Portreti naših mještana

Biciklistička legenda Vid Ročić

/Prilog pripremio Ivan Ročić/

Vid Ročić 1929-1955
Markuševec je dao mnoštvo sjajnih sportaša: atletičara, nogometaša, šahista … ali jedno športsko ime ni nakon pedeset i nešto prohujalih godina nije nadmašeno. To je biciklist, Jugoslavenski državni reprezentativac, osvajač mnogih prestižnih utrka u zemlji i inozemstvu, nenadmašni Vid Ročić, rođen 24.05.1929. poginuo na utrci u Egiptu (Afrika) 27.01.1955. godine.
Nesretan slučaj, nalet na pješakinju koja je pretrčavala cestu bio je pogibeljan za našeg biciklistu. Istog dana preminuo je u jednoj od Kairskih bolnica ostavivši iza sebe noseću ženu Nadu i nikad viđenu kćerkicu Vidicu.Vid Ročić odličan sportaš i čovjek bio je glavni nositelj, «vodonoša» Jugoslavenske reprezentacije, uvijek na čelu kolone praveći zavjetrinu našim reprezentativcima legendama jugoslavenskog biciklizma Veselinu Petroviću (Partizan, Beograd) Janezu Žirovniku (Sava, Kranj), Ivanu Levačiću …S koliko štovana i divljenja su se odnosili biciklisti širom Jugoslavije najjasnije nam kazuje primjer biciklističkog kluba iz Aranđelovca (Srbija) koji je više od 50 godina nosio ime BK Vid Ročić. Tek nedavno vodstvo kluba preimenovalo ga je u BK Šumadija.

Za vrijeme bivše države grad Zagreb bio je sjedište najjačih biciklističkih klubova u Jugoslaviji: BK Metalkomerc, BK Jedinstvo, BK Zagreb, BK Lokomotiva, BK Dinamo ..Nažalost nikad nijedan biciklistički klub u Hrvatskoj nije nosio njegovo ime pa čak i današnji biciklistički klub iz Markuševečke Trnave, njegovg rodnog mjesta, zove se BK Ciklus a ne BK Vid Ročić. Ipak pohvalno je što BK Ciklus svake godine posvećuje brdsku utrku «Divlje Podsljeme» Vidu Ročiću u spomen.

Danas jedna od najljepših ulica, ulica koja povezuje središte Markuševeca i M. Trnavu nosi njegovo ime Ulica Vida Ročića.

Epitaf sa njegovog groba na Markuševečkom groblju:
Najteži je čas mog života bio
Kad je tebe Egipat zauvijek sakrio
Nada

Biciklistička legenda Vid Ročić (2)
http://www.box.com/embed/b6688hy39gecalp.swf

Vladimir Ciglenečki st. – Popievke i Siećanja na praešlust  

Autor priloga: Branko Kabasić Črni
Vladimir Ciglenečki st.

Gospodin Vladimir Ciglenečki, narodni pjesnik i dugogodišnji aktivni Član KUD-a Prigorec, kao najmlađe od troje djece lgnaca po struci elektromontera i kućanice Eve rođen je 1.lipnja 1928 u Markuševcu koji je središnje naselje župe Sv.Šimuna i Jude Tadeja, nekad kotarskog središta, danas dijela zagrebačke gradske četvrti Podsljeme.

Pučku školu završio je u Markuševcu a u Zagrebu je izučio zidarski zanat. Nakon nekoliko godina rada u struci, kao mladi stručnjak, usporedo sa svakodnevnim radnim obavezama pohađao je i Večernju školu građevinskog smjera i diplomirao za građevinskog poslovođu. Zaposlivši se kod zagrebačkog poduzeća Dalekovod, bio je akterom u izgradnji dalekovodnog strujovoda visokog napona te građenju transformatorskih stanica diljem Hrvatske. Radne obaveze odvele su ga i u Sloveniju i Republiku Togo u zapadnoj Africi.

U svojoj uspješnoj građevinarskoj karijeri, kao veoma sposoban poslovođa u više navrata je i potpuno samostalno rukovodio provedbama projekata. Potrebe struke su svojim diktatom promijenile njegov način i ritam života učinivši ga “putnikom”i zbog toga je veoma često, ponekad i mjesecima, izbivao od kuće, supruge Dragice i sina Vladimira. Iako snažno zaokupljen poslovnim putovanjima i takozvanom terenskom službom on je ostao prigorcem: aktivnim žiteljem svojega Markuševca; svim svojim bićem privržen Prigorju.

Kada bi to okolnosti dozvoljavale odnosno u modusu čekanja na raspored ili upućivanje na novo radno mjesto, aktivno je surađivao i bio inicijatorom mnogih komunalnih akcija u životnoj ili radnoj sredini, napose u Markuševcu gdje je i kulturološki djelovao i ostavio pozitivan trag za mandata predsjednika Nadzornog odbora Prigorca. Kao veoma aktivnom predsjedniku NO-a uspjelo mu je realizirati značajnu donaciju koja je s dubokom promijenila materijalno stanje Prigorca i stoga za Njegovu požrtvovnost pripada mu mjesto među najzaslužnijim muževima Markuševca…Na svojim poslovnim putovanjima i terenskim poslovima često je i veoma intenzivno dolazio u kontakt sa drugim tradicijama i načinom života, različitim pejsažima i ljudima pa čak i sa afričkom domorodačkom civilizacijom. Naravno, to je upotpunjavalo njegov pristup životu i njegov pozitivistički pristup ali i intenziviralo emotivne veze sa rodnim krajem – Prigorjem.

Ta emotivna spona sa Prigorjem rezultirala je i prvim stihovima …dugo vremena nosio ih je duši.
Njegovi stihovi govore posebnim folkorno-povjesničkim stilom punim emocionalnog naboja seoske tradicije, običaja i življenja Prigorja no ne samo idiličnog već i kritičkog pristupa. S vremenom fragment i čitavi stihovi bivaju oblikovani, a kao «pravi Prigorec» sročuje ih prigorskim oblikom Kajkavskog narječja. Već negdje pedesetipete ispjeva veoma emotivnu pjesmu «Muoj zavičaj».

Nakon te pjesme, meni bisera njegovog pjesništva, dugo vremena ništa ne zapisuje…emotivna zapažanja ipak se talože u duši i pretvaraju u stihove. Druga polovica šezdesetih generira nastanak nekoliko pjesama koje su nastale upravo iz činjenice da je veliki dio života proveo izvan svojeg neizrecivo ljubljenog Prigorja…

Njegov ,zaista dugogodišnji i uspješni angažman u Prigorcu je najplodniji u Literarno dramskoj sekciji gdje se ističe njegov glumački i recitatorski ali napose pjesnički talent. Postaje poznat i cijenjen široj publici: recitiraju se njegove pjesme, Prigorec uglazbljuje njegovu pjesmu »Prigurje moje zelaene», a Hrvatska Televizija ga predstavlja Hrvatskoj kao narodnog pjesnika iz Markuševca tom prilikom pjesnik se i osobno predstavlja recitirajući svoju pjesmu veoma snažnog sadržaja «Žuljevitae roukae». Njegovo pjesništvo je domoljubno i to u najpozitivnijem smislu, i povjesničarsko u nastojanju čuvanja tradicije i običaja, i spiritualno ali i realističko jer govori o odnosu spram prirode…
Zaista je veliko zadovoljstvo čitati njegovu nadahnutu poeziju.

Iz prijateljstva i poštovanja, u Markuševcu u ožujku 2004. g.
Branko Kabasić Črni

Vladimir Ciglenečki stariji umro je 18.rujna 2008 godine /Z. Šimunjak/

Andrija Širola začetnik prosvjetno-kulturnog života u Markuševcu

/Prilog pripremio Ivan Ročić/

Andrija Širola 1874-1935

Andrija Širola bio je dvadesetih godina prošlog stoljeća začetnik prosvjetno-kulturnog rada u tada zaostalom zemljoradničkom markuševečkom kraju.

Bio je seoski učitelj, narodni tribun, osnivač i dirigent prvog muškog pjevačkog zbora «Prigorec» osnovanog 23. rujna 1923. g., društva na čijim temeljima su niknula i do dan danas se održala, danas već svjetski poznate sekcije «Prigorca»: pjevačka, folklorna i tamburaška.

Malo je živih Markuševčana koji su imali čast i zadovoljstvo raditi i primati poduku od Andrije ali mnogi se sjećamo njegovog, sada već pokojnog sina, slijepog Marijana Širole (1906-1982) koji je nastavio učiteljsku tradiciju svojega oca Andrije u OŠ Markuševec.

Lovro Cik zaljubljenik u šah i utege

/Prilog pripremio Ivan Ročić/

Lovro Cik 1938 – 2005

Lovro Cik svestrani sportaš i šahista, društveno angažirani građanin rođen je 1938. g. u Markuševečkoj Trnavi. Sve do svoje prerane smrti 2005. g. živio je i radio za dobrobit svoje porodice, svog Markuševečkog kraja i svog šahovskog kluba ŠK Prigorja iz Markuševca kojeg je neizmjerno volio.

Njegovu neizmjernu ljubav prema šahu ilustrirati ću jednim primjerom. Teško bolestan (karcinom gušterače), ležao je u bolnici čekajući operaciju . Operacija je bila na rasporedu u ponedjeljak. Dan prije operacije, u nedjelju, teško bolestan, bez znanja liječnika, došao je u Dom sportova i odigrao šahovsku partiju za svoj klub. U toj šahovskoj partiji izašao je kao pobjednik, ali samo 2 mjeseca nakon toga izgubio je partiju, partiju borbe za život. Bolest je bila jača.

Godine 1984. uz svesrdnu pomoć Ivana Ročića i Zlatka Strancarića osnovao je prvi šahovski klub u našem kraju ŠK Prigorje. Lovro i Zlatko bili su tada aktivni sportaši u disciplini dizanje utega. Zlatko je vrlo uspješno branio boje zagrebački klubova a Lovro je bio prvotimac sportskog kluba dizača utega «Vukovar» koji se tada takmičio u 1. saveznoj ligi Jugoslavije. Jedini koji je od te trojice bio aktivni šahista bio je šahovski prvokategornik Ivan Ročić

Klub je započeo kao i obično, simultankama, usmenim novinama, kategornim turnirima, sa lijepim željama i velikim ambicijama. Kupljeni su prvi šahovi, prvi satovi, prve šahovske knjige.

Ubrzo po osnivanju, u širim šahovskim i sportskim krugovima i u štampi, nametnulo se neizbježno pitanje: tko je to “Prigorje”, klub koji je preko noći postao sportska atrakcija zagrebačkog šaha.
Cik Lovro je bio dugogodišnji predsjednik i sponzor kluba. U kriznim momentima sam je financirao klub. Smrt ga je zatekla na mjestu člana Izvršnog odbora Zagrebačkog šahovskog saveza. Klub je opstao sve do današnjeg dana i danas je primjer dobro organiziranog kluba koji ima natjecatelje u svim šahovskim kategorijama od kadeta, juniora do seniora i veterana.

Ove godine šahisti ŠK Prigorja iz Markuševca uz svestranu pomoć gradske četvrti Podsljeme nastavljaju tradiciju organiziranja šahovskog turnira njemu u spomen. Odigrati će se četvrti u nizu «Međunarodni šahovski memorijal Lovro Cik»

Krešimir Ivšić župnik markuševečki od 1955. do 1989. g.

/ Prilog pripremio Zvonko Šimunjak /

Krešimir Ivšić 1918 – 1989

Kresimir Ivsic rodjen 1918. u Velikoj Ludini -zupa „Uzvisenja Svetog Kriza“ Sisak- gdje mu je otac bio ucitelj-. Ivsici su porijeklom Bočani i doselili su se u Sisak gdje Kresimir provodi svoje djetinjstvo. Zaredjen je zajedno sa svojim sumjestaninom Sreckom Drakslerom 1943 godine, a vec 1945 dobiva zupu Cerje, gdje je 1946 godine bio uhicen i nepravedno osudjen na 13 godina robije. Nakon pet godina je pusten pa je krace vrijeme bio zupnik u Bukevju i Scitarjevu a onda 1955 dolazi u nasu zupu Svetog Simuna i Jude Tadeja. Tu se susrece sa svojom skolskom kolegicom Ljerkom Ranogajec koja je bila uciteljica u OS Markusevec, a njezin je suprug bio upravitelj skole. Stan upravitelja je bio u prostorijama stare skole. Imali su jednog sina, Sanju 1945 godiste.

Interesantan je bio „sukob „ izmedju svecenika i upravitelja skole. „Sukob“ koji je slicio radnjama iz poznatog romana i filma „Don Camillo i Peppone“. Od osnovne skole pa sve do igralista „Seljecica“ na stupcima za rasvjetu bili su postavljeni veliki zvucnici. Zvucna pojacala su bila u skoli, a upravitelj skole je bio odgovoran i ovlasten za ozvucenje centra Markusevca. Tako je svake nedjelje od 11 sati Markusevcem odzvanjala muzika -zabavna narodna, partizansaka-, prijenos utakmica, a ponekad i govor predsjednika Tita.

Buduci da je i “Velka Mejsa” pocinjala u 11:00 sati, mozete si samo zamisliti kakovo je raspolozenje bilo u crkvi, a posebno kod svecenika. Da ne bi ostao duzan, svecenik daje poslije mise zvoniti, “za ozdravljenje dusa”, sa svim crkvenim zvonima. Taj urnebes nije mogao proci nezapazeno od narodne vlasti i od Kaptola. Dolazi do sporazuma tako da se tek od 14:00 sati smio ukljuciti razglas.

Upravitelj Ranogajac dobiva 1960 godine premestaj iz Markusevca. Pravi razlog premestaja je bila njegova afera sa njihovom sluskinjom Doricom. Napravio joj je dijete, sina, facuka kak se to onda govorilo po Markusevcu. Dorica je bila lijepa i umiljata zena, te nije nikakovo cudo da su se Simuncani ljepili za nju. Tako Dorica biva usrecena sa jos jednim sinom od jedog naseg Brezovana.

Dolaskom mladog svecenika Kresimira Ivsica za zupnika u nasu zupu zazivnuo je cijeli kraj. Ne samo da je novi zupnik bio tema raznih babskih pripovedanja, vec su i ljudi, a posebno mladez, u vecem broju poceli dolaziti na Mejšu, Vecernicu ili pak Zornicu. Cirkva je bila puna. Stvarno mora mu se priznati da je u svojim propovjedima znao zainteresirati vjernike i potaci ih na sudjelovanje u zupnom radu. Uveo je knjigu „Dobrocinitelja zupe sv. Simuna i Jude Tadeja“. Nastalo je pravo natjecanje medju zupljanima. Tko ce dati vise. Onda bi se vu njedjelju na “Velkoj Mejši“ skoro petnaest minuta citala imena dobrocinitelja i darovatelja. Sa tim prilozima poceo je obnavljati zapustenu zupu.

Crkva je bila u derutnom stanju. Sve je izgledom bilo staro i zapusteno. Sa krova fare padal je crijep, a fasada se runila. Ono malo fasade sto je ostalo dalo je naslutiti da je Sveti Simun u svojoj proslosti znal i za bolje dane. Crkveni toranj dobiva novu pocincanu oblogu, a svake frtalj vure Markusevcem se javljala nova ugradjena vura sa tornja. Jemput na frtalj, dvaput na pol, triput na trifrtalja, a onda cetiri put na punu vuru te onda dubljim tonom onolko put koliko je bilo vur. Vise nije bilo isprike da se nezna kolko ima vur. Vura je u ono vrijeme bila malo bogatstvo. Uglavnom se nabavljala preko Jakse koji ih je onako lijepo naredal na svom bartuljku i sve lijepo pod rukavom. Uglavnom je to bila marka „Darwil“. Ja sam je dobil za Firmu.

Pijac je bil nesredjen izgledao je kao ugazena tratina na kojoj se nedjeljom drmal svatovski drmez. Da prije se zenilo nedjeljom na velikoj mejsi. Poslije mejse se pilo i tancalo na pijacu, a svati su delili cigarete.

Najvise se novaca skupilo za tri kralja, kod posvecenja kuca. Bio je to tobar potez Kaptola da nam posalje mladog i ambicioznog zupnika. Njegovi predhodnici, zupnik Ormož i zupnik Rocic, bili su prestari za vodjenje jedne velike zupe sa puno mladog svijeta i djece. Dosao je sa svojom materom koja mu je vodila domacinstvo. Nastanio se u prizemlju zupnog dvora. Tu velebnu zgradu, po domaci „Faruf“ dijelio je sa jos dvije uciteljske familije. Zupni ured i stan za zupnika je bil u prizemlju, a prvi je kat bil konfisciran i na njemu su bila dva uciteljska stana.

Uciteljica Zora Puntaric sa dvije kcerke Zvjezdanom (Seka) i Zeljkom je bila u stanu na desnoj strani. Uciteljicinog muza su nakon rata, odveli partizani i ubili ga. Familija Dabac (dva sina Ivica i Drazen i kcerka Jasenka) na lijevoj strani . Prije obitelji Dabac u tom stanu stanovala je obitelj Istvanovic. U prizemlju lijevo bile su zupnikove privatne prostorije, a na desnoj strani njegova kancelarija sa bibliotekom. Preko vikenda je cesto dolazio zupnikov necak koji je onda u crkvi na korusu sviral orgulje.

Ponekad sam kod njega posudil knjigu. Sve si je on to lijepo biljezil te ako je ja nisam na vrijeme vratil znao me podsjetiti: „A kaj je sa knjigom, jesi li ju procital“?. „Jesam jesam“ znal sam reci i pocrveniti u licu, jer me bilo sram kaj me podsjetil.

Pored hodocasca na Mariju Bistricu organiziral je i hodocasca u druga svetista. Odrzavao je kontakte sa svojim prijasnjim zupama. Ostalo mi je u nezaboravnom sjecanju hodocasce na Trsat 1958 godine. Skoro cijeli Markusevac je sudjelovao, tako da je zeljeznica morala ubacit dodatne vagone. Nakon napornog penjanja Trsatskim Stengama (ima ih 561) do crkve Blazene Djevice Marije te isto tako napornog spustanja u Rijeku, bio je pravi uzitak okupati se na Gradskom Kupalistu. Moj prvi susret sa morem.

Nasa zupa je velika, teritorijalno pa i po broju stanovnika. Prema podacima Zagrebacke Nadbiskupije iz 1965 ima 5500 stanovnika od kojih su 5325 rimokatolicke vjeroispovijesti. Iz ovog podatka vidimo da je bilo jako malo “neopredijeljenih”, jugoslavena i pripadnika drugig konfesija. Dotepence smo mogli na prste izbrojiti.

Pocetkom 60-ih bile su Sv. misije. Odaziv ljudi bio je velik iz naše župe, a dolazili su mnogi i iz drugih župa. Bilo je upravo velicanstveno. Citavih osam dana (a mozda je bilo i duze) bilo je raspoloženje kao na najvece blagdane. Misijski program bio je bogat. U pomoc nasem zupniku dosli su mladi zupnici i casne sestre. Vec u 7:30 molila se sv. krunica, zatim je bila sv. misa, a poslije velika misijska propovijed. U 10 sati u sakristiji je bio vjeronauk za djecu s prikazivanjem slika na dijapozitivima. U 11:00 druga sv. misa i poslije sv. mise opet misijska propovijed. Poslije podne u 4 sata molila se opet sv. krunica, ali sa “nakanama” tj. prije svake desetke bila je kao mala propovijed o nakani za ovu desetku. Krunica je trajala do 5 sati. Onda je bila sv. Misa (Vecernica) – poslije sv. mise velika misijska propovijed – zatim kratki blagoslov sa Presvetim, a poslije toliko obljubljena propovijed sa slikama na diapozitivu. Crkva je bila dupkom puna – upravo nakrcana cijeli dan – od ranog jutra do kasno u noc.

Sve te svecanosti pratil je veliki crkveni zbor kojeg je zupnik uzdigao i vodio. Sve same mlade cure i snajse. Jedna ljepsa od druge a sve su pjevale otvorenog glasa. Bilo ih je milina slusati. Mislim da je to bil najbolji zbor kaj ga je nasa zupa imala.

Velecasni Kresimir Ivsic pocasni kanonik umro je u 71. godini zivota 1989 godine.
Zvonko Simunjak




Juraj Hadžić Gospodarek zaslužan za uspon i razvoj Markuševca

juraj gospodarek
Juraj Hadžić Gospodarek 1925.- 1970.

Autor Ivka Ježić

Bila sam danas u Dešćevcu gdje sam rođena i provela svoje djetinstvo. Sa mještanima sam proživljavala lijepe i manje lijepe dane. U slavlju i žalosti držali smo se zajedno. U to vrijeme među nama nije bilo velike razlike,bili smo svi jednako stojeći. Bilo je to vrijeme senzacionalnih promjena. 1948.godine smo dobili struju,1962.godine tekuću vodu a 1970. godine asfaltirana je cesta.

Za taj napredak najviše je bio zaslužan gosp. Juraj Hadzić – Gespodarek. Na potpornom zidu (škarpi)  između Lideja i  Hadžića zahvalni mještani su mu podigli spomen ploču. Mnogi mještani su se njegovom pomoći zaposlili u tvornici TEŽ i zaradi mirovinu. Za vrijeme 2. Svjetskog rata bio je istaknuti antifašista a u bivšem sistemu politički aktivan na dobrobit svoja kraja kojeg nikad nije zaboravio niti zapostavio. Preminuo je 1970.godine u 45.oj god. života.

Poznavala sam ga osobno i bila sam prisutna kada je iznenada preminio. Ostao mi je u sjećanju kao vrlo drag čovjek. Mislim da je zavrijedio da ga se sjetimo.

Autor Ivka Ježić Hadžić /04.09.2011./

Serijal o znamemitim Ročićima iz dalje i bliže prošlosti

Autor Ivan Ročić

Uvod
Ovaj prilog ugledao je svijetlo dana ponajviše zahvaljujući kolegama Marijanu Tenšeku iz Krapine i Mirku Totu iz Krefelda u Njemačkoj koji su me potakli da napišem nekoliko članaka o znamenitim muževima prezimena Ročić. Mirko Tot je ranije napisao prilog na blogu općenito o prezimenu Ročić bez ulaženja u biografije spomenutih ljudi. Ja sam ranije napisao opširniji članak, portret o biciklističkoj legendi Vidu Ročiću. Nastaviti ću s objavljivanjem priloga o znamenitim Ročićima iz dalje i bliže prošlosti.

Svi Ročići o kojima ću pisati su starinom iz župe Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Prvi prilog govori o dobrotvoru i meceni svećeniku Ignaciju Ročiću 1783. – 1854. Potom ću napisati prilog o župniku župe Sv Šimuna i Jude Tadeja Mirku Ročiću 1904. – 1965. i o svećeniku Josipu Ročiću 1884. – 1940.
Zatim će slijediti prilozi o učitelju i prosvjetitelju Franji Ročiću 1878. – 1957. i najpoznatijem markuševečkom privredniku prošlog stoljeća, osnivaču i prvom, dugogodišnjem direktoru PP Maksimir, Vidu Ročiću itd.

Dobrotvor i mecena, svećenik Ignacije Ročić 1783. – 1854.
Piše Ivan Ročić /06.04.2011./

/ U postu su dijelom korišteni bibliografski podaci iz knjige Stjepana Kožula: Svećenici bjelovarskog kraja./

Tisuće stanovnika podsljemenskog kraja svake godine posjećuje najpoznatije hrvatsko Marijansko svetište u Mariji Bistrici. Mnogi od njih na put krenu pješice uzbrdo preko Markuševečke Trnave, Bidrovca i Vidovca do Marije Snježne, preko Ročićeve sjenokoše do Laza i onda nizbrdo do svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici. U zadnjoj rečenici nalaze se tri pojma koji se dovode u svezu sa likom i djelom Ignacija Ročića. Prvo: Markuševečka Trnava – obiteljsko stablo. Drugo: Marija Snježna – odmorište i kapelicu na putu prema Mariji Bistrici dao je Ignacije sagraditi 1829. g. u vremenu dok je bio župnik u Čučerju. Od njegove kapelice danas se jedva naziru temelji. U prošlom stoljeću, malo iznad njegove kapelice izgrađena je nova zavjetna kapelica. Treće: obitelj Ignacija Ročića imala je u posjedu među ostalim i gore spomenutu livadu u šumi na putu prema Lazu.

Ignacije Ročić je rođen 16. listopada 1783. od roditelja oca Ivana Ročića i majke Julijane Ročić rođene Vađić. Za svećenika je zaređen 28. veljače 1806. Radio je u biskupskoj kancelariji, a zatim godinu i pol u Plemićkom odgojnom zavodu u Zagrebu. Bio je kapelan u Rakovcu i Krapini, subsidijar u župi Sv. Ivana u Novoj Vesi u Zagrebu. Kao dekan i župnik prisegnuo je 22. kolovoza 1815. za župu Donja Kupčina.

15. ožujka 1816. dolazi u župu Pohoda Blažene Djevice Marije u Čučerju U Čučerju djeluje do 1837. Sagradio je župni dvor 1920. g., obnavljao je crkvu nakon potresa 1822. do njene posvete 1828. g.

1829. Sagradio je kapelicu Majke Božje Snježne.

1835. daje jednu zgradu župnog dvora na korištenje stanovnicima Čučerja i u njoj otvara Prvu pučku školu u Čučerju. Zagrebačka biskupija plaćala je školskog učitelja a župnik Ignacije Ročić kupovao je djeci knjige i školski pribor.

1837. g. imenovan ja za Zagrebačkog kanonika, a 1847. postaje arhiđakon Turopoljski., opat je od 1851., a pokorničar od 1852. Umro je 19. travnja1854.

Oporučeno traži prodaju cjelokupne svoje imovine, s time da se glavnica čuva, a kamati daju za školovanje i studije mladeži obitelji Ročić iz župe Markuševec i župe Granešina kao i za školovanje mladeži po majčinoj strani iz Lukavca u Turopolju. Zahvaljujući toj donaciji mnogi Ročići su u prohujalim stoljećima stekli visoko obrazovanje zvanja svećenika, doktora, učitelja pa čak i avijatičara. O svima njima pisati ću narednih dana.

Pozdrav čitateljima /urednik I.Ročić/

Mirko Ročić župnik markuševečki od 1937. do 1947. g.
Piše Ivan Ročić /12.11.2011./

Mirko Ročić rođen je 29. rujna 1904. Zaređen je za svećenika 1928. Mladu misu služio je kod svog rođaka svećenika Josipa Ročića tada župnika u Kraljevom vrhu. (Josip Ročić r. u Mark. Trnavi 18.03.1884., umro 06.12.1940. u Zagrebu).

Mirko Ročić je najprije bio kapelan, dvije i pol godine, u Svetom Križu Začretje. Potom odlazi za župnika u Kraljev vrh. (Sveti Križ Začretje i Kraljev vrh su mjesta u Hrvatskom Zagorju).

Godine 1937. dolazi za župnika u Markuševec. U Markuševcu službuje 10 godina od 1937. do 1947. a potom odlazi u Bosiljevo gdje je ostaje punih 18 godina sve do umirovljenja 21.01.1965. godine. Njegov nasljednik u župi Sv. Šimuna i Jude Tadeja bio je svećenik Josip Ormož kojeg je naslijedio svećenik Krešimir Ivšić.

Svećenik Mirko Ročić bio je blage i vedre ćudi. Volio je svoj puk. Bio je omiljen među župljanima, družio se, žalovao i veselio se s njima. Od starijih ljudi čuo sam priču da je volio doći kao gost na svadbu, rođendan, imendan … Jednom prilikom, na nekoj svadbi, toliko se zbližio, razveselio i stopio s pukom da je skinuo svećeničku haljinu, objesio je o klin i kazao „Neka svećenik visi ovdje a ja ću biti isto što i vi !“. Najveći dio župljana nije mu to uzeo za zlo, dapače s odobravanjem prokomentirali su da je i svećenik samo čovjek!

Također od starijih ljudi čuo sam priču da je ratne 1945. godine spasio desetak mještana od sigurne smrti. Naime, mještani su bili dovedeni na župno dvorište pod optužbom da surađuju s neprijateljem. Vještim trikom odvratio je pažnju stražarima tako da su se zarobljenici uspjeli osloboditi i razbježati, a stražari se praznih ruku vratili u Zagreb. Pored toga za vrijeme i nakon rata spasio je mnoge mještane moleći nalogodavce (vlastodršce) da pomiluju njegove mještane, garantirajući svojom vjerom i ugledom da ljudi nisu ništa zgriješili.

Zadnje tri godine svog življena proveo je Domu nemoćnih svećenika na zagrebačkom Kaptolu. Umro je 19. lipnja 1975., a pokopan je na markuševečkom groblju dva dana kasnije. Sprovod je vodio pomoćni biskup mons. dr. Josip Salač, a oproštaj je izrekao, tada novi, markuševečki župnik Krešimir Ivšić.

Slikarija (vitraž) na prozoru, na desnoj strani u markuševečkoj crkvi u kojem je upisano ime svećenika Mirka Ročića trajno nas podsjeća na jedno prošlo vrijeme i jednu dobru dušu koje odavno nema među nama.

/Napomena faktografski podaci preuzeti su iz knjige Stjepana Kožula: Svećenici bjelovarskog kraja/.

Ivan Cik Pajica – Nesretni pjesnik vedra duha

Ivan Cik Pajica 1946- 2004

Piše Ivan Ročić /14.09.2011./

Ivan Cik Pajo ili Pajica kako smo ga od milja zvali rođen je u Bidrovcu 14.09.1946. Tu je proveo svoje najsretnije godine svog življenja. Bio je đak stare Bidrovečke škole, igrao nogomet na legendarnom bidrovečkom Sitju gdje je lopta bila više u grmlju i u potoku nego na igralištu. Mi Trnavčani bili smo im ljuti nogometni rivali. Nebrojeno puta smo se posvađali oko toga koja je ekipa bolja, koja je pobijedila u više utakmica. Ljuti protivnici na terenu dobri prijatelji u dokolici. Zajedno smo za ljetnih dana gradili virove na toplom i tada još čistom Bidrovečkom potoku, zajedno smo subotom išli u kino (tada je Bidrovec imao kino), nedjeljom popodne u istoj dvorani gledali bi na televizoru prijenose nogometnih utakmica ( nitko u selu nije imao televizor a gledanje televizora u dvorani se naplaćivalo), vatreno smo navijali za Dinamo i Jugoslaviju (Hrvatske reprezentacije nije bilo).

Bile su to za njega i za nas godine nezaboravnog, nesputanog i zaigranog djetinstva. A onda je došlo vrijeme za srednje-školsko obrazovanje u Zagrebu. Ivek Pajica završio je školu za radio tehničara u ŠC Ruđer Bošković.

Odlazak na maturalno u Opatiju, tada se još nije putovao na maturalc u inozemstvo, bio je koban za njega. Šestorica mladića ostalo se u hotelu zabavljati do kasno ujutro i u ranu zoru zaželjeli se kupanja u moru. Kupanja u moru baš na onom istom mjestu gdje su prethodnog dana salto skokovima razdragano skakali u more. Ivek se tog jutra prvi popeo na stijenu. Odraz. – Skok. – Okret u zraku. – Pad u plićak. – Oseka, nenormalno jaka oseka. – Prasak i krik. – Strašni bolovi. – Četvrti kralježnjak je slomljen. – Bolnica Rijeka, bolnica Zagreb, dvije operacije u Švicarskoj, jedna u Engleskoj. – Donji ekstremiteti ostaju trajno neizlječivo oduzeti. Ivek ostaje sve do svoje prerane smrti u 58. godini života nepokretan u invalidskim kolicima. Njegovi roditelji potom kupuju stan u gradu, prolaze godina za godinom i moja veza s njim se postepeno gubi.

Desetak godina unatrag, ponekad sam slušao lokalne radio postaje: Radio Sljeme, Radio Martin, Radio Veliku Goricu. U emisijama namijenjene slušateljima za javljane u živo, često se je javljao slušatelj koji se predstavljao imenom Ivan Cik i pritom dugo razgovarao s voditeljima o raznim temama te bi na kraju razgovora često pročitao neku od svojih brojnih pjesama. Nisam ni slutio tko bi to mogao biti, mislio sam „tamo neki Ivan Cik, Bog zna koji“.

Jednom u razgovoru s Stjepanom Horvatićem, sasvim slučajno, priupitao sam ga, koji bi to Ivan Cik mogao biti koji tako lijepo recitira na lokalnim radio postajama i dobio iznenađujući odgovor „To je naš Bidrovčan, Ivan Cik Pajica, nedavno mi je poklonio dvije knjige poezije, donijeti ću ti ih da ih pročitaš.“

I tako, na mom stolu pojavile su se knjige: „Dragi moj Zagreb i lepi naš kaj“ i knjiga „Hrvatska u srcu“. Obje knjige, pisane jasnim lijepim kajkavskim govorom, zagrebačkim slengom. Pjesme odišu optimizmom, nigdje ni traga melankoniji i nesretnom životu, dočaravaju nam svu ljepotu življenja u Zagrebu, u njegovom rodnom Prigorju…
Knjige sam pročitao u jednom dahu, ostao zadivljen i ushićen jednostavnošću pjesničkog izričaja, ljepotom stihova i dobrim, vedrim porukama koje odašilju.

Neke od njegovih pjesama možete pročitati ovdje>>> .

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: