Izleti u prirodu! (2)

Od izvora Žljebec preko Pečovja do Gorščice

Autori Zvjezdana i Ivan Šantek /30.01. 2011./Hladno nedjeljno jutro (-2stupnja celzijusa), a mi „On the road again“. Opet na našu „novu omiljenu“stazu. Pogled na Pečovje nam je nešto sasvim normalno i svakodnevno jer ga gledamo iz dvorišta kad god se okrenemo prema sjeveru, ali pogled s Pečovja je nešto sasvim drugo. Kako smo prošli puta išli uz pećinu Pečovska stijena (ili Konjska glava) preko Oštreca
na Gorščicu, prošli smo samo gornji, lagani dio staze po Pečovju. Zato sada idemo od početka.
Naše uobičajeno vrijeme za polazak je oko pola 10, pa tako i danas. Idemo uz branu Bidrovec po smrznutom tlu i prolazimo pored mlina koji samo što nije završen; da li će se zvati Cebićev ili Ljutićev,to se još ne zna. U svakom slučaju, ne izgleda loše.
Idemo do izvora Žljebec, a htjeli bismo vidjeti izbliza onu pećinu koju smo fotografirali na kraju prošlog izleta. Par minuta uzbrdo iznad izvora i već smo ispod te stijene. Živimo u blizini a ovdje još nismo bili. Prošli smo tek par desetaka metara ispod, nebrojeno puta, pa je red da malo detaljnije upoznamo i ovaj dio Prigorskog kraja.


Ovo je pećina iznad izvora Žljebec


Razgledavanje


Ovo nije 100 posto sigurno

I tu u podnožju pećine ima puno odvaljenih gromada, a neki dijelovi pećine baš izgledaju kao da bi se baš sada mogli odvaliti; puni su raspuklina i pukotina. Zaobilazimo ovu veliku stijenu i dolazimo na stazu kojom ćemo se popeti po grebenu do vrha. S obzirom da je zima, vidljivost na daljinu je slaba, ali ako bi čekali proljeće, onda bi se uspavali kao medvjedi. Teško se pokrenuti kad jednom staneš, pa idemo dok imamo volju. Sa staze u daljini vidimo dio borove šume koja nam je sada, dok se penjemo, s desna…


Velika je ovo pećina


Pogled na Male Cebice i branu Bidrovec

Staza je interesantna, planinari kojima su dosadile one dobro poznate i obilježene staze, sigurno bi voljeli proći ovom .Ovo, ipak nije staza za svakoga; ne treba zaboraviti da se krećemo negdje i samim rubom pećina, pa treba pripaziti! Staza je označena plavim oznakama, ponegdje su i žute točke, pa čak i pokoja ljubičasta, a što konkretno znače, mi nismo uspjeli doznati. Ako netko tko ovo bude čitao, zna više o tome, bilo bi lijepo da podijeli s nama svoje znanje. Da li su to šumarske oznake, zviđačke, nešto treće …? Uglavnom, nailazimo na takve oznake na mjestima koja zahtijevaju oprez, koliko smo primijetili. Napominjem da ovo nije službeno markirana staza, nije osigurana , pa samim tim je na svakom ponaosob da odluči da li će krenuti tim putem. Za one malo manje spretne ili starije, nije baš za preporuku.


Staza kamen na kamenu


Pogled odozgo


Ivan je oduševljen ovom stazom


Stjenoviti greben koji smo prošli


Penjanje se nastavlja


Još nas čeka prolaz po onom hrptu gore


Plave oznake na četveroglavom hrastu

Mali odmor, posvuda plave oznake


Staza je gore desno

Zanimljiva, kamenita staza, s lijepim pogledom, ali danas ja smrznuto tlo pa malo treba pripaziti. Ponegdje si je potrebno pripomoći i rukama da bi se lakše popeli, ali ništa prestrašno.
Pri vrhu,na oko 600 m, počeo je pomalo lepršati snijeg. Evo nas i do ove oznake, a to znači da smo relativno blizu Gorščice.


A sada prema brdu Oštrec


Kaptolska lugarnica Gorščica

Kratko zadržavanje u Kaptolskoj lugarnici, koja je puna, ali našlo se par mjesta jer smo pretekli jednu grupu planinara nadomak kuće. Malo pojeli, popili, pozdravili poznate face i idemo doma. Razlika u temperaturi vani i u jako zagrijanoj prostoriji rezultirala je jakim rumenilom, pa nam tako ugrijanima hladan zrak vani čak i godi. Idemo na stazu 24, na Cebiće i branu, te smo za manje od sata na Bidrovečkoj cesti. Još nije ni 14 sati, a obišli smo i fotografirali još jedan vrlo zanimljiv, a ne tako poznat dio našega kraja…
Pozdrav čitateljima bloga …

 

Pečovje

Autori Zvjezdana i Ivan Šantek /23.1.2011./
Ujutro je bilo oko -2 stupnja C, ali uz ledeni vjetar osjećalo se kao da je hladnije. Kako smo željeli posjetiti još jednom stijenu koju smo prošli puta samo kratko obišli, krenuli smo put Pečovja; kroz Bidrovec, Površnicom pa uzbrdo lijevo preko Rovlja do one neobične graditeljske tvorevine, vikendice i vidikovca u jednom, te kroz gustu borovu šumu koja je vidljiva izdaleka kao zeleni otok usred bjelogorice. Kroz šumu vodi staza. Danas smo krenuli nešto prije pola deset.


Snijeg u višim predjelima


Pogled s Rovlja na Lipu i Rog


Borova šuma ispred Pečovja


Vikendica ili vidikovac


Do pećine se može kroz šumu ali i okolnim putem

Naime, prošli puta nismo imali fotoaparat; slikali smo mobitelom, tako da smo htjeli malo upotpuniti dojam o Pečovskoj stijeni (Konjskoj glavi, Komušarovoj pećini).
Pečovje je dio Medvednice gdje kroz čitavu šumu ima jako puno stijena, što većih, što manjih.
Vrh Pečovja je na 655 m nadmorske visine, a nešto viši je Oštrec sa 737m. Tako kaže naša planinarska karta. Može se lijepo vidjeti zimi i u kasnu jesen da iznad kolnog puta koji vodi od Površnice na Gorščicu ima veliki broj pećina .
Iznad samog izvora Žljebec se nalazi jedna prilično velika stijena, a duž same planinarske staze br.24 , ako njome idemo prema Gorščici vidjet ćemo da se iznad staze, po vrhu hrbta posvuda nalaze poveće kamene romade. Samim tim hrbtom se također dolazi na Gorščicu, ali jednim malo dužim i zahtijevnijim putem. Kao da se penjete kakvom kozjom stazom, a spuštanje je priča za sebe. Penjanje i spuštanje tom višom, nemarkiranom(službeno)
stazom nije baš za svakoga, tim više što staza nije osigurana pa treba biti u jako dobroj kondiciji i imati kvadricepse u barem vrlo dobrom stanju da se sretno spustite. Neki koji su se spuštali jednom, nikada više ne žele ponoviti to iskustvo. Dakle, Pečovje je, u svakom slučaju dio krajolika koji baš i nije tipičan za Medvednicu. Pečovska stijena koju tražimo samo je najveća i najupadljivija iz daljine, ali u šumi je mnogo malih pećina koje se ne vide od drveća.
Mi se dakle, držimo staze uz borovu šumu i prolazimo dalje. Preko staze nešto dalje je srušeno manje stablo koje smo zapamtili prošli puta. Dolazimo u šumu koja je, u stvari sama po sebi već na vrlo strmom terenu, pa pećina koja se nazire kroz grane izgleda jako visoko. I ovdje je teren pun stijenja i ogromnog kamenja. Treba se uspeti kroz sve to granje do samog podnožja pećine koju jednostavno nije moguće slikati da cijela stane u objektiv (naš). Široka je, a lijevi viši dio je vrlo isturen, desni malo uvučen, pa opet isturen na desnu stranu. Po pećini se penje
bršljan koji ima već prilično jako deblo. I iz same pećine raste drveće, a našla se tu i jedna trešnja, vjerojatno divlja.


U podnožju pećine ima manjih šupljikavih stijena


Ivan razgledava desnu stranu pećine

U svakom slučaju, zadovoljili smo vlastitu znatiželju i mogu reći da je ovo lijepo. ali nepristupačno i ne sasvim bezazleno mjesto za obične šetače. Može se reći da ovo, sasvim sigurno, nije mjesto za obiteljski izlet s malom djecom. Ovo je mjesto za avanturiste i radoznalce .


Nije loš pogled ali sunce udara u oči


Prostrana šupljina u desnoj strani pećine


Cijela šuma ispod pećine je puna stijena. Nakon obilaska podnožja, ovaj puta se vraćamo na stazu do borove šume i idemo utabanom stazom na vrh pećine.


Na stazi prema vrhu – jaglac u snijegu

Pećina je po vrhu obasjana suncem, tako da nije tako ledeno. Vjetar je danas neugodan.
Sunce nam malo smeta da napravimo bolje slike, ali što je tu je …


Pogled borovu šumu ispod pećine


Pogled na Popovec. Madvedski breg i Zrnetnu
Ispod nas Vidovec


Planinarka uživa u pogledu


Dalje samo uz brijeg

Nakon vrha opet idemo na onu stazu s koje smo prošli puta primijetili plave strelice i tom stazom nastavljamo do vrha Pečovja. Ovdje ima i više snijega, a pećina svuda koliko ti srce želi; pa i više od toga. Spuštamo se malo, pa se opet penjemo preko Oštreca i konačno se spuštamo Križnom hrastu. Ovdje smo prošli, u stvari samo gornji dio staze po hrptu Pečovja a onaj malo teži ,donji dio Pečovja smo izbjegli. Uspon je i ovdje naporan i strm, ali nije neugodan kao taj donji.


Hrast blizanac


Križni hrast zimi

Gorščica je sada vrlo blizu, ali kako u posljednje vrijeme jako puno planinara dolazi nedjeljom ovamo, bojim se da opet nećemo naći niti jedno slobodno mjesto za sjesti, a kamoli dva. Vidimo ispred sebe jednu grupu planinara koja ide u istom smjeru, i dolazimo pred lugarnicu baš kad su oni ušli unutra. Naravno, mjesta niti za lijek .Ništa, kratak predah, čaj iz termosice i šibaj natrag, ali sada kraćim i lakšim putem; stazom 24. Jest da je pri kraju staze klizavo blato, ali uskoro smo kod izvora Žljebec i nastavljamo putem. Točno kod izvora Žljebec, nasuprot u potoku, nemili prizor: netko je ovdje bacio otpad i smeće! Mislim…, kome je ovo palo na pamet ?!

Barem sada se skuplja glomazni otpad 2 puta godišnje i onda se nađe ovakav „biser“ da dođe odbaciti ovo čudo u park prirode! Nevjerojatno koliko su ljudi bezobzirni! Ovo me je razljutilo. Dalje se vraćamo našim starim putem uz potok i preko brane.


Pećine iznad izvora Žljebec


Pogled unatrag

I dalje je dosta hladno, bez obzira na zubato sunce, no bilo je i hladnijih dana …
Slijedeći tjedan se možda uputimo na jednu od naših „starih“staza, Leustekovu ili Bikčevićevu pa malo po vrhu Sljemena. Da se podsjetimo…Nekada smo tamo bili redoviti, ali zadnjih par godina volimo hodati ovim našim, manje poznatim stazama i stazicama. Pozdrav čitateljima bloga!

Pećina Konjska glava

Autori Ivan i Zvjezdana Šantek /19.01.2011./

Premda je jutros bilo mraza na našem dvorištu, temperatura je tokom prijepodneva naglo porasla i mi smo na brzinu odlučili da krenemo opet malo u obilazak našeg kraja. Ovo je, zapravo, neka vrsta izvidnice za pravi izlet, jer smo bez fotoaparata, „naoružani“samo mobitelima.Krenuli smo tek oko 11 sati, ali ja se izgleda, nisam baš dobro pripremila, jer jakna koju sam obukla postala je ubrzo višak i teret. Žaleći što nemam kratke rukave ispod jakne, malo sam zaostala za Ivanom koji ima svoj tempo; nije ga uvijek lako pratiti.

U jednom od svojih zanimljivih tekstova Zvonko Šimunjak se osvrnuo na naše izlete ovim krajem i nazvao ovu pećinu koju ćemo danas posjetiti „bljeskajuća kamena ljepotica“. Zvonko se prisjetio Maurovićeva stripa i lika okamenjenog konjanika na kojeg ga je ova pećina asocirala kada ju je gledao iz daljine. To nam je, u neku ruku bio poticaj da izbliza pogledamo kako u stvarnosti izgleda ova pećina.

Među domaćim stanovništvom ova pećina dakle ne slučajno dobila naziv Konjska glava. Drugi nazivi, pored naziva Konjska glava su još: Komušarova pećina, Mačja glava, Pečovska stijena …

Da li joj je uopće moguće prići blizu, u podnožje, pećine nismo znali. Znamo da se na vrh pećine dolazi bez nekih problema, bili smo tu prije desetak dana, ali nismo se tada spuštali ispod stijene, jer smo išli na Gorščicu. Spuštali smo se natrag preko Pečovja. To je ono lijevo stjenovito rebro koje se djelomično vidi, a dijelom ga šuma skriva. Spuštanje tom stazom je jedna druga priča i ostavit ćemo je za drugi put. Ta je staza po Pečovju inače u planinarskoj karti označena tek isprekidanom linijom, ali planinari ju dobro znaju (staza broj 56). Vrlo je zanimljiva, a izgleda kao mali dio kraškog krajolika na Medvednici. O tome drugi puta, a sada da se posvetimo jednoj od najvećih pećina našeg kraja, Pečovskoj stijeni, Konjskoj glavi ili kako ju već tko zove…
U geološka nagađanja i sastav stijena se ne želim upuštati, nisam stručna po tom pitanju pa ću se ograničiti samo na vizualni dojam koji ostavlja ovo stijenje ..

Rovlje bogato vinogradima – Cestom kroz Bidrovec i Površnicu dolazimo do Velikih Cebića. Idemo stazom broj 25. Ubrzo silazimo s asfalta i dalje hodamo kolnim putem koji prolazi uz klijeti i vinograde. Taj predio se zove Rovlje.

Rovlje obiluje vikendicama. Dolazimo pred ovu neobičnu graditeljsku egzibiciju. Ovo je vikendica i vidikovac u jednom.

Kroz gustu borovu šumu idemo stazom (ta šuma je ona tamno zelena površina kada pećinu gledamo iz daljine). Kad se prođe ta šuma skrećemo jednom stazom lijevo uz brijeg.

S obzirom da želimo doći najprije u podnožje stijene, moramo se orijentirati sami .Važno je da nam je dio pećine na vidiku. U samoj šumi ISPOD pećine nema vidljivih markacija. Ovdje je malo nezgodno jer je tlo puno suhog hrastovog lišća koje na strmini punoj krupnog kamena samo klizi pod nogama. U podnožju stijene raste drveće i grmlje koje ne dozvoljava nesmetan pogled na pećinu, ali svakako se bolje vidi zimi nego ljeti kada zelenilo još više blokira pogled.

Pogled na pećinu iz podnožja – Ovdje se ljeti nije preporučljivo provlačiti, jer bi možda mogli uznemiriti kakve zmijice koje ovdje imaju potpuni mir. Kad zelenilo prekrije granje i tlo, najbolje se držati čiste staze kojom prolazi više ljudi. Ovakva mjesta je najbolje posjetiti zimi, kad nema snijega. Sama stijena izbliza ne izgleda tako kompaktno kao iz daljine. Kao da se sastoji od dva dijela; lijevi greben je vrlo isturen, a desni dio kao da je malo odvojen i uvučen, pa pretpostavljam kad bi se netko poželio popeti samom stijenom gore, možda bi izabrao desni greben. Donji dio desnog grebena je djelomično prekriven zimzelenim puzavcem.

Pećina je vrlo isturene i uopće ne djeluje plošno kao kad se gleda iz veće udaljenosti. No, drugi puta kada dođemo, obići ćemo još jednom cijelu pećinu i napraviti još nekoliko snimaka, nadam se.

Sada se penjemo uz lijevu stranu da bi došli na vrh pećine. Na vrh je moguće doći puno lakšim putem, ali htjeli smo baš ovako.

S lijeve strane pećine još jedna mala šupljina u stijeni.

Čak i ovako nepristupačno mjesto privlači neke „navijače“ da baš ovdje izraze svoju pismenu i likovnu „nadarenost“.

Vraćamo se stazom i primjećujemo plavu strelicu koja upućuje na vrh pećine. Dakle, oprez!

Na povratku prolazimo uz lijepu borovu šumu. Dalje se vraćamo uglavnom istim putem i opet smo kod vinograda i vikendice.

U posljednje vrijeme nemamo sreće s pogledom, jer je uvijek ili magla ili izmaglica, no ostavit ćemo si zadatak da slijedeći puta kada bude vedro vrijeme napravimo bolje panoramske snimke.

Za kraj, iz arhive izvučena, jedna ljetna snimka ove doista krasne pećine.

Nismo proveli više od tri sata na ovom izletu, ali, kao što rekoh, ovo je samo prvi dio…
Pozdrav čitateljima bloga!

 

TRAGOM KOLARIĆA

Autori: Zvjezdana i Ivan Šantek /29.12.2010./

Ujutro je temperatura zraka bila minus 7 stupnjeva celzijusa. Božić je već iza nas, a kao da smo tek okom trepnuli; vrijeme upravo leti! Nakon prošlih blagdanskih dana kojima je dominirao pun stol, nakon svih tih dana provedenih u kuhinji, vrijeme je da se krene u prirodu. To što je vani hladno nije nam isprika da ostanemo u kući, pa odlučujemo krenuti na današnji izlet. Kamo? Slušali smo više puta od naših starih kako je tridesetih godina prošlog stoljeća, duboko u šumi živio sa svojom obitelji neki Kolarić koji se bavio drvima i ugljenom, pa smo odlučili potražiti mjesto gdje se nalazila njegova kućica, štalica i ognjište za pravljenje drvenog ugljena..

Krenuli smo oko 10 sati, cestom kroz Gornju Trnavu, pored Lovačkog doma, te nakon brane na potoku Trnava produžili do Gorskog zrcala.


Klupa kod brane


Mostić kod Gorskog zrcala

Prateći tok Novog potoka i planinarsku stazu koja vodi na Hunjku, hodali smo uz potok želeći pronaći put kojim se dolazilo u šumu po drva, a kojim je prolazila i obitelj Kolarić. Kolarić je vjerojatno došao ovamo iz Gorskog kotara, tako kažu oni koji ga pamte . Zaleđen put i staza uz potok zahtijeva potpunu pažnju zbog kamenja koje je presvučeno ledom, pa dobro pazimo kamo i kako stajemo.


Potok iznad Gorskog zrcala

Nakon što smo prošli pokraj Tisove peći nastavili smo ravno, ne penjemo se lijevom stranom kao kad idemo na Hunjku, nego napuštamo stazu 23, idemo ravno, pa se spuštamo opet do potoka da bismo prešli na drugu stranu. Prelazi se pažljivo. Iskreno, ne bi ovo preporučili nekome tko nije vrlo spretan i navikao hodati po ledu; bolje pričekati proljeće.


Nastavljamo desnom stranom potoka, penjući se uz strmu padinu i nastavljamo puteljkom kojim su prolazili i Kolarići.


Napuštamo planinarsku stazu br. 23


Strmi uspon uz desnu stranu potoka


Priroda je nenadmašni umjetnik- ledene sige

Nabujale bujice i odroni zemlje kroz period od više desetljeća promijenili su pomalo tok potoka. To se događa svakog proljeća sa svakim otapanjem snijega, a ni ljetni pljuskovi nisu zanemarivi. Taj put koji je tu prolazio uz potok sada postoji samo u segmentima, a porušenog drveća ima svuda. U Kolarićevo vrijeme, teško da bi i jedno drvo bilo ostavljeno da trune. Kolarić je sa svojim konjićem išao u nabavku jednom tjedno; kupilo se najosnovnije: petrolej, sol, brašno, mast, šibice…Tako je i zimi, kad je on prošao po visokom snijegu ujedno napravio i trag po kojem su onda djeca mogla lakše ići u školu.

Potok leden ali lijep. Spuštamo se opet u sam potok, ukrašen ledenim figurama i kanjonom dolazimo do mjesta koje smo tražili. Djelić nedirnute prirode koji je ostao nedirnut zbog baš svog položaja .


Traži se siguran prolaz, potok treba prelaziti


Nazire se kraj usjeka, nebo se plavi


Stigli smo, desno gore proplanak na kojem su živjeli Kolarići

Mjesto gdje su nekad živjeli Kolarići

Prilično daleko u šumi,uz sam potok, maleni je šumski proplanak na kojem je živjela skromna obitelj –Kolarić. Tu negdje je bila mala kućica i štalica, ali danas tu raste grmlje i drveće. Otac obitelji bavio se proizvodnjom drvenog ugljena koji je prodavao zagrebačkim restoranima, a drveni ugljen se koristio i za pegle koje su tada bile u upotrebi. Zarada od prodaje ugljena je vjerojatno bila vrlo skromna, ali i život je bio jednostavan. Puno se i naporno fizički radilo, drva su se sjekla i pilila ručno; nije bilo motorne pile koja danas olakšava poslove šumskih radnika, iako je taj posao i danas izuzetno težak. Ljudi su bili toliko izmoreni svakodnevnim fizičkim radom da, vjerojatno, čak i da su imali električnu struju, brzo bi s dolaskom mraka zaspali. Kolarići su, vjerojatno, živjeli slično kao i mnoge siromašne obitelji na selu. Jedino što su živjeli daleko u šumi. Djeca su brala šumske plodove, prema sezoni. Kao i sva ostala djeca iz okolnih sela. Sve što se moglo iskoristiti ,to se i iskoristilo. Maline, kupine, borovnice, vrganji; sve se bralo i prodavalo u gradu ili se sušilo za zimu. Teren je bio bogat malinama koje su brali svi, ali je trebalo dobiti dozvolu od šumara.
Sve je to pripadalo Kaptolu koji je ubirao svoj dio. Ljekovito bilje se ubiralo i sušilo te se koristilo u čajevima.
Tu su Kolarići živjeli prije otprilike 60- 80 godina. Teta Magda koja ima 82 godine još se sjeća Kolariičevih djevojčica Sofije, Vidice i Mime. Sa Sofijom je išla u školu, a Sofija nije kasnila, bez obzira na veliku udaljenost. Jedino kada bi bila velika mećava i visok snijeg ,onda bi boravile kod nekoga u selu. Imali su oni konja i kravicu, koji su pasli uokolo, a za zimu se prikupilo sijena.
Kažu stariji ljudi, kad pričaju o nekim davnim zimama, da je bilo puno više snijega, da ga je znalo napadati i metar, pa i više .Napravili bi tada najprije staze prema štali, pa onda dalje.
Na nekom dijelovima današnje šume bilo je čistih livada, sjeno koša, jer je bilo puno stoke i trebalo je skupiti sijena za zimu. Sva kvalitetnija zemlja bliže selima je bila korištena za sadnju i sjetvu kukuruza, pšenice, krumpira, graha i sličnih kultura. Uzgajalo se sve što se moglo spremati za zimnicu, za kokoši i svinje, a nešto se i prodalo da bi se dobio koji dinar.
Nije puno muškaraca na selu u to vrijeme imalo zaposlenje s redovitom plaćom, a žena još manje.

Razmišljajući o nekom prošlom vremenu, napuštamo Kolariće i penjemo se uz strminu na kolni put. Uz sam put, još jedan izvor pitke vode …

Kući se vraćamo putem koji vodi na Bidrovečke štenge, tu prečicom dolazimo na put koji vodi na Ravno. S ove uzvisine bacamo još jedan pogled na usjek kojim teče Novi potok, a koji smo maloprije uzvodno propješačili.

S Ravna se spuštamo na Capliće i Vuljarov brijeg i nismo daleko od kuće. Dobro promrzlih noseva, ali zadovoljni jer smo uspjeli sami sebe nagovoriti da se dignemo iz toplog naslonjača i provedemo nekoliko sati u prirodi i pokretu. Pozdrav čitateljima bloga!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: