Svakodnevnica (3)

Ko to veli da Šimunčani ne vole svoje antifašiste?

Piše Zvonko Šimunjak /11.11.2011./
Vrijedne vrtlarke Kata i Ana pljeve travu ispred spomenika

Poglečte i spomenik je okićen za Sisvete i lampuši su zapaljeni.
Dobro ovo je snimljeno drugi dan poslije Sisveta, al hajde nemojmo biti tak sitničavi i reči:
“Zakaj to nisu lijepo očistili prije Sisveta, pa bi za Sisvete “Trg svetog Šimuna zgledal malo pospremljen”. Ili pak
“Zakaj to nisu zriktali onda kad su se ljudi ovdje na blogu požalili?”
“Zakaj, zakaj prosim Vas lepo?” morete Vi tu mrmljat kolko hoćete.

Al ja ipak mislim da u tom nema nikakve simbolike. To Vam je kak i u celom svetu. Krivi ljudi na krivom stolcu kaj ne kuže da su oni placeni ili pak birani od naroda i da im se se to jenog dana bude razbilo o glavu.

Ali ipak za pohvaliti je kak se ono veli: “Bolje ikad nego nikad”

Puno pričaju i obećavaju a od toga ništa

Piše Ivka Ježić /31.10.2011./
Križanje ulice V. Ročića i ulice Pilatuščak
Krenuli smo ja i moj suprug Franjo iz naše ulice Pilatuščak pješice na groblje. Nosili smo cvijeće i svijeće kako je to već običaj ovih dana. Prvim korakom na cestu V.Ročića našli smo se u životnoj opasnosti. Audi kojim je upravljao bahati vozač, vozeći neprimjerenom brzinom i na krivoj strani skoro nas je pregazio. Vozač se drsko i bezobrazno nasmijao i nastavio je vožnju.Često sam promatrala saobraćaj u Markuševcu na Trgu Sv.Šimuna. Hvala Bogu da tu već netko nije stradao ili poginuo. Vozi se velikom brzinom i neoprezno. Za pješake,bicikle ili dječja kolica nema mjesta. Autobusi stoje nepristupačno nagurani na trafiku.Nadstrešnica i klupa na autobusnoj stanici izgledaju tužno, da ne kažem ruglo. Sada pred izbore mogao je gradobačelnik Bandić to malo urediti. Uvjerena sam da nepristojna i bahata komunikacija naših političara ide svima nama na živce. Puno pričaju i obećavaju a od toga ništa. Ništa ne znaju, ničega se ne sjećaju i sve su zaboravili. Zaboravili su i na nas u Markuševcu, naše probleme i naše potrebe.

Puno govore o prošlosti,koju ne treba zaboraviti ili negirati ali treba napraviti mjesto za sada i budućnost. Mi živimo sada i sada hoćemo jesti. Ponekad smo uvjereni u nešto, što vrijeme pokaže da nije bilo dobro ali zato ne treba to osuđivati.

Prije nekoliko tjedana u Dešćevcu su iz pipa za vodu izlazile životinje slične trakavicama. Zvala sam nekoliko puta Vodovod, reakcija nula. Poslati ćemo nekoga, bio je odgovor, nitko nije došao. Čuvali smo životinju u flaši pa ako nije to ništa da je netko od njih popije. Životinja je u međuvremenu uginula čekajući demonstraciju.

 

Ljudi bez svijesti i savjesti

Piše Zvjezdana Šantek  /26.10.2011./

Drago mi je da je  gospođa Ivka Ježić ukazala na problem s kojim se dugi niz godina svi u našem kraju, pa i daleko šire, suočavamo. Problem odlaganja otpada …
Puno smo šetali našim krajem, pa možemo vidjeti našu lijepu šumu i naše čiste potoke. Takvi ostaju  samo dok ih ne dotakne pohlepna ljudska ruka i bezobzirna ljudska duša bez svijesti i savjesti. U Hrvatskoj smo, nažalost, zadnjih godina upravo bombardirani sa svih strana bezobrazlukom, nemoralom, korupcijom,  primitivizmom i nemarom u svim sferama javnog i političkog života, pa tako nije čudno da se prirodi i zaštiti šuma i voda pridaje tako malo pažnje. U nekoliko navrata ukazivalo se na blogu i upozoravalo na devastacije šume, odlaganja šute i glomaznog i sitnog otpada svuda gdje je nekima zgodno doći autom i istovariti otpad. Nažalost, nemarni i bahati ljudi ne čitaju naš blog i malo čitaju uopće. Kao što smo i Ivan i ja pisali prije nekoliko mjeseci, u potok kod izvora Žljebec je bilo odbačeno šute, keramike, kartonskih kutija, a sada prije par dana smo opet tamo primijetili kako se hrpa povećala i neki su našli za zgodno da baš tamo odbace drvene kašete, kartonski i razni drugi otpad. U potok! Baš nikako nisu mogli naći drugo mjesto za takvu namjenu, nego direktno u čisti potok! Pa da čovjeka ne spopadne gnjev!? Opravdano se ljute svi koji nailaze na takve ružne prizore, ali kada nema kazne i nema kontrole… eto… ima nereda…Kada kojim slučajem ne bi bilo teško uspeti se na pećinu Konj (Komušareva ili Pečovska stijena) i kada bi bila pristupačna automobilima i traktorima, bojim se da bi već bila od podnožja do vrha zatrpana starim olupinama, bojlerima i veš mašinama. Poskoci bi se tada  sunčali na bojleru umjesto na kamenu. Glomazni otpad se skuplja 2 puta godišnje. Dva puta čak! Može se reći da 98 posto naših mještana vodi brigu o okolišu i nikako ne odobrava i ne čini ovakve zločine protiv prirode pa i čovjeka, ali onih 2 posto uspije unerediti toliko koliko ovih 98 posto ispravnih ne mogu očistiti. „Čistoća“odvozi čak 3 puta tjedno kućno smeće, ali neki to ne žele plaćati. Lakše je istovariti punu kantu limenki od piva, plastičnu ambalažu od jogurta, mlijeka, šampona, čak  i staklene boce u potok. Mi nizvodno moramo u  gumenim čizmama vaditi
otpad u svoje vreće za smeće obzirom da se kod niskog vodostaja predmeti jednostavno „nasuču.“. Takvu gadnu zadaću imaju svi koji žive nizvodno od zagađivač.“Vodoprivreda“ bi trebala  održavati potoke s obzirom da su ih nakon škarpiranja tako uredili da je pristup i košnja nad škarpom opasna i ponegdje nema ni pristupa. (Nikada  nismo vidjeli na našem dijelu potoka u 8 godina da komunalna služba kosi ili čisti. Što se šuma i livada tiče, planinari koji sa sobom nose hranu i boce uvijek ih i odnesu natrag, jer ako si donio gore punu bocu i punu vreću hrane, onda je lako odnijeti praznu ambalažu nizbrdo. Najžalosnije je da se šumski radnici slabo drže reda. Tamo gdje su se rušile šume, obično ostaju i prazne boce, kutije od cigareta i najlon vrećice.
Kao da nije dovoljno to što su šume kuda se god pogleda prorijeđene, čak i potpuno porušene, nego još treba udariti i taj dodatni  pečat bezobzirnosti i bezobrazluka ! Neki izletnici se ne drže reda; nije im teško dovesti roštilj, kilograme mesa i sanduke pića, plastične tanjure i čaše, ali im je nevjerojatno teško i naporno pokupiti vlastiti otpad u vreću i odložiti to tamo kamo treba. Prije više godina, kada smo redovito vikendom išli Bikčevićevom stazom, često smo sretali jedan japanski par iz veleposlanstva, vrlo kulturne, samozatajne ljude kako bez riječi, gdje god da su  primijetili kakav papirić ili vrećicu, skupljaju taj otpad u svoju vreću za smeće koju su odlagali u kante na parkingu. I tako uvijek…
Neki su se podsmjehivali, a  neki su shvatili …
Naši predstavnici vlasti, počevši od vijećnika gradskih četvrti koje smo izabrali da se brinu
o napretku našeg kraja, (u što bi se trebala ubrajati i zaštita šuma i voda) u periodu pred izbore
iznijet će nam svoje postojeće i nepostojeće kvalitete, te nam na dugo i široko razjašnjavati zašto bi mi trebali birati baš njih za one koji će sjediti u vijeću i poglavarstvu i primati lijepu i redovitu plaću. A mi sada trebamo pitati : Što ste vi konkretno učinili za zaštitu prirode?
Što ste mogli učiniti, a niste? Zašto se odredbe i zakoni koji postoje  ne provode? Oni koji se budu u budućnosti istaknuli u zaštiti prirode, imati će jedan veliki, veliki  plus …
Koliko puta vidimo mjesta gdje piše: “Zabranjeno navažanje zemlje i smeća“, a odmah uz natpis stoje hrpe otpadnog građevinskog materijala i stakla? Zna se, dakle, da je zabranjeno, ali ljudi bez svijesti i savjesti ne mare za to…I… nikom ništa… Dok to bude tako, živjet ćemo uz smeće. Sreća da su još uvijek mnoga mjesta u prirodi zagađivačima nedostupna inače bi nam izleti možda izgledali kao  „izleti na Jakuševečku planinu“… Ipak, ima još lijepih i čistih šumskih prostora… Čuvajmo ih …ako ne budemo čuvali prirodu, posebno šume (ono što je od njih ostalo!) što ćemo ostaviti našoj djeci i unucima u naslijeđe?!
Pozdrav čitateljima bloga…

Fotografije:

1. Jakuševac planina, ali od smeća
2.Pogled na Lipu i Rog s Medvedskog breg, to je već ljepše
3.Pogled sa sj. dijela Medvedskog brega na Pečovje i pećinu Konj
4.Prekrasan pogled s Pečovja
5.Dana 18.10. na Pečovju
6.Pogled na jug i jugozapad s Pečovske staze
7.Na stazi Pečovje
8.Viši dio staze na Pečovju

Ne znam, ne razumijem zašto to pojedini ljudi rade

Piše Ivka Ježić  /25.10.2011./

Lijepi prilozi gospođe Šantek, u stvari prekrasni, prava su suprotnost od onoga što smo ja i moj suprug našli u šumi.
Krenuli smo od Jordanića u šumu i nakon nekoliko koraka naišli smo na hrpu šute,stakla, keramičkih pločica i drugog otpada. Hrpa do hrpe raznog smeća pratile su nas cijelim putem. Ušli smo u šumu na Ferovcu da naberemo malo kestena, kestena jako malo ali zato najlon vrećica, flaša i drugog smeća jako puno.
Nabrali smo nešto malo kestena i otišli smo doma. Drveća su na mjestima do zemlje bezdušno porušena. Ne znam, ne razumijem zašto to pojedini ljudi rade.
Lijepi pozdrav, Ivka i Franjo Ježić

 

Gljivarijada u Stubakima

Piše Zvjezdana Šantek  /21.10.2011./
Ljubiteljima gljiva teško je palo ovo sušno razdoblje bez kiše. Nema kiše – nema gljiva.
Mnogi gljivoljupci su u potrazi za gljivama krenuli u Liku i Gorski kotar. Tamo je situacija  bolja. Svi znamo za lovačke i ribičke priče, pa postoji i takav rang gljivarskih. U takvim pričama se vrganji ove godine kamionima voze iz Like. Do sada su bili puni prtljažnici iliti koferi, a sada se došlo do punih kamiona.  Od desetak kilograma vrganja kroz dva –tri prepričavanja dođe se ,eto, do punog kamiona ! To bi morali biti kapitalci s kapama poput velikog sombrera. Istina jest da ih u Lici i Gorskom kotaru ima puno više ove godine nego kod nas. U okolici Zagreba i  čitavoj Medvednici ovog ljeta je bila nezapamćena suša, tako se dio gljiva iz Gorskog kotara našao na izložbama gljiva sa stručnom determinacijom   u Stubakima kod Pile na već tradicionalnoj gljivarijadi. Park vozača Pila je 15.10.2011.bio ispunjen  mnoštvom ljudi koji su došli provjeriti svoje poznavanje gljiva.

Pod generalnim pokroviteljstvom Općine Stubičke toplice, turistička zajednica  s gljivarskim društvima „Blagva“ iz Stubičkih toplica, „Maglen“ iz Oroslavlja, “Kamilo Blagaić“ iz Zagreba te raznim udrugama, lovačkim društvom i školom iz Zaboka organizirala je i ovu, 15. po redu gljivarijadu. Predavanje o gljivama je kao i prethodnih godina održao gospodin Mladen Strižak. Ivan i ja smo krenuli na gljivarijadu iz čiste radoznalosti; naime znamo da su tereni kod Pile bogati gljivama svih vrsta, posebno vrganjima, rujnicama i prekrasnim maglenima. Magleni su zaštićeni kao i blagve, ali kakva je korist i smisao takve „zaštite“ niti stručnjaci  ne znaju objasniti;  vrganji se najviše beru, a opet ih ima.

Na „našoj“ strani Medvednice trenutno vlada posvemašnja suša i zanimalo nas je da li će se uspjeti ubrati barem malo gljiva za gljivarski kotlić i izložbu. Zagorska strana ove jeseni nije puno bogatija, no kako se za izložbu i stručnu determinaciju beru sve gljive, a ne samo jestive, našlo se dosta  svježe ubranih primjeraka. Po rasporedu berba je krenula u 10 sati, pa do 12.30. Ubrane gljive su se predavale za izložbu i stručno predavanje. Košarice s gljivama i ostalim plodovima jeseni mogle su sudjelovati na natječaju za najljepšu košaricu.

Od jestivih kvalitetnih gljiva svježe je bilo malo No, gljivarska društva  koja su i suorganizatori ove priredbe imala su u pripremi rezervnu varijantu za gljivarski kotlić, a to su šampinjoni, ili kako gosp.Strižak kaže „plemenita pečurka“. Naziv šampinjoni se udomaćio, mada je pravilan naziv plemenita pečurka. Dakle, gljivarski  kotlić je ove godine bio skroman ( što više kvalitetnih vrsta gljiva,  to bolji kotlić).
Našlo se tu i srnećeg gulaša, ali srnu volim vidjeti živu i zdravu u šumi, nikako u loncu.
Bilo je tradicionalnih kolača koje je prodavala udruga “Hrvatska žena“, suvenira, pečenih kestena, stigli su i konji s kočijom, pa dvije jahačice na konjima, folklorno društvo …

Nakon stručnog pregleda i analize  gljiva, glavna pouka  je: Berite one gljive koje dobro poznajete i berite kvalitetne gljive; što će vam ona slabe kvalitete da vam pokvari okus jela?  Za ljude koji ne poznaju gljive, a upuštaju se u branje, savjet: prvo berite gljive sa osobom koja ih poznaje i u koju imate povjerenja. Učite, gledajte u knjigama i uspoređujte .
Ne moramo svaku gljivu strpati u lonac… samo svaku kvalitetnu  i ukusnu.

1.Puno automobila kod Parka vozača Pila uz Sljemensku cestu
2.Izložba gljiva
3.Gljiva nema toliko kao prošle godine, ali ipak se sakupilo prilično
4.Ima jestivih i nejestivih,ima i onih koje treba izbjegavati
5.Mladen Strižak educira okupljene ljubitelje gljiva
6.Dvije djevojčice su s ovom košaricom osvojile 2. mj. na natjecanju za najljepšu košaru
7.Dimilo se sa svih strana; iz kotlića,kestena, roštilja
8.Neobična gljiva s korijenom

Prilozi su fantastični, interesantni i poučni

Pohvalili nas Ivka i Franjo Ježić /28.09.2011./

Ovim putem bih pohvalila Vas i naše vrijedne suradnike bloga. Prilozi su fantastični, interesantni i poučni. Žalosno je vidjeti ruševinu ili ono što je ostalo od bolnice Brestovac. Ja sam kao mlada učenica bila na praksi u bolnici Brestovac 1965. god. Nažalost takvih ruševina ima puno. Sjetimo se samo naše stare Pučke škole u Markuševcu koju su tako bezdušno srušili.

Lijepi pozdrav
Ivka i Franjo Jezic,koji ima danas 66-i rodendan!!!

 

Brestovac

Piše Zvjezdana Šantek /25.09.2011./

Sanatorij „Brestovac“ koji se nalazi na obroncima Medvednice bio je izgrađen i namijenjen liječenju bolesnika koji su bolovali od plućnih bolesti. Na početku prošlog stoljeća, dakle 1900.godine, tuberkuloza (sušica, jetika) je bila teška i neizlječiva bolest. Lječilište Brestovac je izgrađeno velikim zalaganjem mnogih građana, izgrađen je novcem koji su donirali mnogi uglednici, obični građani, crkveni velikodostojnici; organizirana je lutrija čiji prihod od prodaje srećki je išao u fond za izgradnju ove bolnice; dakle svi su sudjelovali i bili voljni pomoći da se plan provede u djelo. Treba se prisjetiti da je u periodu prije 1. svj. Rata razvoj industrijske proizvodnje u grad privukao veliki broj seoskog stanovništva, u potrazi za poslom i nadnicom. Rad u neadekvatnim uvjetima, slaba prehrana siromašna vitaminima i stanovanje u jeftinim, vlažnim, često podrumskim prostorijama pogodovali su brzom širenju tuberkuloze, koja je bila čest uzrok smrti kod mlađeg stanovništva. Tako se nametnula potreba za gradnjom bolnice u kojoj će se moći liječiti oboljeli radnici, ali i ostali građani. Najveće zasluge za gradnju ove bolnice imali su Ivan Ancel, ravnatelj zagrebačke Okružne blagajne za osiguranje radnika, i novinar i liječnik Milivoj Dežman ( specijalist za plućne bolesti). Zemljište za planiranu bolnicu darovao je grof Miroslav Kulmer.

Gradnja bolnice koja je smještena na nadmorskoj visini od 846 m., počela je 1906.g .
Brestovac je otvoren 1909.godine i jedna od prvih pacijentica koje su se liječile u ovom sanatoriju je bila Ljerka Šram, glumica i velika ljubav Milivoja Dežmana. Iako je Šramica u mladim danima svoju ljubav već bila poklonila drugom muškarcu, Dežman je Ljerku Šram svejedno obožavao i nakon propasti njenog braka, a posebno nakon što je Ljerka oboljela od tuberkuloze, posvetio se njoj i izgradnji bolnice na Brestovcu. Možda je upravo njegova ljubav prema bolesnoj Šramici bila glavna pokretačka snaga čitavog tog projekta, tko zna? Možda bi se bolnica gradila puno duže da nije bilo ove ljubavne priče? Upravo ta ljubavna priča je ono što je Dežmana i Ljerku bacilo u prvi plan kada se spomene Brestovac. Najviše je o tome pisao naš poznati književnik i novinar, kroničar grada Zagreba, Zvonimir Milčec čiji roman za djecu „Zvižduk s Bukovca“ malo tko nije pročitao. Njegove tekstove možemo čitati i na službenim str. grada Zagreba (rubrika ZAGrebus by Imejlčec. Ovdje ću izdvojiti dio teksta Z.Milčeca iz „Sto godina Brestovca“ (pisao ga je povodom 100 –te godišnjice otvorenja).

„A upravo se, eto, navršava i stota obljetnica (1909. – 2009.) kako je otvorena bolnica na Brestovcu, nastala na toj legendarnoj ljubavnoj priči. U Ljerku pl. Šram, kao što znamo, smrtno je zaljubljen njen susjed iz Mesničke, mladi liječnik i novinar Milivoj Dežman. Koliko lijepa, toliko i bolesna, Šramica boluje od neizlječive tuberkuloze iliti sušice. A kao vrlo utjecajan čovjek svoga doba, glavni urednik i direktor dnevnika «Obzor» i liječnik u Bolnici milosrdne braće na Jelačić placu, Dežman pokreće i organizira gradnju sljemenske bolnice za tuberane. Tako nastaje prva bolnica za plućne bolesti na jugu Europe, podignuta koliko zbog potrebe liječenja proširene plućne bolesti, toliko iz velike ljubavi Dežmana spram bolesne Šramice.

«Otkad je podignut sanatorij na Brestovcu, Šramica mu je prva i kroz prve četiri godine redovita pacijentica. I, naravno, s posebnim Dežmanovim tretmanom. Ljetnih bi mjeseci redovito prebivala gore, sve dok ne bi počelo padati žuto lišće s tih naših dubrava i dok nisu počele sipiti jesenske kiše», zapisano je u kronikama o Šramici, Dežmanu i Brestovcu.

Dežmanovu ljubav spram Šramici teatrolog dr. Ivo Hergešić nazvati će «posljednjom trubadurskom ljubavi na ovim prostorima», a povjesničar Josip Horvat zagrebačkom «Damom s kamelijama». Razlika između kultnog Dumasovog ljubavnog romana i zagrebačke ljubavne priče u tome je što je roman fikcija, plod piščeve mašte, a naša zagrebačka «Dama s kamelijama», tj. Ljerka Šram i Milivoj Dežman, istiniti su isječak iz zagrebačkog života, koji s vremenom prerasta u fikciju i u legendu. U tom zagrebačkom istinitom romanu, čiji se siže u raznim formama i na različitim medijima koristi i prilagođava suvremenom senzibilitetu, naviklom na svakodnevne obroke erotske, pa i pornografske literature u časopisima, na video kasetama, DVD-ima i u kasnim noćnim TV-programima, nije, naravno, lako zamisliti ljubavnu priču iz dobe secesije, što će reći «uzbibanih, valovitih i asimetričnih linija».

Kao što nije lako zamisliti da će za stotu obljetnicu Brestovca, od bolnice, nastale na “trubadurskoj ljubavi”, danas ostati samo hrpa građevinskog materijala i hrpa medijskog materijala o toj naljepšoj i najtužnijoj (Šramica na Brestovcu sklapa oči na Dežmanovim rukama) ljubavnoj priči iz starog Zagreba, koju u pretincu kolektivnog sjećanja čuvamo kao “Zagrebačku Damu s kamelijama”…

Osim ovog teksta, Milčec je napisao i „Lowe story iz starog Zagreba“ s ovim istim protagonistima (malo opširnija i romantičnija varijanta priče o Lady Šram i Dežmanu).

Kao što vidimo po današnjim fotografijama, od te velike ljubavi, od velikog entuzijazma koji je pratio gradnju sanatorija i predanosti ondašnjih gradskih dužnosnika i liječnika, od Brestovca je doista ostala samo tužna hrpa građevinskog materijala. Mogao se napraviti tematski hotel- muzej, s nesretnom ljubavnom pričom kao glavnom temom, moglo se obnoviti lječilište, moglo je ovdje biti izletište i odmaralište za djecu, ili za starije osobe …Moglo je, ali nije… Ostali su samo goli, derutni zidovi, umrljani bojom iz oružja paintball ratnika …

Mnogi nepoznati bolesnici ovdje proživljavali su teške i bolne trenutke, svjesni težine svoje bolesti. O njima nije pisao nitko, oni su ostali zapamćeni samo od svojih najbližih. Bolnica Brestovac je zatvorena 1968. Zbog novih načina liječenja plućnih bolesti, zaključeno je kako Brestovac ne ispunjava potrebne uvjete za liječenje, te je tako započelo propadanje ovog kompleksa. I do dana današnjeg, niti jedna gradska vlast u periodu od 43 godine nije pronašla rješenje za Brestovac. Doista šteta …


1.Glavna zgrada nekadašnje bolnice Brestovac


2. Treća zgrada, pogledajte u kakvom je stanju


3.Nekada su ovdje odzvanjali užurbani koraci,danas je sablasno prazno i tiho


4.Lijevo stubište prednje strane glavne zgrade


5.Kućica ispod kompleksa Brestovac


6. Pogled s Brestovca


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: