Mirko Tot – Sjećanja

Da Markuševca nema, netko bi ga morao izmisliti

Piše Mirko Tot /13.02.2011/
Belina pita, kokos kifle, vanilin cvjetići, londoner kocke, išleri, žarbo pita, kuglof, slatki domino, a pogotovo domaća makovnjača, pa orehnjača! To je samo mali dio kreacija naših marljivih Markuševčanki. Promatrao sam ih na nedavnoj svadbi, obučene u bijelo i čisto rublje, uredno izfrizirane i dotjerane, kako sa ljubavlju i zadovoljstvom dekoriraju svoja remek djela, stavljajući to na svečano pripremljene tanjure. Šteta je uzeti i jedan komad od toga, pokvariš sliku, oku uskratiš užitak, rušiš optiku i uloženi trud u tu dekoraciju za svačiji okus i užitak, a majstorice sa strane, poluskrivečki, znatiželjno promatraju nas i naše reakcije divljenja i uživanja njihovog stvaralaštva.
Tek kada gost gostu šaptom pohvali kvalitetu, što dobrom oku našim ženskama ne može izbjeći, pridružuju se ostalim gostima i svadbenom veselju, zadovoljne i ponosne na uloženi trud.
Zahvalnosti radi, vesela i uvijek raspoložena domaćica, potrudi se da u par flaša jegermajstera ponovno «uđe zrak» a mi “ostali” pred brdom janjetine i odojka nazdravljamo sa Sačićevom graševinom, dok harmonikašu bubre džepovi od naših papirnatih poklona za dobru svirku i raspoloženje.
Pozdrav rodnom kraju

Sjećanja

Piše MirkoTot

Ide li se uz Trnavečki potok, koji se kod Ročića spaja sa Bidrovečkim, uzvodno prema Sljemenu, skoro ukopan u brdo sakrio se zaselak Toti, rodno mjesto mog oca, nažalost davno umrlog.

Produljimo dalje uz potok, u ona vremena, bistrom i čistom pitkom vodom, evo nas na “Pečinici”. Početkom “šezdesetih” izvor skromne zarade par radišnih Trnavčana. Tu se dinamitom rušila kamena stijena i tu je par naših “muževa” a zvali smo ih “mineri” zarađivali da prehrane neki i velike obitelji.

Nas par balavurdije željni da i mi nešto zaradimo, malo ovečim “kladivcima”, nasađene na nešto dulja držala, da se ne moramo toliko saginjati, tuckali smo po tim kamenim gromadama da bi ih stuckali u manje komade veličine šake. To se onda mjerilo na kubni metar kojega nikako da nakupiš. Naših par domaćih “furingaša” odvozili bi to konjskom zapregom do “glavnog odredišta” do posljednje stanice Pionirske željeznice u Markuševečkoj Trnavi. Tu bi se taj “tucanik” kako smo ga zvali, utovarivao u posebne vagone i prevozio do Dubrave. Pionirska željeznica bila je ponos našeg kraja i cijelog Prigorja. Bili smo povezani željeznicom sa gradom dok su tada naši Markuševcani «cipelarili» do Tunela

Poslije ratna vremena su bila jako teška i malo tko je bio u radnom odnosu. Na jesen smo brali kestenje i mijenjali u Posavini za brašno ili kukuruz. Vozeći se preko Save sa skelom, od straha je moja majka “rupcem” zavezala oči. Kad smo pristali na drugoj strani, vozeći se par minuta, pita moja majka Juru, svoga muža “Jura jesme li već došli v Ameriku,”

Nas desetak đaka osnovaca iz našeg kraja, sve redom tada odlikaši pohađali smo od 5 do 8 razreda prestižnu školu u Pionirskom Gradu koja je bila namijenjena za najbolje đake iz čitave Hrvatske. Nas koji smo dnevno putovali svojim kućama zvali su Granešincima, po obližnjem mjestu Granešina. Ostali iz udaljenih krajeva živjeli su tu za tu svrhu napravljenim kućama. Nastava je bila za one prilike vrhunska. Za svaki predmet, fiziku, kemiju, prirodopis, zemljopis imali smo posebne prostorije kabinete.

Tko je bio marljiv mogao je tu mnogo naučiti. Za veliki odmor, večinom poslije drugog sata nastave, dobivali smo besplatnu hranu. Sjećam se kao da je danas žuto-crvenog sira, pakiranog u sanducima kao i marmelade pakirane na isti način. Bila je to Američka pomoć posljeratnoj Jugoslaviji. To mi je bilo najdraže doba u životu. Sjećam se: Dokuša Mirka, Pisuljak Slavka, Ferenčak Branka, Jeleković Franje, Jantol Ivana /najboljeg đaka/. IzPopovca je bila Čuček Dragica a iz Vidovca bili su Tomo i Slavko. Ako sam nekog zaboravio, neka oprosti. Svi smo putovali Pionirskom željeznicom.

PS Ivane, hvale je vrijedno da njeguješ i aktualiziraš Website-Markusevac, koji prelistavam često a pogotovo kad me spopadne nostalgija za rodnim krajem.

Puno pozdrava do sljedećeg javljanja. /Mirko Tot/

 

Sprevud (Sprovod)

Foto arhiva Lidija Kralj: Sprovodna povorka prolazi središtem Markuševca 1969. god.

Če si bil bogat ili pak sirumak kak i svi ostali, sprevud nisi mogel izbeči. I to tvoj osobni. Ali nemuj biti razočaran s onima kojima si ti išel, ti ti nisu došli, ali zate svim ostalima budeš napravil vražuga posla pogotovu ak si mrl sdruge strane MEDUCINA, recimo u Trnavi ili nedaj Bog jos dalje, pri Vuljaru ili Cebicu, i ak si kojim slucajem mrl negdje poslije drugog svijetskog rata, recimo, pedesete ili pedesetpete.

Tebe se rijesiti i odpremiti na vjecni pocinak, e dragi moj, to ti je bila avantura. Prvo ti se uzela mjera, metar i sedamdesetdva, onda se otislo tisljaru, rekla se mjera, da bi se on odmah poceo zaliti i reci da nezna jer ima tak duge daske, ali se bu nekak snasel. I kad se kladivec zadnji put oglasil iznad cavla, i tebe u narodnoj nosnji prekrizenih ruku, a najblizi, uobicajenim zapomaganjem oznacili, sad je definitivno gotovo i sad se krece prema Markusevcu i kad su dva para jakih i sirovih domacih muzeva tebe prebacili preko ramena, dvojica na lijevo a druga dvojica da desno, pocinje odiseja putovanja
.
Na celu “prvi kriz” ukrasen cistom svilenom maramom a u ruci mladica iz obitelji pokojnika, da vodi povorku.Od silnih rupa na cesti, pune vode, blat, konjskih i kravljih izmetina, ta cetvorice muzeva ispod tebe jedva da su mogla drzati korak uz korak.Jedan je morao rupu zaobici sa lijeve strane, drugi sa desne tako da bi teret na momente bio neravnopravno rasporeden.Uz usputnu molitvu to se nekako i nije toliko primjecivalo jedino ti nisi imao svojega mira. Koprcao si se sad na jednu sad na drugu stranu. To bi i nekako islo da nije bilo Meducina.

Sjecam se Jure koji je lijes nosio napred, na desnom ramenu, i Mirka, otraga desno na lijevom ramenu, sa jos dvojicom, kako su cipelama upadali u blato, cistu ilovacu, do koljena, da bi uz mnogo truda iscupali noge i uvalili ih ponovno do koljena u blato. Psovanje im je bila navika od kako su prohodali, a sada se skoro ugusili uzstezajuci se od psovke hodajuci samo par koraka iza svecenika.Kada se mladic sa “prvim krizem”u ruci popeo na najvisu tocku Meducina i mahao krizem zvonaru na tornju simunjske crkve dajuci time do znanja da se sprovod priblizava, sva cetvorica ispod lijesa stajala su bespomocno do koljena uvaljenih u blato dok su ostali zaobilazili. Jura, naprijed lijevo, i po tezini najjaci od cetvorice, zaboravio je na sustezanje i lijepo ponasnje, dao si oduska dusi zbog tereta i nemoci u kojoj se zatekao, skoro guseci se, opalio najmasniju psovku iz svojeg bogatog repertoara. Svecenik se nakratko trgne, imajuci razumijevanja za situaciju i pojaca glas molitve sto su drugi prihvatili i nastavili borbu sa blatom uz staru krusku koja je godinama rasla uz raskopanu i od kise raskvasenu cestu do zadnjeg pocivalista.

Zato, dragi moj prijatelju, da nisi umro dok se cesta nije asfaltirala bio bi prezivio i Juru i Mirka i drugu dvojicu koji su u ona vremena psovali imajuci tebe na ledima.
Pozdrav rodnom kraju, M.T

 

Pismo rodnoj grudi


Pogled iz Rastine na naselje Ročići, u sredini vidi se rodna kuća Mirka Tota


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava u gornjem dijelu, Ročići, Jurkovići, Toti


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Petari, Kormani


Foto Mirko Tot: Mark Trnava Šanteki


Foto Mirko Tot: Mark. Dubrava Pisuljaki, Hercegi


Foto Mirko Tot: Ulica Mark. Dubrava, u pozadini ulica Vida Ročića u Meducinu


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Križanje, Ciki


Foto Mirko Tot: Mark. Trnava Kržanje

Kada te promatram sa susjednog brezuljka, u ovo doba godine okruzen zelenilom, vockama tresnje,sliva i krusaka pa po koja marelica ili breskva jako mi nedostajes, rodni kraje. Drveca su veca nego sam ih ostavio, fasade na kucama sarolike, tu je i asfalirana cesta, obnovljeni nas mlin, samo mi nedostaju moji roditelji mnogo mojih susjeda s kojima sam se druzio, i ostavio.Citam njihova imena na mjesnom groblju, promatram slike uklesane u mramor neke i u nasim starim narodnim nosnjama.

Pa kada su nas napustili, kada su umrli? Tece li vrijeme zbilja tako brzo da ja uopce ne primjecujem, dnevni dogadaji iz rodnog kraja koje smo uvijek svi znali projure pokraj mene a da me se uopce niti ne dotaknu. Predaleko sam da bi prisustvovao zivotu mojeg Prigorja.

Ponovno vratim pogled u dolinu, otkuda najednom svi ti auti,mopedi, pa gdje su nestali konji, zaboga? Gdje je zvuk “bica” kojim su nasi “foringasi” parali nebo da konju daju do znanja, trgni se, zapni svoje snage, potrci. Ne cujem ni jednu kravu da “zatulji”, nema ni njihovih “kolaca” na cesti koji bi se jos dimili ako bi upravo prosle vracajuci se sa ispase. Gdje je toliki lavez pasa?. dali je sve nestalo?

Glas kukavice sa oblisnjeg brezuljka, grlice svojim gukanjem zavode partnere, vrane nadlijecu iznad mene a i puz kojeg sam opazio pokraj staze izgleda kao i prije. Zvuk i miris ciste prirode ostao je isti kakvog sam prije mnogo godina pospremio u moja sjecanja a ostalo se mnogo promjenilo.

Tamo gdje su nam pluca udahnula prve cestice zraka, tamo gdje smo se penjali po drvecima i preskakali potoke, tamo gdje smo se ” igrali doktora” tamo je pravi dom. I ako se toga rado sjecamo i ceznemo za time onda smo pravi i ISKKRENI DOMOLJUBI.

Pozdrav rodnome kraju, M.T.

 

Zapažanja iz rodnog kraja

Sjedim susjed i ja uz samu cestu uz svjeze natocenu “zuju” zasticeni krovom od jarkog sunca i cudim se jeli je moguce da sin toliko nalici na pokojnog oca kojeg na zalost nisam uspio ispratiti na posljednji pocinak. Sija, podbradica, glava sa malom celom u sredini, stas, visina, govor, kretnja. Isti njegov pokojni caca koji nam je odsvirao tolike svadbe “pobrao” u rezovima svoje harmonike toliko dinara od nas raspjevanih i razveseljnih. Nije ju rastezao do kraja tako da su rebra ostala blizu i tek onda kada su rezovi bili popunjeni, rastegne svu sirinu svog istrumenta da bi guslar na cas utihnuo i uvjezbanim pokretom ubrao nasu zahvalu za stimung koji su nam priredili.

Pristane jedan auto na drugoj strani ceste uz sam potok, vozac se pridruzi stolu, od uzbudenja i zelje da cim prije isprica svoj dozivljaj, mene skoro niti ne primjeti. Pomislio sam,- ajde pusti ga, poznaju se, nek se covjek istrese.- Zamisli, to se nebi nikad nadao- zapocne dosljak,- znamo se sto godina,nikad si nismo rekli krivu rijec, frajer se podpuno oglusio na moj mig.

Gruntam o cemu bi se to moralo raditi. Dali je stvar toliko vazna, moram li i ja prisustvovati njegovom jadikovanju, da se maknem i ostavim ih same, mogli su se povuci u lokal i biti medu sobom. -Da se nije radilo o cemu se radilo, ajde jos nekako, nastavi uzbudeno, imali smo stvar sto posto u rukama, da nije zajebo stvar, a da mu prigovorim nebi priznao za mater bozju-. Ja i dalje sjedim mastajuci o razlogu njegovog izljeva srdbe. Dali se netko potukao,imao sudar i trazi svjedoke.

Espeso priljubi usnicama ali ne srkne i nastavi. -Cak i kibici su na mojoj strani.- Glas mu se pojacava da bi ono sto hoce reci dobilo na snazi i bilo zapamceno.- Zamisli, radilo se o odojku i igram pik asa, on puni sa osmicom a desetku zadrzi, a zna dobro, igramo zajedno godinama, da mi je as suh. Popizdio sam, bacim sve te madarice od sebe i posaljem ga znas po prilici kuda i od poslije ne razgovaramo, a on je kriv ne ja.

Odahnulo mi je, makar sam bio u strahu da cu biti svjedok nekog nemilog dogadaja, a on se tek sada kada si je dusi dao oduska obrati meni sa namjerom da me necim pocasti. Mislim si, kakove “velike” probleme imaju ljudi i drago mi je bilo da se radilo samo o jednoj BELI.

Pozdrav rodnom kraju, M.T.

 

O prezimenu Ročić

Želja kod pisanja ovog eseja o Ročićima bila mi je unijeti u tekst malo vedrine i humora . To mi je i bila svrha. Koliko sam u tome uspio vidjet ćemo po reakcijama čitatelja. /Mirko Tot/

Ne znam koliko prezimena, domaćih, ima u našoj župi, preko 40 sigurno. Ako počnemo sa sjevero-istoka: Cebići, Punjeki, Ferenčaki, Caplići pa sve do “preštimanog” Bačuna i njihovim čestim prezimenom Jurin,a da niti ne nabrajam mnoga prezimena naših sugrađana, koji su imali “hrabrosti” pred oltar odvesti domaću pucu Šimunčicu.

Niti jedno prezime se ne pojavljuje toliko često u pozitivnom aspektu kao prezime ROČIĆ. Samo polako gospoda koji se prezivate Ročić, da vam se radi toga rep ne podigne previsoko. I ja sam po majci Ročić pa upravo radi toga sumnjam da to sa inteligencijom ili kakovim drugim izvanzemaljskim čudima ima ikakve veze. Ili možda?

Da malo” isprovociram “moje drage Šimunčane. Dali smo ikada imali svećenika u našoj crkvi s prezimenom Habuš ili možda Puntarić. Nema ga. Eto vidiš. Ali ga je bilo sa prezimenom ROČIĆ. /pitajte danas osamdeset godišnjake / oni bi se morali sjećati. Mirko Ročić bio je svećenik u našoj župi dugi niz godina u tzv. Staroj Jugoslaviji (Kraljevini Jugoslaviji).

Jeli je kojem Šimunčanu sa prezimenom Topolovec ili Tot, u bivšoj državi Jugoslaviji prilikom sahrane položen vijenac na grob, i to od samog druga Josipa BrozaTita predsjednika Federativne i Socijalističke Jugoslavije. E, nije. Ali poznati jugoslavenski reprezentativac u biciklizmu imao je tu čast. Poginuo je nesretno prilikom utrke u Egiptu. Zvao se Ročić. Vid Ročić.

Imam ja još nešto ispod šešira. Na današnji jadni Dinamo, prije u zlatna vremena, kada se od navijačkog zanosa talasalo Maksimirsko jezero i savijale jablanove grane preko puta Maksimirske ceste iza istočnih tribina, imali su predsjednika NK Dinama, zvao se Ročić. Vid Ročić, isto kao legendarni biciklista Vid Ročić. Za vrijeme bivše države djelovalo je vrlo uspješno poduzeće, PP.Maksimir u kojem je on bio prvi glavni direktor. Opet Ročić predsjednik općine Maksimir, mnogo, mnogo godina. Vid Ročić kojem ovom prilikom želim da pobijedi bitku koju vodi sa zdravljem.

Skoro sam zaboravio, mog rođaka Štefa, narodnog zanesenjaka i veseljaka, začetnika svega onoga o čemu danas govorimo pod pojmom “Očuvanje narodnih običaja i baštine Markuševečkog kraja” Pa naravno! Ročić.

I da dalje ne dosađujem. Kako se zvao vlakovođa Pionirskog vlaka koji je vozio na trasi Markuševečka Trnava – Dubrava? Pogodite! (odgovor Franjo Ročić Unter)

Za utjehu vama čitateljima a i meni. Ovo su bili samo slučajevi, ili “coprije”, kako hoćete. Ako se kojim slučajem desi da Ročići daju još i astronauta onda ne vjerujem u ništa više. Ali ne smetnimo sa uma, ovdje nisu nabrojani svi Ročići koje bi trebalo spomenuti, ima ih još, ali o njima drugom prilikom.

PS: Uh! Opet Ročić! Majstor ovog bloga, Ivan Ročić. Sada mi je tih Ročića polako dosta! Pazite kod pisanja ovog prezimena. Prvo dolazi tvrdo (Č) a onda mekano “Ć”

Pozdrav rodnom kraju, Mirko Tot,

 

Sjećaja iz djetinstva – Ratna 1945.

Za neke događaje iz mog sjećanja bilo bi štetno da odu u zaborav, a živih svjedoka iz tog vremena ima sve manje. Zato ću si dati truda da ta sjećanja prikažem meni na najobjektivniji način, a razlog je, da su se te stvari dogodile skoro ispred našeg praga, točnije, u Kumarnjaku, na cesti ispred Meducina, ako se vozimo iz Trnave prema Markuševcu.

Mnogi od nas se sjećaju, kada smo se na dan mrtvih vraćali sa našeg mjesnog groblja u Markuševcu natrag u Trnavu, da su upravo na tom mjestu, podalje od ceste, bile upaljene svijeće. Šaputalo se, uobičajeno u doba komunizma, da je tu poginulo nekoliko Nijemaca i Ustaša.

Sjećam se pričanja mojih, već davno umrlih susjeda, Naceka, Miška, Mike, strine Jane i Jelke kao i mojih roditelja, događaja pri kraju drugog svjetskog rata. Sjedili bi, nakon što su prije kretanja na počinak nahranivši ono malo blaga što su imali, uz toplu domaću peć, naloženu sa suhim bukovim i hrastovim bremenima sakupljenim tokom čitave godine na Sljemenu. Na našem Sljemenu, koje nas je grijalo i hranilo. Tu smo sakupljali drva za ogrjev, tu se sakupljala “lestina” za prostiranje ispod blaga, koprive, šumske jagode i bobice, visibabe i vrganji. Tu smo se mogli i napiti čiste prirodne šumske vode.

Sjedili bi i pričali o svemu i svačemu, a meni kao balavcu ostalo je u sjećanju:
Po završetku rata, da bi izbjegli kaznama i osvetama partizana, kretala se veća kolona Nijemaca i kolaboranata Ustaša, prema spasonosnoj Austrijskoj granici. Zaobilazeći Zagreb, našli su se u toj maloj kotlini a na dometu partizanskih topova smještenih na Medvedskom Brijegu. U toj pucnjavi i metežu pobijeno je mnogo ljudi, konja, i magaraca koji su služili za nošenje i vuču naoružanja.

Neki od ustaša, da bi spasili glavu, razbježali se po okolnim selima prema Jordanićima i da bi i tu “usput” pobili par domaćih muževa. Uz cestu je ostalo mnogo mrtvih ljudi i životinja, a domaći ljudi, među njima i moj otac, bili su prisiljeni to sve poravnati sa zemljom.
Ne sjećam se, dali je itko pokušao, barem sada u našoj Hrvatskoj, pokazati interes da se to rasvijetli. Evo poticaja za to.
Pozdrav rodnom kraju, Mirko Tot

Nostalgija za starim Dinamom

Maksimirska cesta, stadion Dinama.Tu se vozikamo skoro svaki dan. Za nas iz sv. Šimuna jednom je sa lijeve, drugi put sa desne strane.
Još dok su istočne tribine bile sasvim niske, penjao sam se na jablanove iza njih, ogrebao sve noge i ruke da vidim Luku Lipošinovića, Ivicu i Dragu Horvata, Dražu Jerkovića, Vladimira Bearu, Tomislava Crnkovića i ostale, takvi se nikad više nisu pojavili na Maksimirskom travnjaku.

Sjećam se 2:1 protiv Vojvodine kada je Luka zabio drugi gol. Povijale se hrastove grane u Maksimirskoj šumi, zatalasalo se Maksimirsko jezero, slonovi i pavijani u Zoološkom vrtu dobili slom živaca, a i Bukovčani i cijela Dubrava čuli da je pao gol.

Dinamo je bio ZAGREB-HRVATSKA.

Danas, niti se ne okrenem vozeći se pokraj stadiona.Igrači govore petnaest jezika, broj gledaoca bi stao u poveću telefonsku govornicu a i da odem kojim slučajem morao bi ponijeti kacigu i pancirku.

Priznajem: Ja sam NOSTALGIČAR.
Pozdrav rodnom kraju! M.T.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: