nismo nigdar bili.
I tako su decki pilili, sjekli, kopali, a mi ih prvo promatrali i cudili im se pa im se pridruzili. Oni stariji u uniformama daju komande. Djorđe Ciglenecki, najmanji rastom najvise je šimfal i galamil. Kak se ono veli “Mali tic, veliki kric”. Bil je glavni u uniformi sa podfrkanim hlacama i Titovkom na glavi.
Bio je to pocetak gradnje vatrogasnog doma. Betonska je konstrukcija brzo izrasla.Napravljena su cetiri boksa kao garaze za vatrogasna vozila, stavila se deka i onda je opet sve stalo. Vrijeme je prolazilo pa i godine. Na betonskoj konstrukciji vec su pocele rast vrbe, a ostatak trnaca je je zarasel u kupine. Za nas je to bilo dobro, imali smo se gdje sklonuti kad je padala kisa, a i zmislili smo si i neke nove igre prilagodjene tom prostoru. Kad je vec izgledalo da nece bit nista od tog pothvata i vatrogasnog doma, kada su se i vatrogasci prestalaji sastajati, to betonsko ruglo u centru Markusevca od opcine Maksimir preuzme novo osnovano poduzece “pp Maksimir” . I eto umjesto vatrogasnog doma napravljen je novi moderni restaurant u prizemlju, a na katu nova kinodvorana sa pozornicom. Sve je to bila zasluga naseg covjeka Vide Rocica Prkusa i njegovog tajnika Kobasica od Dugoga otac, koji su bili na celu “pp Maksimira”.

Kasnije kad smo vec bili veliki klipani, zdenac je i dalje bio nase sastajaliste, ali sto se onda desavalo oko i na zdencu……Ne, nema smisla o tome dalje pricati, bar ne na ovom mjestu, zato lijep pozdrav i do iduceg citanja.
Vas Zvonko Simunjak

 

Podsljeme i podsljemenski motivi slikarice Naste Rojc

Piše Zvonko Šimunjak /03.02.2011./

Ako krenete iz Dubrave u prvcu sjevera prema Zagrebackoj gori, pored telekomunikacijskih tornjeva na vrhu gore, pogled ce Vam privuci dvije markantne tocke uklopljene u krajolik divne ritmike nepravilne sinusnoidne krivulje ciji pocetak na zapadu oznacava silueta Medvedgrada, a na istoku turbulentnost krajolika zavrsava u bljesku pecine Pečovje. Sve sto je izmedju tih dviju točaka je kompozicija boja i zvuka pisana rukom stvoritelja u kajdanku vjecnosti sarenih boja i veselih nota.

To je Prigorje, Podsljeme od Sestina do Vidovca, raskos krajolika obasjanog suncem. Ritam drmesa sa sljemenskih strmina, cetveroosminske polke i sestosminskog marsa, razlijeva se prema Savi u blagom trocetvrtinskom taktu valcera. Ta raskos, boja i zvuka ne prolazi nezapazeno ocima i uhu mnogih nepoznatih i poznatih, a danas vec zaboravljenih umjetnika nasega roda.

Inspirirani ljudima i njihovom nosnjom, obicajima i svakidasnjicom, krajolikom prekrasnih boja i mirisa, osluskivali su zubor podsljemenskih potoka i klopotanje njihovih melina, divili se mladim snehama i njihovu svakidasnjicu zadrzali su na svojim platnima i u kajdankama. Svojim su kistom zaustavili vrijeme, a muzikom ga ozvucili za nas, za vjecnost.

O muzici vam necu pisat. Poznate je bolje od mene. Nas je kraj, hvala Bogu, pun izvrsnih muzicara, a novi podmladak dolazi iz nepresusnog izvora osnovne skole u Markusevcu. Bilo bi steta da taj izvor presusi. Htio bih samo spomenuti dvojicu nasih ljudi, jer „da njih nee bile, nebi nigdar tak bilee“, a to su Stjepan Rocic Pindek i gospodin Franjevic ondasnji upravitelj osnovne skole.

Ali vratimo se mojoj namjeri. Zelja mi je da Vam skrenem paznju na ljepote naseg kraja koje u sivilu dana i pod teretom briga ne zapazete. Zbog toga nije nikakvo cudo da, iz tezackim znojem napijene zemlje, nicu gradjevine neprimjerne konfiguraciji okolisa i mentalitetu domaceg covjeka . Mozda se mentalitet covjeka promjenio, a ja to nisam primjetio, nisam shvatio, jer sam daleko i u mojoj glavi su slike jednog proslog, drugog vremena koje polako nestaje, a sa njim nas Kumek i nasa Kumica.

Ostat ce samo ona “rekla kazala” i prica ce poceti sa “Bilo jednom u Svetom Simunu….”, a nasa mala cirkvica, na koju bi trebali biti ponosni jer je najstarija u kopnenom djelu Hrvatske, nestat ce u sjeni nakaza “urbanih vila” ciji su graditelji neki drugi ljudi iz nekih drugih krajeva, nekog drugog mentaliteta i imena. A kak je negdar bile? Pogledajte si na slikama akademskih slikara sa pocetka 20.Stoljeca: Naste Rojc, Slavka Tomerlina i drugih.

Nasta Rojc *1883 Bjelovar, +1964 Zagreb
Pripadala je «Zagrebačkoj šarenoj školi» koju je utemeljio Vlaho Bukovac tako da ovdje prikazane slike su i nastale u njezinom “Šarenom razdoblju”.
Slika 1- Njezin Autoportret


Slika 2- Crkva u Markusevcu 1924

Slika 3- Sestincanka


Slika 4- Simuncanka


Slika 5- Svadba u Sv. Simunu


Slika 6- Hladni posao


Slika 7- Simuncan

Slika 8- Na cesti

Nada

Autor priloga Zvonko Šimunjak
Vec sam u svojim prijasnjim zapisima napisao da je mladi zupnik Kresimir Ivsic pokrenuo mnoge aktivnosti u nasoj zupi. Izmdedju ostalog osnovao je “Pjevacki zbor zupe Svetog Simuna” koji se po svojoj brojnosti i kvaliteti procuo i u drugim zupama pa su bili cesce pozivani u gostovanje.
Kao uspomenu na jedno takvo gostovanje moja sestra Dragica sacuvala je slike koje mi je ustupila da se objave na Blogu Markusevec.
Ja u tim njezinim slikama, a i u slikama Branka Lukacina, pored njihove ljepote, vidim i njihovo povjesno znacenje. Te slike opisuju, bolje nego stotine rijeci, vrijeme u kojem su nastale.
Petnaest godina poslije rata, a na slikama se vidi nova generacija koja je vjerovala u bolje sutra.
Ta je generacija rodjena u toku Drugog svjetskog rata. Mnogi su od njih dozivjeli traumu u zadnjim danima rata kada se kroz Markusevec povlacila sva moguca soldateska. Tada su nase ceste, putevi i staze bile posute lesevima vojnika i civila mnogih nacija, a najvise vlastitie hrvatske.
Cesta izmedju Horvatica do Meducina je bila zatrpana vojnim materijalom i ljudima po kojima su sa Medvedskog Brega nemilosrdno tukli partizanski mitraljezi i haubice.Jednoj od ovih mladih djevojaka –Simunkovic Nada, mati joj je od Rocica, su poslije rata, u tihoj noci, novi vlastodrsci odveli oca.
I sada ju vidim na ovim slikama razdraganu i veselu. U drustvu svojih kolegica prebrodila je tu tesku traumu.
Nada je bila najbolja kolegica moje sestre Dragice. Iako sam ja za njih bil “mali klinac“ –sedam godina mladji- gledao sam da se nekako uvucem u njihov krug.
Jednom poslije nekog filma u novoj “Kinodvorani Markusevec”, stajale su djevojke, veselo pricajuci, jer je i film bio veselog sadrzaja, pridjem svojim sestrama, a Nada vodeci glavnu rijec, vidjevsi me veli: “Pa Zvonko ti mi izgledas ko Antony Perkins”. Pridje mi, zagrli me i poljubi u obraz, mene malog klinca pred svim tim curama.
Pa kako da zaboravim Nadu kad je bila prva cura koja me poljubila.

A sada da se vratim slikama. Slike su snimljene 28.09.1961. godine u Luki kod Marije Bistrice


Na posmatraca ove slike prenasa se razdraganost i veselje ovih lijepih i mladih djevojaka.
Druga je Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Dragica Simunjak, Dragica Otorepec, Ivka Spoljarec


U prvom planu: Stefica Puntaric, Dragica Simunjak i Nada Simunkovic
Iza njih je familija Puntaric Stefica i Drago sa ocem.


Otorepec Dragica, Otorepec Stanko, Simunjak Dragica, Simunjak Branko Brckin i Simunkovic Nada


Djevojke se nekome “rugaju”
Slavica Spoljarec, Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Vjerica Jelekovic, Otorepec Dragica i Ivka Spoljarec


Na hrpi oko drveta. U sredini su Stefica Puntaric i Slavica Spoljarec. Sa lijeve strane su Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic i Ivan Pernar. Na desnoj strani drveta je Ivka Spoljarec Dragica Otorepec i Vjera Jelekovic


Ustimavanje i ispiranje grla


Zajednicka slika zbora zupe Sv. Simuna u Luki

Tajta (otac)

Piše Zvonko Šimunjak« Tajta, a kuj si ti delal v ratu? »

Otprilike tako je glasilo pitanje koje sam postavil svome ocu kada smo u skoli trebali napisati nesto o NOB-u za otvorenje spomenika u centru Markusevca.
« A zakuj me te pitas, sinek ? «
Kak je razgovor dalje isao, vise se ne sijecam, al se dobro sjecam da se o ratu nije nista ili pak jako malo govorilo. Ak bi se i poveo razgovor uvijek bi neko dobacio: “ Im deej suti, kuj pak ti znas, gde si ti bil?”
Pedesetih su godina ljudi jos zivjeli u strahu. Jos su svjeza bila sjecanja na dogadjaje poslije rata kada su mjestani bili odvedeni i nestajali su; Mnogi za uvijek.
“Mrak ih je pojel”, znal sam cuti. Ostale su udovice sa malom djecom, nezbrinute od strane drzave.
Na srecu u ono se vrijeme familija jos drzala skupa i medjusobno se pomagala i sto je bilo jos vaznije za jedno tako veliko mjesto, nije bilo podjele na partizane i ustase. Onih prvih nije bilo –zbog toga i nema nikakovih imena na spomeniku-, a druge si mogao na prste jedne ruke izbrojiti. Ti su nestali jos za vrijeme rata.Markusevec je veliko mjesto, danas, a i prije je bilo; Selo na rubu grada sa 2500 stanovnika, gdje svako poznaje svakoga i svi su bili povezani rodbinskom vezom u trecem koljenu. Gledalo se da sneja dojde iz drugog zaselka. Brezovani se zenili sa Descevcanima, Descevcani sa Utovcanima, Utovcani sa Bacuncima. Samo su se Stefanovcani zenili medju sobom. A moj Jarek…….?
Jarek su prvi naselili Simunjaki.
Imali su puno zenske djece koju su onda zenili siromasni decki iz drugih zaselaka i svi su ostajali u Jarku, sto inace nije bio obicaj, jer je zenska uvijek napustala rodnu kucu i dobila bi tzv. “zenski dio”.Prvo su dosla braca Sitari i ozenili su dvije Simunjacke. Za to su dobili od Simunjaka veliki komad zemlje. Od danasnje kapelice “Srca Isusova do broja 8 ulice Sitari (ta se ulica u moje vrijeme zvala Vumelje, jer se njom islo “vu meljavu”). Kasnije ih je dolazilo sve vise, a zemlje za dijeliti je bilo sve manje i onda su se stare supe i stale pretvarale u stambeni prostor. U jednoj bivsoj stalici 3 x 3 metra zivjelo je osam osoba.
“Sva simunska sirocija je dosla u Jarek, da sam znala ne bi nigdar tu dosla”, znala je reci moja baka Kata Bukovcanka.
Tako se u Jarku na jednom malom prostoru na duzini od nekih 100 Metara naslo imena iz svih krajeva Markusevca pa i dalje. Sitar, Jantol, Rocic, Otorepec, Cik, Antolovic, Krsic, Pavlekovic, Poslon i Topolovec. Skoro sva ta imena imaju svoje zaselke na podrucju Markusevca.
-O Jarku i Simunjakima, jalu i zlobi pisat cu posebno-

Veli se: “Da u svakom zitu ima i kukolja” Pa se tako prema toj logici i medju markusevcanima naslo ljudi koji su poput Jude, koji je za saku dukata prodao Isusa, prokazali svoje mjestane.
Tko su bili ti dousnici, sto su oni dobili za svoja prokazivanja, od jdenog kukavickog rezima. Kako su oni spavali imajuci na savjesti Simunkovica, Puntarica, Habusa, Selendica, za koje bar ja znam da ih je noc progutala?
Da nije bilo zupnika Ormoza ta bi sudbina zatekla i moga oca Mirka Simunjak zvanog Tures po svom ocu koji je bio jak ko Tur (izumrli turopoljski bivol).
Zupnik je moga oca skoro dvije godine skrival na Farufu. Bio je njegov konjusar za vrijeme cijelog rata, izjavio je zupnik.

Moj otac Mirko Simunjak rodjen 1921 godine imao je 20 godina kada je stupio u njemacku vojsku i prema otpusnom dokumentu iz nje otpusten u Maju 1943 godine –vidi sliku-. Sto je on stvarno radio u ratu skoro pune dvije godine i gdje je sve bio? Neznam nije mi nikad pricao, ali da je njegova jedinica bila u sastavu 6. Armije generala Paulusa koja je zavrsila kod Staljingrada i da je on za dlaku izbjegao pakao Staljingrada, to mi je jednom rekao.
Kako je bilo moguce da jedan vojnik u najboljim zivotnim godinama, bude otpusten kao vojno nesposoban, iz aktivne sluzbe u vrijeme kada se jos ne nazire kraj rata? Taj “Kunststück” _tu umjesnost izvela je moja baka Kata Simunjak-Simunjak (bila udana za dva brata) rodjena Grbavec iz Bukovca/Remeta.
Baka je rasprodala svoje imanje, velike livade i njive u Nartu na Savi, Culincu i u Remetama. Potplatila je njemacke vojne doktore u Zagrebu (kasnije je moj tata bio prijatelj sa njima i “zahvalan do groba” kako je znal reci) i isla u njemacku Komandaturu u Zagrebu. Bila je cak i kod obersta (pukovnik) Ivana Markulja sa kojim je bila u rodu, a on je bio prvi regimentskomandat hrvatsko-njemacke postrojbe. I tako moj otac dolazi iz Stokeraua u Zagreb, javlja se u Komandaturu koja ga stavlja u pricuvu i salju ga kuci kod matere kao hranitelja.Pocetkom 1970 godine moj otac posjecuje moju sestru Baricu u Mönchengladbachu i u jednom restoranu u kojem je radio moj sogor Mirko Tot, kao “Stammgosta” prepoznaje svog bivseg obergefrajtera (vodnik), nijemca iz Mönchengladbacha. Bio je to dirljiv susret pricala mi je sestra. Vidjali su se skoro svaki dan i pricali ko dva ratna druga. Ja u to vrijeme jos nisam bio u Njemackoj.
U 80-tim mi jednom veli moj otac da bi htio da ga povezem do Stokeraua kod Beca gdje je bio stacioniran sa svojom jedinicom. Obecao sam mu da hocu jedog dana, ali sad ne mogu: “Imam dijete stvaram familiju, jos se skolujem “. “Naravno imas prav” rece mi otac, “Kasnijecemo ima vremena”. Danas kad imam vremena i mogucnosti oca vise nema. Umro je 1993 u 72. godini zivota.
Jako mi je zao sto mu nisam ispunio tu zelju.
Hrvatski zrakoplovci na istocnom frontu u sastavu 369 pukovnije. Bili su stacionirani na Aerodromu Gumrak. Njihovi pothvati usli su u anle njemackog zrakoplovstva. Letjeli su na Messerschmittovim zrakoplovima. Natporucnik Galic odlikovan je Njemackim krizem od zlata. U zracnim je borbama srusil 38 ruskih aviona.

Jedan tatin Kamerad povratnik sa istocnog fronta.
Generalfeldmarschall Paulus kapitulirao je 31. Sijecnja 1943 godine. Kapitulaciju potpisuje u Moskvi u robnoj kuci „UNIMAG“.
Od svih zarobljenika najgori tretman su imali pripadnici 369 pukovnije. Njih su Rusi po najostrijoj ruskoj zimi, bez hrane i tople odjece pjesice tjerali od Staljingrada do Moskve. Tu su ih satjerali na jednu livadu gdje nije bilo nikakovih zgrada ili supa. Da bi se zastitili od hladnoce i ostrog vjetra golim su rukama kopali rupe. Bila je to osveta Rusa za sve poraze koje su im nanjele hrvatske postrojbe. Prema njemackim sluzbenim izvjestajima zadnja se predala hrvatska “369 pukovnija”, jer su ostali bez streljiva.
Ipak iz “Staljingradskog pakla”, prije kapitulacije, Njemci izvlace 1000 hrvatskih vojnika da udju u sastav novo osnovane divizije “Teufelsdivision” na hrvatskom “Vrazjadivizija” kako bi svojim ratnim iskustvom pomogli ugusiti divljanje “Boljsevickih bandi” na prostoru bivse Jugoslavije.
Hrvatska Mornarica. Malo se zna o Hrvatskoj Mornarici za vrijeme NDH. Ugovorom izmedju Mussolinija i Pavelica Hrvatska nije smjela imati oruzane snage u Jadranskom Moru. Da bi zaobisao taj talijanski veto Slavko Kvaternik izdaje nalog za osnivanje dobrovoljcke Hrvatske pomorske legije u Varni na Crnom Moru. 17.07.1941 pocinje obuka i vec 30.09.1941 biljeze svoj prvi ratni podvig.
Nisu imali velikih brodova, ali sa svojim malim brodovima znali su dobro zaprasiti neprijatelja.
Prvi zapovjednik je bio Kapetan Andro Vrkljan, a kasnije ga zamjenjuje Kapetan Stjepan Rumenovic.
U Listopadu 1943 Hrvatska Pomorska Legija je prebacena u Trst i tu se preostali hrvatski mornari razmjestaju na njemackim brodovima.
Hrvatski vojnici u paklu Staljingrada.
U analima povijesti “Bitka za Staljingrad” cita se da su Nijemci najtezu bitku vodili u i oko tvornice “Crveni Oktobar” (Fabrik “Roter Oktober”) . Medjutim to nisu bili Nijemci vec Hrvati.Čingi-Lingi TancCitajuci lijepo napisane i slikama obogacene priloge Zvjezdane i Ivana Santeka upoznao sam jedan dio naseg kraja u kojem nisam nikad bio, a ni u snu nisam slutio da je tako lijep i raznolik.
Pećina „Konjska glava“ iznad Vidovca mi je oduvijek privlacila pogled na putu od Maksimira prema Markusevcu. Nisam ni znao kako se zove ta iz daljine bljeskajuca kamena ljepotica. U mojoj bujnoj masti vido sam u njoj lik okamenjenog konjanika „Polagane Smrti“ iz stripa Andrije Maurovica. Putem slika na blogu, spoznao sam da je 20 metara visoka stijena Gorsko zrcalo u Trnavi nešto najljepse na Medvednici a Tisova Pec je bio samo pojam, onako samo da Trnovcani iz nje dobivaju vodu kak smo i mi dobivali nasu od Mikulasa. Za Gorscicu sam cul da kraj nje moras proc ak ides pjesice na Mariju Bistricu, a ja se nisam nikad uputil na taj dugacki put.

Moj najdublji prodor u trnavecki kraj je bila Povrsnica. Tamo sam isao sa Stankom Otorepcem Pekovim ili sa Zeljkom Poslonom koji su malom konjskom zapregom, konjem “Sivim”, svako jutro vozili kruh i pecivo za tamosnju prodavaonicu. Uglavnom je to bilo u ljeti za vrijeme ljetnog raspusta kad smo mi klinci iz susjedstva pomagali u Otorepcevoj Pekari.
Ili smo pak isli sa Stefom Pindekom na njegov posjed na Rocicevom Bregu na Zrnetini. Od tamo smo na malim drvenim kolima vozili, repu i burag za njegove svinje. Najinteresantnija nam je bila voznja tim drvenim kolima. Cetvero nas se moglo sjesti. Onako jedan iza drugog a Stef je sjedio naprijed i nogama drzal rudo kojim je upravljal. Zadnji je imal debelu batinu koju bi, prema nasoj presudbi, trebal gurnuti medju zadnje kotace ak bi trebalo bremzati. Hvala Bogu nismo nikad morali bremzati, a jurili smo iz Meducina prema Trnavi skoro sve do Horvatica. Nezaboravna voznja uz ruzenje drvenih kotaca i nasu vrisku i pjesmu o onda popularnoj pjesmi od Paul Anka “Diana”.

O Dijana volim te
Skini gace molim te,
Ako neces moja bit
onda hojdi lepo vrit
O please stay by me Diana

Ljudi koji su putem prolazili samo su se krizali.

I kod Kormana smo znali doci. Korman Drago je od starih radiaparata napravil radioodasiljac i mi smo se odmah ubacili i poceli nasom zajebancijom na radiovalovima. Za prosle Sisvete smo ja i moja Visnja bili u posjetu kod nasih prijatelja Maje i Garija u Gracanima. Gary je sacuvao moj originalni tekst koji sam pisao rukom za jednu nasu emisiju. Obecao mi je da ce mi napraviti kopiju i poslati je E-mailom.
Kasnije je Dragec imal problema sa policijom, jer naravno stanica „Slobodno Prigorje“ nije bila prijavljena, a mislim da se i nije mogla prijaviti. Bilo je to 1967. godine. Cini mi se da je to bila prva i do danas jedina radiostanica u markusevackom kraju.

Kasnije smo kao tamburasi ili sa kompletnim OKUD Prigorec nastupali u Bidroveckoj skoli. Bilo mi je interesantno gledati Bidrovcane kako plesu na narodnu glazbu. Sve onako sitnim koracima, brzo se okretali i poskakivali. Cinilo mi se kao da su na baterije. Probali smo ih oponasati ali bez uspjeha. Njihov smo ples prozvali “Cingi-Lingi Tanc” i ponekad u sali uhvatili smo se po dvojica i poskakujuci i vrteci se rekli smo da tancamo “Cingi-Lingi”.

Vas Zvonko Simunjak

Božićna nostalgija
Bok Ivane!
Evo napisao sam opet nesto iz svog sjecanja. Mislio sam samo onako par recenica, al ono kad pocnes pisat sve se pocinje nizati i nadovezivati da jednostavno ne mozes prekinuti. Znam da ljudi ne citaju dugacke, zamorne tekstove, ali ja pisem ono kak je nekad bilo, kako sam ja to dozivjel i kroz pisanje se vracam u svoje djetinjstvo, svoj rodni kraj, kraj kao da je bio na kraju svijeta, a ustvari tako blizu i onda kada si i sam jako daleko. Cak je i Goethe napisal:
Warum in die Ferne schweifen,
wenn das Gute liegt so Nahe .
Sto bi na hrvatski prevedeno znacilo:
Zasto za tudjinom zudit
ak je dobro tako blizu.Sa ovom Goetheovom izrekom
zelim tebi i svim citaocima bloga sretan Bozic i sve najbolje u Novoj 2001. Godini
Du sollst nur dein Glueck ergreifen
savjetuje dalje Goethe /Zvonko Šimunjak/
Vrijeme je Došašća
Piše Zvonko Šimunjak
Vrijeme je Dosasca, a Bozic samo sto nije zakucao na vrata. Imam jos toliko “vaznih” stvari i stvarcica da sredim. Hvata me neka nervoza i napetost te se pitam: “Sto si ne uzmem malo predaha, sto ne sjednem i zapalim si jednu svijecu na Adventskom vjencu, i pustim da krene svojim tokom ono sto ne mogu promjeniti, a ono sto mogu ostavim si za kasnije.
“Ima vremena” cul sam cesto od starih u mome djetinjstvu.
I uzmem si vremena. I eto smjesten udobno na kaucu, uz casu crnog vina gledam kroz prozor u vrt, osvjetljen i okicen sarenim lampionima po smrekama i raslinju. Snijeg koji pada daje carobnost Visnjinog truda; Da Visnja si je dala puno truda. Mrak se polako spusta, a moja mirnoca hvata ritam disanja i prepusta me mojim mislima. Internetska veza izmedju uma i duse je prekinuta, ostajem “offline” i dusa odlebdi u bozje krilo otvarajuci mi nove il pak stare svjetove:
Jedna stara uzrecica govori: “Ak dusa svoj mir nadje, otvaraju se drugi svjetovi”Bozic u svijetu moga djetinjstva pedesetih i ranih sezdesetih godina.Za Bozic je uvijek bilo hladno. Bar meni je bilo. Dal zbog slabe zimske odjece ili je stvarno zima bila ostrija nego danas? Ne znam, al ipak mi se cini da je bilo hladnije sa puno vise snijega.
Zimsku smo odjecu dobivali vec za Sisvete. Uglavnom su to bile Bakanđe, cipele na koje nam je Piskač ili Šuco pribijal cveke i potkovice.
Kod poledice su se na noge vezale krampiže ili bi se obicnom krpom obmotala cipela.
Obavezan je bil i zimski kaput; Velik da bude najmanje za dvije zime, a težak valjda da me vjetar ne odpuhne kad malo jace pripuse. Uvijek su me boljela ledja kad sam ga malo duze nosil. Ishrana nam je bila sezonska, sto znaci da u zimsko vrijeme nije bilo velikog izbora. Ispod snjega vadil se matovilec, iz podruma se nosil krumpir i cikla koja je bila zemljom pokrivena. Al je zato bilo je vise mesa.
Danima je cijelim podsljemenskim krajem odzvanjalo jezivo cvilenje svinja. Svaka je kuca imala svoje kolinje. Posvuda velike krvave lokve na bijelom snijegu, a hrpe dlaka i papaka je cekalo juzinu da ih voda odnese.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Putevi i staze se nisu cistili od snijega, vec se prtilo po sijegu. Onaj koji je prvi ujutro morao izaci iz kuce napravio je prt prema stali, kokosinjcu, šekretu ili ako je morao ici na posao, prema autobusu.
Kasnije u toku dana kada je snijeg prestao padati svako bi pred svojom kucom napravio siri prolaz naslagao snijeg na hrpu koje su tada stajale sve do proljeca.
Bilo je nekad toliko snijega da ni ralica nije mogla proci. Autobus nije vozio, a oni koji nisu htjeli prtit prema tunelu ostali su u restauraciji. Uz vinjak, kuhano vino, kuhanu rakiju i gemiste nije trebalo dugo da stimung poraste. Bila su to lijepa u bijelo uvijena jutra kad se restauracijom vec u osam sati ujutro orila pjesma.

Ljudi su imali vise vremena za sebe, za Boga i za druge ljude. Vrijeme nije bilo novac, a covjek je covjeku bio covjek.

Predbozicne zurbe nije bilo, a nije bilo ni trgovackog bljestavila. Nekako je duhovna dimenzija Bozica bila jasnija. Ljudi su se vise duhovno pripremali za Kristov dolazak. Postilo se i nije se konzumirala odredjena hrana. Kvatre odnosno prosni dani u adventu su se postivali.
Odgoj djece je bio preko hlacnjaka i sibe -koju si si moral jos i sam donijeti- te preko raznih prica o mrtvacima i duhovima koji su uglavnom camili u pemlici ili na najžu – tamo gdje se cuvala hrana-
Da djeca za vrijeme prosnih dana ne bi dosla u iskusenje te se popeli na tavan i uzeli si kobasice, pricala im se

Prica o Kvatrama /Napomena urednika: Kvatri u rimokatolika su vremena posta./

“Imbra je bil dobar covek. Volil si je malko popiti kak i si drugi, al isto tak si i dobro pojest. Nije se bas držal božjih zapovjedi, a vu cirkvu isto tak nije precesto isel. Njegva Jaga ga je stalno opominjala i prokazivala mu da ga božja kazna, pre il kesnese, stigla bu.
Jaga je pak bila jake pobožna. Držala se verskih obicaja. Saki den je isla na mejsu, a pred božic, rano jutre u pet vur, na Zornicu.

Za posnih dana, a posebno na Kvatre nije bilo mesa vec uglavnom se jel pori luk, tenfani krupir i kuhali se rezanci sa bažuljom.
Bas na same Kvatre si je Imbra zaželel jeden buncek sa tenfanim krupirom -porog luka nije mogel zmisliti-. Celi dan mu je krulilo vu želucu a na vecer vec nije mogel zdržat i veli ti on svojoj Jagi :
« Cuj ženo, celi dan samo prdim od rezanca i bažulja ; Ja si moram pojest jen buncek pa kam pukle da pukle. Bum isel za Božic na spoved i zmolil bum ak treba i sto Ocensov i se bu opet vu redu”.
« Naj mužek, strela božja vute pukla. Bus same nesrecu na nas navlekel. Dej se strpi do sjutra”.

Neee, Imbra se nee mogel strpit. Ode u stagelj, zeme lojtru, donese ju vu hižu i popne se na najže.
Jaga, tera je ostala kod lojtre cuje na najžu nekakvo mrmljanje i veli ona Imbri na najžu: “Dej se požuri, nas boju susedi videli i precasnom tužili”.
Sa najža dojde odgovor: “Oglabam, oglabam”.
Pak nakon nekog vrenema: “Dej Imbra, kuj delas tak duge?” Opet z najza: “Oglabam, oglabam”
I trejti put, kak je Jagi postalo se nekak sumnjivo, a mljackanje na najzu sve glasnije, veli ona: “Kriste Bože, priskoci nam u pomoc!”
I z najža, uz veliku buku, pisćenje i ruženje, padne hrpa kostiju. Nisu to bili bunceki, vec su to bile kosti od Imbre, kuj su ga Kvatre oglobale.
I zato deeco najte ijti za Kvatre na najže po kubase.”

Za Mikulinje su se cistile cipele i stavljale se na obluk. Po noci je dosel sveti Mikula i donesel nam je bombona 505 ili cokoladicu “Zivotinjsko carstvo”. Osim toga tu je i obavezno bila brezina siba. Medjutim sibu nije donel Mikula vec Krampus, a njega smo se jake bojali. Pa kak i nebi kad smo saki cas malo dobili sa sibom. I u skoli smo bili kažnjavani sa packama –crtalom po dlanu- ili ti je vucitelj navlekel uha. Zenske uciteljice nisu bas mlatile, ali si kod njih onda moral stati u vuglu ili u zapecku.

Onda je dosel Badnjak. Pekli su se kolaci. Uglavnom oni za koje nije trebalo jajca, jer vu zimi kokosi nisu nesile. Makovnjaca, orahnjaca i obavezna tenka gibanica. U rolinu se pekel komad svinjetine, a mi smo imali rac pa se onda napravila i raca sa mlincima. Hm kaj je bilo fino, a mast ti je samo curila niz bradu. Obrisal si se uglavnom sa rukavom od rubace ili vec kaj si imal na sebi. Si smo bili isti i niko se pred nikim nije moral sramit.

Bozic bez bora nije bil Bozic i si su ga morali imati. Znaci svi su isli u lozu, visoko gore sve do ispod Puntijarke. Tam su rasle najljepse jelke. Nije se sjekel mali kržljavi boric , neee sekli su se vrhovi jela pa si mozete zamisliti kako je izgledala mlada borova suma poslije bozica.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Lugari Ščempić i Ferenčak su imali pune ruke posla.
Vu jesen su vrebali babe kuj su nesile lestinju, ne da ih kazne, jer to nije bilo zabranjeno, vec da ih povale u lestinju.
Sad su u zimi cekali muze da ih vudriju po dzepu. Kazne su bile velike.
Prije Bozica se u zdjelice stavila psenica i zalila vodom. Do Bozica je proklijala i kao simbol obnove zivota stavljala se pod bor. Slama koja je bila simbol Isusova rodjenja u stalici, donijela se u kucu i raspostrla ispod stola po podu:

Sve je imalo nekog smisla i sluzilo je nekoj svrhi.

Jabuke kojima se kitil bor su se pojele, mlada isklijana psenica stavila se van da je tići pojedu, a slama se na svijećnicu nosila u trnac i svaka voćka je dobila malo slame da bi na godinu bolje rodila.
Osim vec spomenutih jabuka bor se kitio raznim nakitom. Ljudi su si sami pravili razna zvjezdice i lamete od staniolpapira. Bilo je i staklenih kugli, a na vrh se stavljal turenj koji se cuval kao obiteljsko blago.
Najdraži nakit na boru su mi bili cukeri. Zamotani u raznobojni staniol, osvjetljeni plamenim jezicima iz kuse (manja okrugla pec na drva) u vuglu sobe, bljestali su u noci i prizivali me da prekrsim “sedmu bozju zapovjed”. Bilo je to tesko moralno opterecenje za mene, buduceg svecenika.
Jemput, na spovedi, kad nisem imel nis drugog za spovedat rekel sam zupniku da sm kral cuker sa bora i da sam onda u papir od bombona zamotal komad krede koju je pak skoro moj brat Branko progutal.
Svijece koje su se pricvrscivale sa kvacicama za ves palile su se samo kad je zupnik dosel sa svojom ekipom da blagoslovi kucu i ukucane.

Vec odmah na drugi dan Bozica zupnik je napravio plan i objavio ga na velkoj mejsi na koji ce dan poslije Tri Kralja doci u odredjeno selo. Obilazak je trajal do svijecnice kada se bor rastepel i skuril. Za tu zgodu su se ljudi s

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: