Zvonko Šimunjak – Mlinovi na Mrzljaku

Priče (i još malo više) o mlinovima na potoku Mrzljak

Priča prva – Mikulasov ili Đuranov mlin

Autor Zvonko Šimunjak /15.03.2011./

Malo drugacije price o vodenicama, mlinovima ili melinima kako ih mi na nasem kajkavskom narjecju zovemo.
Stoljecima su melini na potoku Mrzljak mljeli kukuruz. Da samo kukuruz, jer se zito u nasem bregovitom kraju nije sijalo.
Vlasnici melina bile su uglavnom obiteljske zadruge koje su bile nastanjene u blizini potoka. Tek 1889 godine kada su obiteljske zadruge bile ukinute i tri godine kasnije novim zakonom u svojoj strukturi promjenjene, vlasnici mlinova mogli su biti i pojedinci.
Tako je na potoku Mrzljak na razdaljini od samo 1,5 km bilo 10 melina.

Pedesetih su godina neki od njih bili jos u pogonu, ali do sredine sezdesetih su svi stali. Uglavnom su zadruzni melini bili prvi poruseni. Nestakom hierharhijske strukture unutar obiteljske zajednice, dolazi do razmirnica. Svaki vuce na svoju stranu. Svadja je bila na dnevnom rasporedu. Karalo se (dernjava kod svadje) da su se i ptice poplasile i digle u zrak. Netrpeljivost nastala u ono vrijeme proteze se sve do danasnjeg dana.

U par nastavaka ispricat cu vam zbivanja i dogadjaje vezane uz i oko nasih melina. Moja sjecanja nisu bas melinskog sadrzaja.
Pocev od pecine (Kamenoloma) prvi melin je bil „Đuranov Melin“

Današnja ulica Mrzljak, cesta iz centra Markusevca prema kamenolomu, u svom gornjem dijelu, prolazila je uz potok, a ne preko šume „Raveenec“ kako to danas cini. Na samom zavoju prije uspona za kamenolom nalazio se melin obiteljske zadruge Đurani. Od melina uz strminu prema vrhu brijega kroz šumu vodila je staza prema zaselku Mikulaši. Zbog toga su mnogi taj melin zvali i „Mikulasov melin“, sto je topogravski bilo u redu, ali nikako posjedovno. Malo dalje uzvodno od melina na desnoj strani potoka ispod jedne stijene nalazio se snažan izvor vrlo ukusne i hladne vode.
Pocetkom 70-tih godina nosilac koncesije kamenoloma povecava kapacitet proizvodnje, šutom zatrpava izvor, cestu uz potok i sam potok, probija put preko šume “Ravenec” ne odštetivši vlasnike šume –uglavnom Đurane-.

A sada da Vas povedem na šetnju, u mislima, po staroj stazi uz potok na kojoj cete mozda i Vi sresti kojeg svog starog znanca.
Đuranov se Melin vec dugo ne koristi. Zašticen visokim kestenovim stablima od radoznalih pogleda sa puta, uvucen pod brijeg, gdje žubor potoka i zvukovi šume prigušuju sve druge šumove i pretvaraju to mjesto u idilu zacaranu i tajnovitiju i od same “Šume Striborove”. Đuranov je melin, onako zapusten, idealno mjesto za raznorazne ne baš vjerom blagoslovljene radnje i dogadjaje. Uz malo mašte i vremena mogla bi se na tom mjestu iskonstruiati zanimljiva i napeta prica.

Ali vratimo se stvarnim dogadjajima. Sredinom 50-tih, marketinški orijentirani markuševecki “Frajeri štemeri”, znalacki pretvaraju to mjesto i tu idilu u „azil“ za zagrebacke frajerice. Koja raskoš prostora i prirode; Zvižduk sa Bukovca odaslan spram maksimirske šume gubi se u njegovom perivoju bez jeke i odaziva. Ovdje se svaki zov i zvižduk, jauk i pjesma vracaju trostrukom jekom. Odbijajuci se od kamenih stijena kamenoloma pjesma se pretvara u operetu, a vrisak u užitak. Viknes “joj”, a cuje se “joj, joj, joj”.

Tu frajerice nalaze kraj svojih lutanja po Maksimirskoj šumi, spavaju na ležaju napravljenom od suhog šumskog lišca, pokrivaju se sa gujnom (dekom) iz obližnjeg vojnog skladišta, hrane se domacom prirodnom hranom koja im se servira na krevet, piju najbolju vodu sa šumskog izvora i tuširaju se hladnom potocnom vodom pod melinskim kolom. Sve ostalo je bila samo tocka na i. Jednom rjecju, cure su bile zbrinute u svakom pogledu.

Danas bi se za takav smještaj platilo debelo, ali onda, onda su one imale sve to besplatno. Hm….Ne bas besplatno; Novac nije igrao veliku ulogu, jer ga jednostavno nije ni bilo. Mnogi biznisi se rješavaju trampom, ili placanjem u naturi što su djevojke velikodusno i cinile.

Osjecala se promjena u društvenom i u privatnom životu; Disalo se slobodnije. Misao slobode dobiva drugo znacenje. Misao postaje rijec, iz rijeci nastaje djelo, svadja, neshvatanje. Postaje moderno otici u „Frentu“, napustiti rodni prag, otrgnuti se utjecaju konzervativnog drustva, roditeljske brige i partijskom moralu; Osjetiti pravu slobodu duše i tjelau dati oduška. Maksimir je bil pun slobodnjakinja ili frenterica kako su ih decki nazivali.

Miljenko Pataljenkin, Majcen s Kršiščja, Branko Črnin od Habuša i jos neki drugi, dovodili su u melin svoj “Maksimirski plijen”. Miljenkov brat Vida i ja, mali bosonogi klinci, nismo sve to pravo ni shvacali, ali to je bila za nas velika fora, biti sa njima u njihovom društvu, za njih organizirati hranu. Okolo po trnacima skupljali smo sezonsko voce, po vrtovima sezonsko povrce, od kuce nosili kobasice, pekmez od šljiva, sir škripavac ili pak samo hrgu kruva.
Miljenko si pekmezom maze piceka i daje curi da ga polize. Ja i Vida, inace smo ga zvali Buha, gledamo kroz rupicu na plajnki i cudimo se: “Pa zakaj joj neda pekmeza na prst, bilo bi mu lakse”.

Miljenko je bil visok, lijepo razvijen i zgodan decko, bujne crne kose koju je cešljal kao Tarzan.

(Tarzan, Jonny Weissmueller)Tarzanica je bila moderna. Nositi tarzanicu je znacilo biti frajer. Kosa se šišala otraga na crtu i onda se sa lijeve i desne strane od uha cešljala prema sredini i otraga po sredini glave pravila je okomitu crtu. I ja sam htjel imati tarzanicu. Jedne nedjelje odem kod Kureka, Rude Drožđekovog, koji je doma u prizemlju imal brijacnicu, da me ošiša. Ruda me ošiša na crtu, ali pravu tarzanicu mi nije mogao napraviti, jer je moja kosa predivlja i raste na sve strane. Dojdem doma hocu se lepo obleci jer moram ici na priredbu za 1. maj gdje pjevam u školskom zboru:Da su meni cipelice,
Cipelice gvojzderice,
Bilo koji broj,
Bilo koji broj, hoj
Bilo koji broj.

Išao bih u doline,
U doline i visine,
Uja hoja hoj,
Uja hoja o hoj,
Uja hoja hoj,

Kad mene vidi moja sestra Dragica da sam ošišan na crtu,….. uja hoja hoj, a znala je kam zalazim, šcapi me i dobro izlemeta za uho me vukla natrag kod Rude brice. Došavši kod Rude dobro ga isšpota i naredi mu da me ponovo ošiša. I Ruda me ošiša skoro na nulericu. Joj kak sam bil zalostan.

Među zagrebackim frajerima i kurvama Miljenko je bil strah i trepet, poznat pod nadimkom „Bill“. Ak sam imal problema ispred nekog kina u Zagrebu bilo je dosta da velim frajerima: „Bill je moj bratic“. Koliko ja znam, nije nikad sudjelovao u nekim „Šorama“ u Markuševcu. Ne to nije bil njegov stil, više onako „Gentlamen frajer“ kak bi danas rekli, bil je „cool“.

To se pak ne moze reci za Majcena. Majcen je imal svoju klapu. Ševce šiptar, Ivan mladji brat od Canze i jos neki drugi. Ne mogu sa sigurnošcu reci dali je Pisanec bil sa njima. Bavili su se šibicarenjem. Znate ono pod kojim je poklopcem kuglica ili gdje je ona karta sa podvijenim vuglom. Jako dobro organizirani. Na ulazu u park bili su decki sa voki-tokijem preko kojih su javljali ako bi policija ušla u park.

Jednom se Majcenova klapa, u restauraciji, pošorala sa Šantekima. Nemam pojma zbog cega. Šantekovi, otac i sin, obadvojica kamiondzije imali su šape ko lopate. Bili su preveliki zalogaj za Majcenove koji su cini mi se izvukli deblji kraj od batine.

Naravno da uz tolike aktivnosti decki nisu imali vremena za školu. Miljenko se kasnije zaposlil kod Zagrebackih kinomatografa, uglavnom je bil u Kino Zagrebu. Tam je trgal karte i pravil red. Branka Črninoga, otac mu je nestao u ratu, je mati povukla u Njemacku. Ozenil je Slavu Sprtovu, ljepoticu da bi si decki prste za njom polizali, kak su znali reci. Majcen je otisao za Australiju.

Još jedna ikona medju poznatim zagrebackim frajerima, a naše gore list, je Jakob Ročić zvan “Jakša”. Tamo negdje 40-tih godina igrajuci se sa bombom izgubio je lijevu ruku i desno oko. Švercal je sa svim i svacim, a najviše sa vurama. Glavno mu je mjesto bilo pred “Praškim prolazom”. Znal sam cesto onak polek proci da mu velim: „Bok Jaksa“ da vide moji zagrebacki fakini da sam i ja neka faca. I ja sam si kupil jednu “Darvilku”. Naravno sa popustom, jer smo Jarčani. Kad mi se pokvarila, vec sam bil u Njemačkoj, odnjel sam ju kod urara. Ne, za takvu vuru nisu nikad čuli. Nije je bilo ni u jednom katalogu. Kad su ju otvorili od 21 rubina kak je pisalo na njoj ni traga ni glasa.

Toliko za sada o Đuranovom ili Mikulasovom melinu. Drugi cu Vam put pricat o melinu, gdje danas živi obitelj Hren. – nastavak slijedi –

Priča druga: Zrinjščakov melin

Autor Zvonko Šimunjak /24.03.2011./

Malo podalje, od Đuranovog melina, na mjestu gdje danas zivi Familija Hren, bil je Zrinjščakov melin.

Ilustracija, apstrakcija: “Na potoku”Pred samim Raveencem voda se za melin skretala u poseban kanal prema posjedu zagrebacke obitelji Zrinjšcak. Kanal je bil paralelan sa cestom za pecinu – kamenolom-. Doktor Zrinjščak, primarius u zaraznoj bolnici na Šalati, živi u Zagrebu i dolazi povremeno sa obitelji na vikend. Obidju posjed i poberu ostatke od onog kaj smo mi ostavili u vocnjaku pred melinom i na drugoj strani potoka prema Kobašićima.
Glavnu berbu smo vršili mi u našim pohodima cijelim krajem. Znali smo tocno gdje, kada i kakvog voca ima. Poceli smo krajem svibnja sa ranim trešnjama, a završilo bi se sa kasnim zimskim kruškama i oskorušima. Osim toga Zrinjšcakovi imaju i pcele. Jedini koji se bave pcelarstvom u cijelom kraju. Kraj pun predivne kestenove šume, mirišave agacije i šarenih livada nema svoje pcelare. Nevjerojatno, nezamislivo, ali eto:“Tak je te bile”. “Im kuj se bum mucil s teem, a bogme pcele i pikaju”.
Mojsti je i denes tak, neznam, more bit;
Im i denes tam zive isti ljudi z istim cudi. Ak ima kakvi, onda jee tee nekakvi dotepenec:
“Im je došel nam pamet soliti, Kuj on misli doo smo mi?“

Tak je bilo i sa Zrinjšcakima. Iako porijeklom Zagorci, a nema baš velike razlike u mentalitetu Zagorca i Prigorca, ipak su oni tam bili “stranjski”. Njegova sreca da je bil doktor ; Naši ljudi vide u doktoru Boga, pa hajd bili su tak pribrani pa su ih ostavili na miru. A i mi nismo baš sve poharali jer smo nestrpljivo išcekivali vrcanje meda. Kad se vrcalo bilo je više djece nek pcela. Svaki je dobil par žlic meda i komad saca. Stajali smo u redu sa tanjurima, a neki bogme i sa rajnglama. Medjutim svi smo dobili isto. Divna poslastica, pceline sace friške iz košnice. Nezaboravni trenuci i sada dok ovo pišem usta mi se pune sa slinom.

Vec prije rata pa sve do sredine 50-tih u mlinskoj zgradi stanuje obitelj Meštric. Otac Meštric radi kao mašinist u kamenolomu pa tako prema seoskom obicaju da svaki mora imati neki nadimak, oni dobivaju nadimak Mašinist / Mašinistica. Imali su petero djece:
Tomislav- Toni, Franjo- Feri, Zvonko, Drago- Brada i Dragica. Pravi decki, svi nogometaši. Igrali su u prvom sastavu NK “Prigorje”,a Toni i Zvonko su bili i osnivaci kluba. Dragica, plavuša, ljepotica “z velikim cicekima” kak smo znali reci. Otac Meštric umire 1949 godine. Nije lako danas, a kamoli u ono vrijeme, jednoj ženi, samohranoj majci, prehraniti petero djece. Zbog toga ju ljudi u selu jako štuju. Suprug joj je umro na dan kada sam se ja rodil. Jednom mi je kuma Rezika rekla, još nisam išel ni u školu: “Zvonkec ti si mi posebno drag, kad tebe vidim onda se sjetim svog pokojnoga”. I ona je meni bila jako draga. Nevjerojatno kako se neke rijeci usjeku u svijest i postaju neizbrisive. To su kljucne rijeci ili dogadjaji koji te prate cijelog zivota. Da nije bilo te recenice, mozda nebi danas pisao o njima.

Kad Daneku pri Kureku umire žena i on ostaje sam bolestan i star, zove Reziku da ga dohrani. Ona dolazi sa djecom i poslije njegove smrti on Reziki ostavlja hižu i podkucnicu.

Poslije Meštricevih mlin i kuca su prazni. Idealno mjesto za naše pustolovine. Za razliku od Djuranovog (zaboravil sam prije reci da su i Puntarici imali udio u Djuranovom melinu – Mika Puntaricev-) ovaj je melin uz samu cestu i na cistini. Malo povišen navozom zemlje sa stepenicama kojima se prilazi kuci, a uz kucu preko zajednickog gajnga (uski hodnik) ulazilo se i u mlin. Mora da je bil novijeg doba jer se u svemu razlikoval od ostalih drvenih melinskih kucica. Izgledal je ko mali ranc iz kaubojskih filmova kaj smo ih onda rado gledali.
U prazne prostorije melina i mlinske zgrade useljava se mladi bracni par (on od Topolovca, cini mi se da su ga zvali Frajt, a žena mu od Šelendica).
To Zrinjscaku nije bilo prav i on sa svojim autoritetom isposluje da ih odmah izbace van.
Izvršena je deložacija i sav novi namještaj od orahovine (mladenkino perjice, miraz ) izbacen je van na dvorište. Tu je stajao danima. Nitko to nije dirao. Bila je kasna jesen i nakon par kišnih dana lijepi orahov furnir sa intarzijama raspao se ili kak smo mi rekli “se razkeljil”.
Bio je to tužan dogadja za cijeli Jarek. Dogadjaj koji mi se posebno usjekao u sjecanje.
Od onda ni Zrinjscakovi nisu imali tam srece. Vocnjak je napala neka bolest. Došli su ljudi sa zaštitnim maskama i gumenim odijelima, velikim špricama špricali su vocke. Nismo smjeli prilazit, jer bi se otrovali. Prestali su dolaziti, a nadzor nad posjedom preuzima Perec od Kubašica.

Kak se ono veli: “Postaviš jarca da ti cuva vrt”
Tak je bilo i sa Perecem. Sad je on bil Tata-Mata. Svi smo ga se bojali. Bil je jako hud.
Nakon smrti njegove žene Božice, rodom sa Površnice iz kuce gdje se nalazil ducan, oženil je svoju sluškinju Dragicu. Dragica siromašna mlada djevojka došla je iz Zagorja i kod njih je cuvala u šumi blago, svinje i krave. Kad smo je, u našim pohodina na Pišek u šumi iznad Šupletarke, znali sresti, veselila se, a bogme i mi. Navlacili smo ju. Nije se bas previše branila, a nas je ta igra uzbudivala. “Idemo ju drpati” su znali stariji decki reci, a mi mladji,…. onda nismo znali zbog cega nam je to navlacenje bilo tak uzbudljivo.
Ja i dan danas imam ožiljak na bedru, ne zbog navlacenja sa Dragicom, vec kak smo bežali pred Perecem kad nas je poteral iz vocnjaka pred melinom.
Opal sam na prašnjavoj cesti i razderal si bedro. Rana se inficirala. Kod doktora se za takvu “sitnicu” nije išlo, vec mi je strina Dora stavljala list od trpučca koji je trebal svu tu upalu iz rane izvuci.
To sa Perecem i nije išlo baš tak glatko pa Zrinjšcak pocetkom 60-tih prodaje cijeli posjed. Kupuje ga familija Hren iz Zagorja i oni se ondje se nastanjuju. Dobro se uklopljuju i budu prihvaceni od domacih. Stari Hren, veliki covjek sa škrlakom, a sad kad razmisljam ne mogu se sjetiti dal je došel sa ženom ili je bil devec. Decki Joža, Polda i Ivan postaju naši prijatelji. Osposobljavaju melin i pocinju sa mlinarskom uslugom.

Hrenovi su inace iz okolice “Marije Bistrice”.
Jemput kad smo hodocastili na Mariju Bistricu “prespavali” smo kod njihove familije. Al samo jenput i nikad više. Kakve sam onda strahe pretrpel. Strah me je bilo zaspati jer je u tom krevetu mjesec dana prije umrla njihova teta. Valjda nisu ni posteljinu promenili. Od onda su hiža i šupe bile zaprte.

Mama moj brat Branko i ja smo se skvrćili na starom podrtom krevetu. Štrožak je bil napravljen od perušinja pa kak si se pomaknul se je šuskalo. Na njemu je bila blazina od perja, a pokrivali smo se sa nekakvim flekavim poplunom. Cijelu noc sam imal osjecaj da po meni buhe plaze, a od svakog škripanja podnih dasaka u drvenoj kuci, dizala mi se kosa. Drugi koji su spavali u šupama nisu ništa bolje prošli. Šupa je bila puna perušinja, a oni su ležali na starim vrecama i gujnom se pokrivali. Ispod i oko njih su gmizali miševi i štakori tražeci ostatke kukuruza. Moja sestra Barica bježi iz šupe i zavlaci se nama u uski krevet pod noge. Scenarij za jedan dobar horor film. Mislim da sam drugi dan u crkvi molil zahvalnicu Majki Božjoj Bistrickoj kaj sam preživel tu noc.

I sad pre par let sretnem Dragicu Meštricevu, a gdje drugdje nek na groblju. I tak smo se sjeli malo u “Markušu” da na miru popricamo. Sedi ona naslonjena na stol malo pognuta spram mene. Vani je ljepi prtuljetni dan i ona ima na sebi lagani reklec bez gumbi, terem se u struku samo jeena strana prevuce prek druge. I kak se ona nagne, tak njena mljekarska aparatura hoce silom van. Nemre ju pak covek celo vreme gledat vu oci. Kak ja spustim pogled tak ona pak nateže svoj reklec. I pripoveda ti ona i pripoveda, a meni glava sam se klima i klima, a ona si pak stalne popravlja reklec. Nemrem se nikak skoncentrirat na to kuj mi to ona pripoveda vec buljim u te njene aparate i mislim si:”Jee… kad smo bili mali smo imeeli prav, kaj se Dragice tice”… Im naj mi kuj zameriti.

Priča treća: SITAROV MELIN

Autor Zvonko Šimunjak /12. 04. 2011./

Ilustracija: Stari mlin u Gračanskom RibnjakuNizvodno iza Zrinjšcakovog- mlinskog dvorišta, potok je pregradjen malim nasipom i voda skrenuta da tece uz samu cestu pokraj “Pindekove hiže” na “Sitarov melin”. Višak vode se prelijeva preko nasipa i otice starim koritom ispod novog mosta, koji povezuje Reznicu sa Mrzljakom. Ispred mosta je velika pješcana površina koju po sredini sijece plicak potoka. To je mjesto gdje žene od Puntarica, Kureka i Kobašica peru rublje. Po pricanjima starijih, tu se okupljaju coprnice cijelog kraja.
Price za malu djecu; Tko još vjeruje u njih?
Naravno i ja nisam vjerovao sve dok se jedne noci nisam uvjerio u suprotno:Kad se vise nije stiglo do Maksimira na zadnji autobus, onda se hvatal zadnji tramway za Tunel ili pak samo do Mihaljevca. Dalje se išlo pešice. I tak polako klipsajuc imal si dosta vremena da o mnogo cemu razmišljaš, da se otrijezniš i proživiš jos jednom doživljaje sa nekog plesnjaka ili žura.

“Bil je lijep, kasnoproljetni dan sa punim mjesecom i vec kasno iza pola noci. Zrikavci su prestali svirati i krijesnice se ugasiše. Samo slaba ulicna rasvjeta osvjetljava ti pravac kretanja. Ispred mene na odstojanju od kojih tridesetak metara ide, nabadajuc u visokim štiklama, mladja žena ili djevojka. Teško je ocijeniti, jer sjene sto nastaju pri slabom svjetlu skrivaju više nego što odaju. Požurim korak da je stignem, ali kako ja produžim svoj korak ona ubrza svoj i usprkos stiklama odstojanje je opet isto, možda cak i vece. Tako par puta pa
shvatim da se ona ustvari mene boji, ali ipak joj je drago da ima nekoga ali na sigurnom odstojanju. Steta, da vicem za njom, da joj velim da se nema cega bojat; Nema smisla. Skrene ona lijevo u Gracane, a ja si mislim da idem i ja gore do “Plavog jorgovana” tam ima sigurno nekog od poznatih. Možda Marijan Bušnjerov, on je tam blizu doma.
Ipak odlucim se za drugu varijantu i krenem užurbanim korakom ravno prema Dolju prek Blizneca i Bacuna i hocu Reznicom da ne moram pored groblja, pravac svoga doma. Cesta pusta bez žive duše. Tu i tamo stenjuc
prodje poneki “fico” uz Gracansku cestu. Na Dolju, lijevo uzbrdo malo prema ulazu u Tunel iz gostione kod “Zvonka” cuje se galama”. I mi smo tam znali zastat. Jednom smo cak i svirali. Malo niže nizbrdo kod “Šelendica” je sve u mraku. Na parkiralištu preko puta parkirane tri limuzine.
“Valjda su se vratili taxijem; Brlek, Šelendiceva familija, je taxist i pravi dobar biznis” mislim si ja i dojdem skoro ni ne primjetivši do “Zebe”. Tu je još sve pod svjetlom. Krenem dvorištem prema ulazu da pozdravim Franceka kad primjetim da na parkplatzu ne stoji njegov “Chevrolet Impala”.

Francek je dobar decko i drug, stravsteni “lovac i planinar”. Ono kaj je ulovil po tome je odmah i planinaril, a njegov “Chevi” je prava “picolovka”.

Išli smo u isti razred u osnovnoj školi u Markuševcu, a dok su još živjeli na Krsišcu smo se skupa i igrali. Sad je on, skupa sa našim obrtnickim sinovima, glavna fora u Zagrebu. Svi ga poznaju, a kod njih svraca cijela zagrebacka estrada. Onaj bend iz Sarajeva kaj su pjevali:

“Tike tike tacke,
dosta nam Njemacke”

il kak to vec ide, stalno vise kod njega il je pak on sa njima u “lovu“.

Dojdem do vratiju, ne ulazim, predomislim se, nije baš preporucljivo upasti u kasne nocne sate u nepoznato društvo.
Umor me vec hvata i krenem dalje Bacunom pa Reznicom koja nije bila osvjetljena. Dojdem do Kobašica, do “Ševkove hiže” kad primjetim da je nizbrdo u “Kubašicuvem klanjcu” neka čudna svjetlost, oko potoka magla, a nebo vedro bez oblaka sa punim mjesecom.

Sjetim se price što ju nam je naša baka Kata Bukovčanaka pricala o palom Austro-Ugarskom vojniku, konjaniku, koji na bijelom lipicaneru dojaše u dvore svoje drage. Izvede je u šetnju te ju pita:

“Mjesecina ko po danu,
mrtvi jasu polaganu,
dal je tebe draga strah”?

Kako bi me bilo strah,
kad sa dragim putujem.

U tom trenutku zakukurijeka pijetao.
Kod treceg kukurijeka,
bijeli se lipicaner propne na straznje noge,
okrene se u krug i nestade u oblaku zavitlane prasine,
u noc punog mjeseca,sa svojim jahacem.
Soldat je cul sto je htio cuti;
On je ljubljen, njegova draga ga voli.
Dusa mu je nasla svoj mir.

Odjednom me strahi obuhvate, nakostriješim se, a kosa se digla. Osjecam da se nešto zbiva sa mnom; Da se vratim bila mi je prva pomisao, ali vec je bilo prekasno, kako sam kasnije saznal……..

Da se previše ne udaljim od melinske teme, nastavit cu drugom prilikom.

Sitarov se melin nalazio točno nasuprot kapelice “Srce Isusovo”. Pedesetih godina jos melje i glavni mlinari su bili Borac (Cik Slavko) i Miške (Sitar Mijo).
Na cesti uz kapelicu igrali smo nogomet sa kockastom gumenom loptom. Ne nije imala naslikane kocke na sebi, vec je lopta imala oblik kocke. Nemam pojma od kuda nam ta crna “lopta” sto je smrdjela na gumu, ali druge nismo imali. U svakom slucaju bila je bolja od jedne krpenjace. Jako je skakala, a najbolje je bilo što nisi nikad znal u kojem ce se pravcu odbiti. Ona na jednu mi na drugu stranu.
Tu smo igrali i tenis, granicara, badminton i mnoge druge igre. Buduci da smo bili uz samu kapelicu nismo nigdar psovali ili kak mi velimo kleli. Tak mi i dan danas psovka nije lagana na jeziku. Moram bit jako ljut da bih opsovao. U ljeti kad smo bili znojni i prašnjavi, bež pod kolo da se okupaš. Uživali smo u kupanju pod mlinskim kolom.

Doma nije bilo kupaonice. Prali smo se u lavoru ili u vecem škafu. Zimi smo se kupali jemput tjedno, a ljeti svaki dan; Naravno pod mlinskim kolom. Malom smo ustavom dozirali kolicinu dotoka vode na kolo.
Udješ u kolo koje se polako vrti, uhvatiš korakom njegovu brzinu okretaja i hodaš u taktu klopotanja i sve se vrti i vrti, a hladna potocna voda prska po tebi i rumeni te, koža ti se nakostriješi, a onda se osjecaj hladnoce pretvara u toplinu koja te obmamljuje

Tek danas sam svjestan te ljepote i draži našeg bezbrižnog djetinjstva i zahvalan sam:
– Što smo bili “siromašni”,
– da nismo ljetovali na moru vec naš raspust provodili doma u našem kraju, našoj šumi i tako postali dio tog našeg krajolika.
– Što nismo imali auto, da smo svugdje morali ici pješice, da smo putem sretali poznate i nepoznate, znali zastati, na plotu popricati i ponekad se skrenuti.
– Da smo putovali autobusom i tamo sretali druge vršnjake koji su nam postali prijatelji i prijateljice.
– Što je u susjedstvu bil samo jedan televizor, da se cijelo selo okupilo navecer oko njega te sjedeci i ležeci po podu gledali smo “Servisnu stanicu” sa nezaboravnim Ckaljom i Rakom.
– Što naši vicevi nisu pocinjali sa “Mujom i Suljom” vec sa “Rudi i Bobi”,
– Sto nismo morali slušati “Turbofolk“, Vec Quartet 4M, Ivu Robica, Indexe i predivne tekstove Igora Strimova (Arsen Dedic) i našu Gaby.
Važno nam je bilo da je ona dobra pjevacica, a ne kakva je je…..a.

Od tolke zahvalnosti oci mi se pune suzama dok ovo pišem.

Ne znam zašto su Borca zvali “Borac”. Nije on bil nikakav borac. Prava dobricina. Oženil je Katu pizdackinu, moju strinu. Znaci bil mi je stric. Tak sam ga i zval. Radil je kod “Sigurnosti”, a nedjeljom kad je igral Dinamo stajal je na ulazu. I eto protekcije. Išel sam badava gledat Dinamove utakmice. Onda je Dinamo bil pravi klub, a ne ova današnja karikatura od nogometa kaj igra u Maksimiru. Perušic, Lamza, Lipušinovic, a na golu Irovic. To su bili nogometaši. Ja bih ove danas sve skupa strpal tam prek puta u neki prazni kavez pa nek tam dure sami sebe. Ne bi se uopce smjeli zvati “Dinamo”. Svojim ponašanjem i igrom ruše ugled jednom uspješnom tradicionalnom klubu i vrijedjaju naša plemenita sjecanja.

Za razliku od strica Borca kaj nije bil borac, stric Miško prima boracku penziju. Znaci moral je biti “boreec”, jer onaj je režim malo bolje vodil boracku evidenciju nek ovi današnji branitelji svoju. Bar što se tice boraca katolika, tu nije bilo zabune, dok su pravoslavci imali poseban status. Iako se u selu dosta šuškalo, nije se puno pricalo, osim o jednom njegovom podvigu ravnom pustolovini jednog agenta “007, Miškeca Bonda”:

Da su neznam kako dvije strane zaracene, uvijek izmedju njih postoji kontakt i vode se tajni pregovori. Tako i izmedju NDH- vlade i partizana. Ta tajna veza, tanka nit sa glavom u torbi, bil je nas stric. Medjutim nije se bas sve moglo rijesiti putem kurira, koji je moral imat povjerenje obiju strana, vec je ponekad moral partizanski pregovarac doci u Zagreb. Tako u Sijecnju 1945 godine trebalo je jednog visokog partizansog pregovaraca sigurno sprovesti u banske Dvore i opet ga neprimjetno i sigurno izvesti iz grada.
Stric Misko, jos nije bil ozenjen. Onako mladenackog izgleda, njeznih crta lica razlikoval se u izgledu od drugih mrkih jarcana. Oblaci si on zensku narodnu nosnju, na noge obuva savrone, na glavu stavlja rubec i zagrne se u lijepu bijelu campu. Onak zbigecan i nasminkan odlazi kod Jordanica gdje ga ceka njegov “partizanski dilber”njegova veza. I podju oni zagrljeni od Jordanica, preko Brezovanke, spuste se u jarek kod Simunjaka pa preko Sitara kraj njegove hize kroz Rijeznicu prema Dolju. Prodju kontrolu na Mitnici na Ksaveru i stignu do Langovog Trga gdje njegovog “dilbera” preuzimaju agenti u civilu. Stric je moral tam ostati i cekati. Najgore mu je bilo cekanje, jer malo pa malo zastaju vojnici i decki u civilu i ofiraju mu. Nakon par sati, vraca se njegov “dilber” i oni opet istim putem za Jordanice.

Poslije rata stric Miško ženi Baru Madžarovu.U selu dobiva ona nadimak “Madžarka”.
“De si bil?”, “pri strini Madžarki” ili “pri Ljubi madžarkinoj“.
Imaju dvoje djece Ljubu i Vidu. Ljuba živi u Njemackoj, a Vida je postal poznati “narodni umjetnik”.http://markusevec.bloger.hr/default.aspx?tag=ulica+Sitari
Zivjeli su u lijepoj “Prigorskoj hiži” nasuprot kapelice. Prizemlje je bilo zidano. Na prvi kat, koji je bil od drveta, išlo se iz dvorišta širokim kamenim stepenicama smještenim po sredini hiže. Gibel iznad stepenica ukrašen je predivnom rezbarijom isto kao i gajng (veranda) koji je preko cijelog procelja hiže.
1967 godine, Zagrebacka televizija zajedno sa “OKUD Prigorec” snima u njihovom dvorištu i u kuci “Seljacku prigorsku svadbu”. Napravljeno je puno slika koje su kasnije kao razglednice razaslate po cijelom svijetu:
Ljeto je. Sunca i previše. U nevjerojatno kratkom vremenu postali smo estradne “zvijezde”. Svi se interesiraju za nas. Svi nas traže i bukiraju. Od poznatog Antona Martija do Slavka Avsenika. Kod nas dolaze “4 M”, Zvonko Špisic, Toni Leskovar, Viki Glowatzky. I sad dolazi telvizija da snima našu “Prigorsku svadbu” u našem “Prigorskom dvoorištu”, u našoj “Prigorskoj hiži” sa nama Prigorcima, seljakima.
Madžarkino je dvorište puno svijeta u narodnoj nošnji. Mi odmah poceli sa svirkom. Pjesma se ori. Cepanice su naslagane za ražanj i lijepo pucketaju. Odojak je vec na kolcu i samo ceka da bude više žara pa da se zavrti. Na jednoj cepanici izbušene su rupe za “Šindelbraten”, a flaša sa rakijom je pocela kružit.

Kak se ono veli:
Voda za nikim,
Vino za nekim,
A rakija za sakim.

“Daj, daj, prestani sa svirkom “ cuje se režiser kak krici na nas.
“Ljudi van z dvorista ; Kakvo pijancenje; Da je to prava svadba morali bi donesti darove. Pola vas ne bi došlo. Štef bogamu gde si”?
Štef, vec u narodnoj nošnji sav se uzjapunil i ostal je bez sape, a kapi znoja mu se samo cediju niz celo. Nije cudo; Ima tek 25 let, a sve ovo kaj se dešava oko nas je njegova zasluga, njegov rad, njegov trud i talent. Od nas fakina, potencijalnih lopova, prevaranata i kurviša napravil je muzicare, tamburaše, pjevace i plesace. Taman smo poceli švercati sa kartama pred kinom, u školu nam se baš i nije išlo, a male podvale i prijevare su nam postale zabava. Gdje bi sve to završilo da nije bilo njega, Štefa Ročica Pindekovog. Podjelil nam je tambure. Dopelal svog prijatelja Vilka da nas poducava svirci. Vilko veli –ti buš igral to, ti to, a ti to- Poceli smo ružiti, a iz ruženja polako nastaje svirka. Postajali smo sve bolji i bolji, a na koncu najbolji amaterski tamburaški sastav u Zagrebu. Isto je bilo i sa plesacima.
“Tamburaši se mogu natrag presvleci, face im nisu baš seljacke, a zbog ovog Dugog bi moral mjenjat objektiv” veli režiser. I mi se presvlecemo. Damo tambure našim “seljacima” da se z njima slikaju, a kad je trebalo zaružit, za štimung onda smo mi nazaj vudrili. Tak kad vidite slike i razglednice sa te “fešte” onda su tam na sliki sa tamburama Gary, Švrco i još neki drugi sa “seljackim facama”, a nisu nigdar bili muzikaši.
I tak smo mi bili “degradirani”, mogli smo pit, a tu i tam smo drpili koji Šindelbraten. Lalake su nam se vec otkacile kak smo zevali i buljili u odojka teri se seviše i više rumenil.

Tak mene i Ivana Švabu (pok. Kršic Ivan) šalje Štef da iz njegve hiže donesemo dva stolca. “Vrata su vam otprta” veli nam on. Odemo mi do hiže; ujdemo u sobu. Malo je zamracena sa na pola navucenim vorhangama. Kroz razmak izmedju njih zrake sunca padaju na stol pokraj prozora prekrivenog bijelim stolnjakom. U sobi je dosta kaoticno, ali stol je pospremljen. Pospremljen? Kaj, više neg pospremljen. Na njemu je mali hram, oltar. Veca Dragicina slika, u vazi divlje rojže, drveni svjecnjak sa napola izgorelom svijecom.
“Joj taj je zacopan” veli Švabo. “Jee, sam mu još fali krunica i molitvenik, a mojsti bi bile dobre da ima i kakvi kalež s vincekom da si malke cugne kad ga buju ljubavni jadi spoceli” velim ja.
“Dej Iva da mi te male zriktame”
Skinemo ti mi stolnjak, kaj je ustvari bila jemput zmotana plahta, i metnemo ga na sredinu sobe. Centriramo Dragicinu sliku. Ona onak lijepa, mlada, smješka se na crno-bijeloj sliki, a mi se smješkamo njoj: “Zacopana si i ti,… a? daj molim te pa nije to kino, hm…..”.

Kaj smo mi znali kaj to znaci, biti zacopan! Al smo znali da se u Sv. Simunu konzervativno društvo dijeli, izmedju ostalog, na preštimane i manje preštimane. Zenidbena veza izmedju ta tva tabora ti je bila ko den denes u Indiji. Naprosto nemoguca.

Ranih pedesetih godina bila je u Markuševcu otvorena “Zanatska Skola” uglavnom za zidare pa su oni kaj su je završili otvorili obrt, postali obrtnici, posla je bilo pa su se oni poceli i bogatiti, a samim time postali su i “prestimani”. Znali smo unapred ko se bu skim ženil.

Moram se vratiti temi. Drugi put cemo o tome malo više.

Potacemo one rojže oko raame od slike, prevrnemo se ormare i lajdine u potragi za krunicom. Najdemo mali peharcek, se sme knjige složili križ – kraš i povadili svakakve drangulije. Onda smo otišli iza hiže, natrgali smo jos rojži i nadrobili smo latice i lišce po cijelom prostoru. Kad smo bili gotovi pod od sobe je bil zatrpan, ali meni onak i nije baš izgledalo tak grde.
Zeli mi dva stolca i nazaj s njima u društvo. Im nekak, ništi više nije pital za stolce, a ni za nas.
Znali smo bit ce frke kad Štef to vidi. Dirnuli smo u njegovu svetinju, a bogme bude imal dva dana kaj pospremati.

Kad je oficijelni dio programa prošel, a mi bili u punom zamahu klope, pijace i svirke pridje mi Štef zagrli me i veli mi: “Zvonac to kaj si mi napravil nebum ti nigdar zaboravil. Tak ukrašenu sobu nebum nigdar više imal. Najrajše bi se legel tam na sredinu poda”.

Štef je isto kao i ja rodjen pod znakom “Djevice”. Vidimo ljepotu tamo gdje je možda i nema.

P.S. Nazalost nemam nikakve slike za ilustraciju. Mdjutim znam da sa ove “feste” kaj sam je opisal postoji puno slika, mozda Carli ima koju. Neka ju pošalje!
Puno pozdrava
Zvonko

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: